Sukob frakcija u Domovinskom pokretu, odnosno javna svađa predsjednika DP-a Ivana Penave i njegova zamjenika Marija Radića, nastavak je tridesetogodišnje tradicije kad je riječ o strankama pozicioniranim desno od HDZ-a, strankama koje su u nekom času uspjele dobiti takvu podršku birača da su – srećom, nakratko – postale nacionalno relevantne ili su bile nadomak tome.
Najčešće se radilo o raskolima unutar različitih verzija Hrvatske stranke prava: toliko je bilo cijepanja da stranke koje se u imenu pozivaju na pravaštvo danas postoje uglavnom samo na papiru, ili čak ni na papiru. I dramaturgija sukoba svaki put bila je slična onoj koju posljednjih dana gledamo u otvorenom verbalnom šaketanju između Penave i Radića: sve se svodi na međusobno optuživanje za nečistu prošlost u smislu borbenog hrvatstva, za prisvajanje zajedničkog novca i gledanje samo vlastitog materijalnog ćara, za destrukciju svoje partije u korist HDZ-a, SDP-a i "duboke države", za diktatorske metode i javna podmetanja, za unutarstranački izborni inženjering i trgovinu. Idejno razilaženje, ako uopće postoji, sasvim je sporedno, kao što su im sporedne i same ideje.
Monopolizacija moći i upravljanje strankom po vlastitom nahođenju, naročito kad se nanjuši blizina vlasti ili kad se – kao što je aktualni slučaj s DP-om – dohvati komad vlasti, osnovni je razlog unutrašnjih podjela, a tome valja dodati taštinu, shvaćanje svake kritike rušilačkim pohodom te precjenjivanje vlastite važnosti i političkog talenta.
U nastavku teksta izabrali smo najmarkantnije slučajeve raskola iz bogate ponude koju su u proteklih trideset godina proizveli protagonisti desnog krila političke scene. Izostavili smo sukob Ivana Pernara i Ivana Vilibora Sinčića dok je postojao Živi zid, jer njih dvojica ipak nisu desničari, niti su ikad bili, mada jesu koketirali s nekim elementima radikalno desnih politika. Zaobišli smo i brojne sukobe u HDZ-u, premda je ta stranka u nekim razdobljima bila ekstremno desna, pogotovo kad joj je šef bio Tomislav Karamarko, a ideolog Zlatko Hasanbegović.
Paraga – Đapić
Rascjep u originalnom izdanju Hrvatske stranke prava majka je svih rascjepa na ljutoj desnici. Godina je bila 1993. i proustaški HSP bio je treća stranka u Hrvatskoj. Predsjednik HSP-a bio je Dobroslav Paraga, dok je Anto Đapić bio potpredsjednik. Đapić je, za razliku od Parage, bio sklon suradnji s HDZ-om i prilagođavanju politici Franje Tuđmana, pogotovo prema Bosni i Hercegovini gdje je u to vrijeme trajao hrvatsko-bošnjački rat. Paragina struja izbacila je Đapića iz stranke, ali on je u rujnu 1993. organizirao sabor u Kutini i preuzeo HSP.
Žilavo se opirao nestanku s političke scene – Anto Đapić (Foto: Josip Regović/PIXSELL)
Za predsjednika je izabran Đapićev čovjek Boris Kandare. Uslijedili su sudski i administrativni postupci koji su, nakon nekoliko godina, rezultirali Đapićevom pobjedom. Paraga je u međuvremenu osnovao HSP 1861 i relativno brzo prestao biti relevantan politički faktor. Đapić je, pak, njegovao suštinsku bliskost s HDZ-om sve dok Ivo Sanader nije iznevjerio njegova očekivanja o uvođenju HSP-a u vlast, a Sanader je zaobišao HSP zbog toga što je htio steći naklonost međunarodnih političkih krugova. Đapić se tada odmaknuo od HDZ-a, što je bio početak njegova političkog propadanja, premda se žilavo opirao nestanku sa scene, uključujući i povratak na stazu podrške HDZ-u.
Đapić – Rožić
Protiv Đapića je uoči parlamentarnih izbora 2007. ustao HSP-ov saborski zastupnik Miroslav Rožić, jedan od najistaknutijih pravaša u prvom desetljeću ovog milenija. Rožić je, inače, u HSP došao iz HSLS-a. Đapić je našao motive Rožićeva, i ne samo Rožićeva, iznenadnog odlaska iz HSP-a u operaciji Sanaderova HDZ-a protiv stranke koja je tada imala osam parlamentarnih zastupnika. Rožić je svoj potez obrazložio nezadovoljstvom unutrašnjim funkcioniranjem stranke, nekim kadrovskim rješenjima i trgovačkom naravi Đapićeve politike. Poslije parlamentarnih izbora 2007. HSP je pao na jednog saborskog zastupnika, samog Đapića, i nikad se nije vratio među važne političke aktere. Rožić se u politici zadržao još nekoliko godina, mijenjajući opcije, ali javnosti je bio poznatiji kao jedan od bliskih suradnika Zdravka Mamića u Dinamu za vrijeme Mamićeve svemoći u tom klubu.
Tomašić – Ćorić
Tadašnja europarlamentarka i predsjednica HSP-a dr. Ante Starčevića Ruža Tomašić podnijela je ostavku na stranačku dužnost te istupila iz članstva u jesen 2014. Spomenuta stranka, inače, jedna je od onih što su nastale pravaškim mrvljenjem. Tomašić se sukobila s Perom Ćorićem, glavnim tajnikom HSP-a AS, jer je kao zastupnica u Europskom parlamentu mogla sebi priuštiti da se ne obazire na stranačke interese i politiku u Hrvatskoj, a Ćorić je u to vrijeme bio u čvrstom savezu s HDZ-om Tomislava Karamarka, imao je velika očekivanja od te suradnje i nije htio dopustiti da mu itko pomrsi planove.
Padale su prijetnje i teške riječi – Ruža Tomašić i Petar Ćorić (Foto: Duško Mirković/PIXSELL)
Padale su prijetnje i teške riječi, a Tomašić je potom pristupila Hrvatskoj konzervativnoj stranci, pa 2019. osvojila još jedan europarlamentarni mandat, dok su Ćorić i njegova stranka počeli tonuti nakon kratkotrajnog konzumiranja vlasti za vrijeme vlade Tihomira Oreškovića. Ni Tomašić ni Ćorić više nisu u politici. HSP AS postoji samo formalno.
Glavaš – Šišljagić
Branimir Glavaš i Vladimir Šišljagić, čelni ljudi HDSSB-a, razišli su se u teškoj svađi 2016., poslije čitavog desetljeća sklada, a sklad je podrazumijevao da Šišljagić bespogovorno provodi Glavaševe naloge – odakle god stizali – te da se više brine o njegovim privatnim interesima nego o stranačkoj politici: ustvari, HDSSB nikad nije ni imao politiku mimo obrane Glavaša političkim sredstvima. "I danas smatram da je Glavaš nepravedno osuđen u montiranom procesu. Smatram da smo bili dobri prijatelji, ja sam ga tako i doživljavao. Jedno je prijateljstvo, a drugo interesi političke stranke. Glavaš je privatizirao stranku, a to je nedopustivo", shvatio je Šišljagić poslije više od deset godina. Glavaš je njega i grupu njegovih istomišljenika, naravno, optužio za izdaju, uz prateću kaznenu prijavu za falsificiranje stranačkih dokumenata i naglo otkrivanje Šišljagićeve predratne biografije vezane uz JNA. Otprilike godinu dana kasnije, s Glavašem se razišao i Dragan Vulin, koji je bio naslijedio Šišljagića na položaju formalnog predsjednika stranke. HDSSB nije se oporavio od tih raskola: stranka danas praktički ne postoji i nitko zbog toga ne lije suze.
Hasanbegović – Esih
Dvije najsjajnije zvijezde Karamarkova HDZ-a – Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih, nekoć kolege s Instituta "Ivo Pilar" – do danas su se sasvim politički ugasile, a u međuvremenu, 2019. godine, razvalili su zajedničku stranku Neovisni za Hrvatsku uz neizbježnu razmjenu optužbi za izdaju i političku uskogrudnost. "Radi se o pritisku Hasanbegovićevih prijatelja, koji su smatrali da stranku ne može voditi osoba u suknji, to sad biram riječi koje su primjerene, iako su izvorno to bile najgore uvrede na moj račun i napad na moj osobni integritet.
Razvalili su zajedničku stranku – Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović (Foto: Boris Ščitar/PIXSELL)
O ucjenama da stranka neće imati medijsku potporu ako se ne podredi planovima raznih TV-voditelja i njihovih mentora već sam govorila, a ja sam pritom označena kao glavna prepreka i meta", izjavila je svojedobno Esih, koja je zadržala Neovisne za Hrvatsku, dok je Hasanbegović osnovao fantomski Blok za Hrvatsku. Za razliku od Esih, Karamarkov ministar kulture politički je preživio do ovogodišnjih parlamentarnih izbora, zahvaljujući Domovinskom pokretu, ali u travnju mu se nije posrećilo da dobije još jedan zastupnički mandat u Saboru. Nije dobio ni ikakvu drugu funkciju u vlasti, što bi se moglo promijeniti jedino u slučaju da Mario Radić u subotu bude izabran za predsjednika DP-a.
Škoro – Radić
Domovinski pokret osnovan je u veljači 2020. pod imenom Domovinski pokret Miroslava Škore, a uz popularnog pjevača, najvažniji čovjek bio je poduzetnik Mario Radić. Pukotine su se pojavile odmah po parlamentarnim izborima u srpnju 2020., jer im se izjalovila računica o osvajanju tolikog broja mandata da ih HDZ ne može preskočiti u formiranju vlasti. Domovinskom pokretu to je uspjelo četiri godine kasnije, ali Škoro više nije ni u toj stranci ni u političkom životu, a ni Radićeva pozicija ne čini se naročito perspektivnom.
I on se razišao s Radićem – Miroslav Škoro (Foto: Robert Anić/PIXSELL)
Škoro je napustio predsjednički položaj u DP-u u srpnju 2021., da bi poslije mjesec dana prestao biti i član te stranke. Razlog je bio u razilaženju s Radićem, odnosno u Radićevu poimanju političke stranke kao privatne tvrtke: ako ulaže svoje pare u stranku, onda njegova mora biti zadnja. I sve mu se vrti oko para, pa je i Škoro, kao sad Penava i još neki pripadnici Penavine frakcije, iz Radićeva tabora bio optuživan da se financijski okoristio na štetu DP-a. Pritom je gazda Radić, naravno, ulagao u DP isključivo iz humanitarno-idealističkih poriva.
Selak Raspudić – Miletić
U kampanji za parlamentarne izbore, Marija Selak Raspudić iznijela je stav o pravu na pobačaj koji donekle odstupa od stava katoličkih turbokonzervativaca. Suprotstavio joj se kolega iz saborskog Kluba zastupnika Mosta Marin Miletić. Selak Raspudić reagirala je poslije otprilike mjesec dana, neposredno prije predaje lista za europarlamentarne izbore: objavila je da neće biti na listi Mosta zajedno s Miletićem i da zbog Miletićeva ograđivanja, koje nisu osudili Božo Petrov i Nikola Grmoja, prekida sve veze s tom strankom. U tome joj se priključio i suprug Nino Raspudić. Bračni par pokušao je taj igrokaz predstaviti duboko moralnim činom, ali sva je prilika da je pravi razlog bio prozaičniji: Selak Raspudić htjela je da na Mostovoj listi za europske izbore bude prva, čemu je udovoljeno, i da ne bude nikoga tko bi joj mogao pomrsiti račune preferencijalnim glasovima, što joj nije uslišeno. Takvo objašnjenje uklapa se u profil Selak Raspudić i njezina muža. Njima su uvjerenja oduvijek sekundarna u odnosu na materijalno-karijernu proračunatost. To je, čini se, dobra pretpostavka za politički uspjeh u Hrvatskoj.
