Kampanja ‘Da se bolje razumijemo’ Srpskog narodnog vijeća u sklopu koje su u većim gradovima postavljeni džambo plakati s ćirilicom ispisanim sloganima troje predsjedničkih kandidata, Kolinde Grabar-Kitarović, Zorana Milanovića i Miroslava Škore, ovog potonjeg je poprilično iznervirala. ‘Milorad Pupovac prepisao je ćirilicom slogane troje predsjedničkih kandidata (…) Hrvati i Srbi puno bi se bolje razumjeli da Milorad Pupovac od svega ne radi etnobiznis. Oglasni je prostor prilično skup pa bi valjalo saznati otkud Plenkovićevom koalicijskom partneru novac za ovakvu rastrošnost’, zavapio je Škoro na svom Facebook profilu. Potom je iz njegova stožera odaslana poruka, koja se može shvatiti kao prijeteća, po kojoj će kad on pobijedi na izborima, SNV puno bolje razumjeti svoju ulogu u hrvatskom društvu. ‘Ako se dosad i nismo razumjeli, nakon 22. prosinca puno ćemo se bolje razumjeti’, poručio je Škorin stožer.
Anonimni grafiteri na kampanju su pak reagirali tako što su na zagrebačkim zidovima i plakatima promptno iscrtali mrzilačke grafite s vješalima ispod kojih je ispisano prezime predsjednika Samostalne demokratske srpske stranke, a osim Pupovcu vješalima se zaprijetilo i općenito SDSS-u. U Splitu su preko ćiriličnog plakata nepoznati ‘domoljubi’ ispisali ‘Milorade, neka, neka, ustaški te logor čeka’, ‘Povampirene ustaše’ i ‘Ubi Srbina’, dok je u Rijeci do nečitkosti išaran sav sadržaj napisan na ćirilici.
Osim što je kampanja ‘Da se bolje razumijemo’, čiji je cilj bio skidanje stigme s ćiriličnog pisma, iznova pokazala da smo kao društvo i dalje isključivi i netolerantni, Škorino prozivanje Milorada Pupovca za etnobiznis doima se licemjernim s obzirom na to da je ovaj pjevač domoljubne tamburice, prema svim dostupnim činjenicama, itekako naplatio svoje hrvatstvo, nastupajući prvo u vrijeme rata po hrvatskim klubovima u Americi, a potom se odlično snašavši u depresivnom vremenu poraća. Tako su Novosti otkrile da je Škoro kao direktor firme Orfej 1997. od HRT-a, mimo njihova pravilnika, dobio povlašteni stambeni kredit od 120 tisuća maraka, iako nije bio zaposlen na javnoj radioteleviziji. Ako taj podatak nije dovoljno uvjerljiv primjer svojevrsnog etnobiznisa, dodajmo da se uz Škoru veže i sporna otpremnina od 351 tisuću kuna koju je od HRT-a dobio 1999., iako je s pozicije direktora Orfeja razriješen na vlastiti zahtjev, zbog čega je Državna revizija utvrdila da je tu otpremninu dobio neosnovano, a tim su se slučajem bavili i financijska policija i Državno odvjetništvo.
Iako se zahvaljujući bivšem predsjedniku Ivi Josipoviću pojam etnobiznisa godinama veže prvenstveno uz ime Milorada Pupovca, kojega je Josipović – nakon otkrića Novosti iz 2012. da je njegov prijatelj i vlasnik tvrtke Emporion Marko Vojković mimo natječaja ubirao višemilijunske profite prikupljajući naknade za muzička autorska prava za Hrvatsko društvo skladatelja, kojemu je Josipović nekoć bio glavni tajnik – optužio da je za Srbe učinio vrlo malo, a za vlastitu korist iznimno puno, on se nerijetko pripisuje i ostalim predstavnicima nacionalnih manjina. Sve njih stalno verbalno napadaju iz desnog i ultrakonzervativnog političkog spektra i pripadajućih udruga poput U ime obitelji Željke Markić, optužujući ih za etnobiznis i klijentelističko priklanjanje svakoj parlamentarnoj većini te za odlučivanje o sastavljanju i opstanku vlade.
Ne ulazeći ovdje u ocjenu postojećeg sustava manjinskog predstavništva, pri čemu bismo trebali analizirati ustavni i zakonodavni okvir, teza o manjinskim predstavnicima kao etnobiznismenima uglavnom se koristi za raspirivanje antimanjinske klime. Kao takva, ona odgovara nacionalističkim apologetima koji, poput onih koji su svojevremeno u Židovima vidjeli mešetare okrenute isključivo ubiranju profita, krivce za sve loše što se događa u društvu od rata naovamo pronalaze u malobrojnoj srpskoj zajednici, zalažući se sveudilj za derogiranje njihovih Ustavnim zakonom i drugim aktima propisanih prava.
Prvi etnobiznismen na području bivše SFRJ bio bi svakako Milošević, koji je cinično koristio nacionalizam za održanje na vlasti. Ili pak Sanader i Vučić – kaže Stevo Đurašković, koji kao najvećeg etnobiznismena trenutačno prepoznaje predsjednicu Grabar-Kitarović
Profesor zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Dejan Jović već je ranije kazao da je vrlo problematično pojam etnobiznisa koristiti samo u odnosu na predstavnike Srba, zapitavši se s pravom nema li i etnobiznismena Hrvata u ovoj zemlji, koji koriste etnobiznis da bi ostali na vlasti, koji rade non-stop etnobiznis podsjećajući na rat i koji financijski profitiraju.
U tom smislu, etnobiznismena u Hrvatskoj od njezina utemeljenja ne nedostaje. Stevo Đurašković, docent na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti koji se bavi politikama povijesti, kaže za Novosti da je etnobiznis ili preciznije etničko poduzetništvo pojam koji se pojavio u znanstvenim radovima engleskog govornog područja koji su analizirali politike u postkomunističkim zemljama. Tu je pojava etničkog nacionalizma dobrim dijelom pripisana pripadnicima elita koji su koristili nacionalizam primarno kao instrument ostvarivanja svojih političkih interesa, a bez da su i osobno bili etnički nacionalisti.
- Prvi etnobiznismen na području bivše Jugoslavije bio bi svakako Slobodan Milošević, koji je cinično koristio nacionalizam za održanje na vlasti. Ili pak Ivo Sanader i Aleksandar Vučić, koji su započeli svoje političke karijere kao nacionalisti, a poslije taj nacionalizam koristili više ili manje shodno političkoj situaciji - ističe Đurašković.
Domeće da kao najvećeg etnobiznismena trenutačno prepoznaje aktualnu predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović, koja će po potrebi jedan dan izjaviti kako je Rijeka bila rezervni klub Crvene zvezde, idući dan će izjaviti nešto nesuvislo o partizanima, a dan kasnije dodat će još nešto nesuvislije o ustaškom pokretu. To je indikativno s obzirom na to da se etničko poduzetništvo, prema stručnoj literaturi, definira prvenstveno kao politička kategorija.
- U politici pojam etnopoduzetnik se zloupotrebljava kao etiketa delegitimacije, kao što npr. desnica koristi etiketu totalitarizma i komunizma za ono što to jest i nije, a ljevica etiketu fašizma i za ono što jest i nije. Kad govorimo o etnobiznismenima, treba ih razlikovati od nacionalista: potonji su konzistentni u svojim idejama, dakle uvijek pričaju isto, a biznismeni prilagođavaju diskurs situaciji. Što se tiče Miroslava Škore, čini se da je najlakše pokušati zaraditi političke poene zdesna verbalno cipelareći Milorada Pupovca i Srbe, tim više što cipelarenje Pupovca nije usmjereno samo na njega, već je krajnja meta premijer Andrej Plenković - ocjenjuje Đurašković.
Poput onih koji su u Židovima vidjeli mešetare okrenute isključivo ubiranju profita, tako neki danas krivce za sve loše što se događa u društvu pronalaze u srpskoj zajednici, zalažući se sveudilj za derogiranje njihovih prava
Etnifikacija društva i politike početkom 1990-ih generirala je i kriminalnu pretvorbu i privatizaciju. Mit o dvjesto bogatih obitelji koje bi trebale upravljati Hrvatskom, a koji se pripisuje Franji Tuđmanu, doslovno su shvatili brojni tzv. domoljubi. O posljedicama njihova (etno)biznisa najbolje svjedoči izvješće Državnog ureda za reviziju iz 2004., kojim je od početka primjene Zakona o reviziji pretvorbe i privatizacije u svibnju 2001. do konca rujna 2004. obuhvaćeno ukupno 1.556 bivših društvenih poduzeća, od kojih je svega 75 dobilo pozitivno mišljenje. Ured je prijavio sumnje u stotine kaznenih i prekršajnih djela, državnim je odvjetništvima podnesena 71 kaznena prijava, a procjenjuje se da je država oštećena za oko 300 milijardi eura. Premda najavljivani još 2013., sudski postupci protiv 7.700 sudionika pretvorbe i privatizacije koji su zloupotrijebili povlašteni otkup dionica nikad nisu provedeni. Imena poput Leona Sulića, koji je služio višegodišnju zatvorsku kaznu zbog kriminala u društvenom poduzeću Croatia bus iz kojega je nezakonito izvukao više od 15 milijuna kuna i tri tisuće radnika ostavio bez posla, a kojega je, usput budi rečeno, zbog navodno lošeg zdravlja prije tri godine pomilovala predsjednica Grabar-Kitarović, tajkuna Miroslava Kutle koji se skriva u BiH ili Josipa Gucića također govore o etnobiznisu koji su 1990-ih omogućile političke strukture.
Etničko poduzetništvo ogleda se i u primjeru nekih veteranskih skupina i vođa veterana, ponajprije iz redova tzv. šatoraša, koji su pod vodstvom Đure Glogoškog, predsjednika udruge Stopostotnih hrvatskih ratnih vojnih invalida I. skupine, Josipa Klemma i Dražimira Jukića, bivšeg predsjednika Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi, punih 555 dana, od 20. listopada 2014. do 27. travnja 2016., prosvjedovali u šatorima ispred Ministarstva branitelja u Zagrebu, ucjenjujući društvo, između ostalog, plinskim bocama koje su iznijeli uzduž Savske ulice ne bi li kako podebljali svoja višemilijunska prava. To im je i uspjelo izmjenama Zakona o braniteljima iz 2017., pripremaju se navodno i nove, a s njima bi moglo biti još više novca za njihove udruge i programe, za braniteljske mirovine i olakšice u vidu zdravstvene i socijalne skrbi koje su nezamislive nekim drugim slojevima društva, a sve pod firmom ‘zaštite digniteta Domovinskog rata’. Iako je poznato da se i broj branitelja stalno povećava, nitko ih još u široj javnosti ne naziva etnobiznismenima.
S druge strane, kaže Stevo Đurašković, vođe šatoraškog prosvjeda nisu se javno oglasili i dali potporu radničkim prosvjedima u Rafineriji Sisak u siječnju, iako dobar dio radnika čine branitelji.
- Ista je situacija oko prosvjeda radnika u slavonskobrodskom Đuri Đakoviću, gdje braniteljske udruge mukom zamuknuše, iako je većina štrajkaša bila na prvim crtama. Toliko o domoljubnoj solidarnosti - kaže naš sugovornik.
Što se tiče političara, treba podsjetiti na slučajeve povlaštenih saborskih mirovina koje je velik broj zastupnika prije nekoliko godina ostvario odlaskom u mirovinu na jedan ili više dana, potom bi zamrznuli to pravo i nastavili obavljati zastupničke dužnosti.
Što tek reći za perjanice hrvatske glazbene scene iz 1990-ih: glazbeni etnobiznis procvjetao je s hadezeovim masovnim predizbornim skupovima na kojima su redovito nastupali Prljavo kazalište, E. T., Tony Cetinski, Sanja Doležal, Alen Vitasović, Nina Badrić, Doris Dragović, sadašnji kandidat Miroslav Škoro i drugi. No malo je tko bolje od Marka Perkovića Thompsona iskoristio svoje etničko porijeklo za promicanje političkih i materijalnih interesa kroz glazbu. Glazbena perjanica filoustaške desnice svoje je carstvo sagradila na svojevrsnom ratnom i poratnom etnobiznisu. Omiljeni pjevač aktualne hrvatske predsjednice i nogometne reprezentacije, koji je nekad išao na turneje po kanadskim iseljeničkim domovima, prerastao je u stadionsku atrakciju, naplativši tako svoje ‘domoljublje’ s kamatama.
Poznati domoljubni pjevači, kaže naš sugovornik Đurašković, brendiraju se da se ‘brinu i ginu za Domovinu’, kako glasi parafraza jednog poznatog stiha, a pritom dobivaju za hrvatske uvjete astronomske honorare za javne nastupe, i to ponajviše iz proračuna gradova i općina gdje nastupaju.
- Ako su toliko domoljubno brižni, mogli bi se odreći većeg dijela honorara u korist svog slušateljstva, tj. grada ili općine koji su ih pozvali pjevati ili ga barem donirati nekoj javnoj ustanovi - kaže Stevo Đurašković.
No etnobiznisa se u ovim našim društvima malotko namjerava odreći. U suprotnom, ne bi im puno toga preostalo.
