U odnosu na prethodne, na ovim su izborima najviše mandata izgubile liberalna – odnosno Renew Europe, "Obnovimo Europu", kao i zelena grupacija političkih stranaka. U prvoj skupini naročito je loše prošla stranka francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, u drugoj njemački Zeleni. Ojačala je mainstream desnica, odnosno Europska pučka stranka (EPP), kao i dvije ekstremnije desne političke grupacije – Europski konzervativci i reformisti te grupacija Identitet i demokracija. Na europskoj razini ekstremna desnica nije dramatično ojačala, ali u pojedinim zemljama poput Francuske zabilježila je odličan rezultat. Kako načelno komentirate ishod izbora?
Zeleni i liberali obraćaju se prije svega višim klasama i iskazuju socijalni prezir. Takve politike su birači kaznili. Pogledajte Francusku: zemlja relativno dobrostojećih gradova i uništene provincije. U takvoj situaciji ekstremna stranka Nacionalno okupljanje (RN) Marine Le Pen uz standardnu desnu ksenofobiju nudi i razvijen socijalno-ekonomski program. RN zastupa povrat državne intervencije u poticanje privrede i jačanje javnog sektora, dakle povrat ekonomskog dirižizma (od francuskog dirigisme, op. a.), kao načina borbe protiv niskih plaća i prekarnosti, kao i ekonomske degradacije industrije u Francuskoj. RN je tu sličan poljskoj stranci Pravo i pravednost (PiS). Istovremeno sam Macron sa svojim skandaloznim izjavama o "start-up naciji" i opanjkavanjem javnog sektora zastupa upravo suprotno, odnosno izigrava De Gaullea za one koji jedu kavijar i kvinoju.
Na francuskom i poljskom primjeru vidimo da radikalna desnica često predstavlja glas ljudi koji su ispali gubitnici neoliberalnog svijeta. Naravno, ne treba sve svoditi na stereotipove – nedavno smo vidjeli njemačke bogataše kako skandiraju rasističke poruke. Ksenofobija nije rezervirana za niže klase. U Njemačkoj je uspon AfD-a dijelom posljedica egzistencijalnih strahova, naročito na istoku, ali vjerojatno dijelom i buna protiv jako neuvjerljivog kancelara – Olaf Scholz djeluje kao najbljeđi njemački lider sve od Adenauera, odnosno u povijesti suvremene Njemačke nakon 1945. Istovremeno je tamošnja zelena politika pokazala svu raskoš moraliziranja, a da ne nudi ostvarive alternative. Mainstream mediji i akademska zajednica prilaze cijeloj radikalnoj desnici po principu "svi su oni isti". Jesu po desnoj ksenofobiji, ali ne po drugim stvarima. Tako njemački AfD, za razliku od francuskog RN-a i Poljskog PiS-a ne nudi suvisle politike, već samo ljude pune strahom o zamjeni stanovništva i snube Putina.
Četiri proeuropske grupacije – EPP, socijaldemokrati, Renew i zeleni – u Europskom parlamentu i dalje imaju solidnu većinu, bez obzira na to što je njihov zajednički udio pao sa 69 na 64 posto svih zastupnika. I sama dosadašnja koalicija EPP-a, socijaldemokrata i liberala i dalje ima natpolovičnu većinu. Neki su analitičari prije izbora nagađali da će dobar rezultat tvrde desnice zapravo prije svega ojačati desno krilo EPP-a. Kako će se, po vama, slagati nova Europska komisija?
Teško je biti prorok, ali mislim da će se ići na politiku kontinuiteta. Bez obzira na jačanje desnice, nisam siguran da EPP želi biti etiketiran kao grupacija koja surađuje s ekstremistima. Sve lijevo-liberalne grupacije upravo su zbog takvih špekulacija žestoko napadale dosadašnju predsjednicu EK-a Ursulu von der Leyen. Uostalom, pučani imaju dovoljnu većinu i s dosadašnjim partnerima, tako da im takve avanture nisu potrebne. S druge strane, Von der Leyen dugo koketira s Giorgijom Meloni. Pa možda ne treba isključiti ni koaliciju EPP-a sa dijelovima ECR-a.
Veliki utjecaj na rezultat izbora vjerojatno je imao i sukob u neposrednom susjedstvu EU-a, odnosno u Ukrajini, u koji je sve izravnije umiješana sama Unija. U ratnim situacijama građani su načelno skloniji kozervativnijim politikama, a ne ekološkim?
Naravno, u ratnoj situaciji je znatan dio građana podložan forsiranju sigurnosnih tema, što je klasični alat desnice. Desnica će sigurno upirati da se izvrši modifikacija zelenih politika, što nije čudno. Pogledajte njemačke zelene: ugasiti nuklearke i termoelektrane, a da paralelno nisu osigurali izvore energije i radna mjesta za ljude koji ostaju bez posla zbog gašenja nuklearki i termoelektrana! Simbolička poruka takvih politika: ako nemate za kruh, jedite kvinoju! Ili, promoviraju se električni automobili koji sami po sebi ne proizvode stakleničke emisije, ali proizvodnja komponenti za njih, osobito baterija, izuzetno zagađuje. Samo, briga Zelene za to. Komponente se proizvode van Europe, pa ne zagađuju čisti njemački ili švedski zrak. Zato mislim da zelenu politiku, koja nam je nužnost, treba bitno bolje osmisliti i implementirati tako da bude socijalno osjetljiva.
Što se tiče europske ljevice, ona je izgubila samo jednog zastupnika, ali je s 35 izborenih mandata ostala na margini. Kako to komentirate?
Treba otvoriti službeni program europske ljevice, koji je pun općenitih floskula o ekologiji i ravnopravnosti manjina, dok se socioekonomska pitanja jedva dotiču. Uz takvu neprepoznatljivost čudno je da rezultat nije i gori. Primjerice, program Nepokorene Francuske Jean-Luca Mélenchona osim redistribucije gotovo da i nema konkretnih ekonomskih politika. Što vi nudite ljudima u privredno uništenim područjima, u kojima su nekada socijalisti i komunisti osvajali većinu glasova? Mélenchon posjeduje govornički dar i mobilizacijske vještine, ali sve to nema dugoročnijeg učinka ako ne možete ponuditi i nadu u bolje sutra. A nju nudi Marine Le Pen.
Suočen s krahom na europskim izborima u Francuskoj – na kojima je ekstremno desni RN osvojio više nego dvostruko glasova od njegove liberalne koalicije – Macron je odlučio raspisati vanredne izbore. Što mislite o tom potezu?
Njegov je potez politički lukav i istovremeno rizičan, iako bi mogao voditi čak i win-win situaciji. Ako Marine Le Pen dobije parlamentarnu većinu i formira vladu, Macron još uvijek zahvaljujući polupredsjedničkom sustavu ima mogućnosti tu vladu usmjeravati. S druge strane, Macron se može prema vladi RN-a postaviti na način "da vas sad vidim što ste sposobni provesti". Istovremeno, RN-ova parlamentarna većina može biti veliki rizik za njega, s obzirom na to da bi vjerojatno išla rušiti sve njegove ključne politike, od mirovinske reforme nadalje.
Imaju li ovi europski izbori neko suštinskije značenje za budućnost Unije?
Izbori za Europski parlament su velika farsa sve dok EP nema stvarne ovlasti, nego se politika formira na razini Komisije, Vijeća ministara i Europskog vijeća. Odnosno, dok se EU ne demokratizira tako da parlament zaista postane zakonodavno, a EK izvršno tijelo. Pritom bi parlament mogao biti dvodomni, tako da postoji dom građana u kojem bi se zastupnici birali s obzirom na broj stanovništva svake zemlje, i dom zemalja-članica u kojem bi svaka zemlja imala jednak broj zastupnika. S aktualnim je ustrojem teško očekivati i da EU prestane vanjskopolitički ovisiti o Sjedinjenim Državama, dok ne postoje bar europski ministar vanjskih poslova, europski ministar obrane i zajednička vojska.
