Da nema Domovinskog pokreta, trebalo bi ga izmisliti. Otkad je Miroslav Škoro prije tri i kusur tjedna podnio ostavku na predsjedničku dužnost u toj stranci, atrakcijama nema kraja, a povrh svega su veoma poučne. Najprije zbog činjenice da je riječ o stranci koja otpočetka zastupa izrazito svjetonazorski određen profil, dabome ekstremno desničarski. No sad je taj naboj odjednom doslovce netragom iščeznuo.
Škoro i njegovi više uopće ne govore o onome čime su temeljno bili zaokupljeni, navodno: tradicijskim vrijednostima, naciji, obitelji, vjeri. Ni glasa o vitezovima roda jedinoga i čudnim ljudima čudnog imena. Sve ideološke zanimacije te vrste odložene su do daljnjeg ustranu, dok je u prvi plan izbila očito glavna preokupacija ekipe iz vrha DP-a. I eno ih, poput loših slugu loših gospodara, počupali se oko zlata guje njedruše. Kakvo je to došlo vrijeme, dakle, i brat brata vara. A zlata više nema, s tim da se ne zna točno ni koliko ga je bilo, pa će se ta enigma raspetljavati još neko vrijeme.
U međuvremenu su u DP-u nastavljena individualna repozicioniranja. Igor Peternel opet je zatečen u manevru k novim kadrovskim resursima, a Ivan Penava u ulozi favorita za budućeg predsjednika
Nećemo ovdje ići tragom novca prema dosad znanim indicijama, taj nas tehnički aspekt manje interesira. Ono što mami pažnju k DP-u gotovo mjesec dana nakon kataklizmičkog raskola te čak treće parlamentarne snage s prošlih izbora, modelski je potencijal. DP nam ljubazno pokazuje što ostaje iza tolike uložene simbolike bez pokrića, kao što ćemo vidjeti da je slučaj u ovom dramatičnom primjeru.
Dobro, hajde, ima nešto i u zabavnom karakteru čitave takve priče u izvedbi jednog estradnog asa kakav je Škoro. Narod je prenapet uslijed više nego neizvjesne pandemije, turistička sezona važe se u hodu, toplinski valovi nižu se u seriji, a portali grme da najgore tek dolazi. I sad taj narod ima što vidjeti: odlazi mu još jedan mesija, pa i ovaj dekoriran katranom i perjem. Nastojao je to siromah izvesti maksimalno dostojanstveno, ali se zapleo u vlastite i stranačke repove, prvenstveno financijske. Pisali smo o mnogočemu od toga već krajem prošlog mjeseca. Ovaj put samo ćemo ukratko podsjetiti na neke živopisnije momente i pridodati dio novih radi lakšeg praćenja radnje.
Obznanivši svoju neopozivu ostavku, Miroslav je Škoro najprije mucavo naveo da će ostati uz DP kao počasni predsjednik. No bio je to naprosto refleks zatečenog očajnika. Naime, isti se tren ispostavilo da nije bilo nikakvog dogovora s ostatkom vodstva stranke, nego da otpadnik pokušava kontrolirati štetu. Naredni mu potez bit će skok u vlastita usta, nešto poput obavezne figure u sličnim prilikama. "Ne želim biti počasni predsjednik, to me ne zanima", izvalio je pjevač te političar, "jer ne zanima me da budem živući spomenik. Postoji predsjednik stranke i točka. Kakav počasni predsjednik?"
Nije puklo na tome što bi Škoro uvidio da se od života ne može uporno praviti spomenička baština za ubiranje rente, ni u pjesmi ni u politici. U međuvremenu se jednostavno zvanično distancirao od vršitelja dužnosti predsjednika stranke koji je preuzeo njegovu funkciju, dotadašnjeg mu zamjenika Marija Radića. Viteški suborci također su ubrzo osluhnuli odjek Škorine abdikacije u javnosti, pa se presabrali i zaključili da nema više prostora za kurtoaziju.
Most je rane krize u DP-u pratio micanjem prema zapuštenim njegovim pozicijama. Ne treba sumnjati da će isto pogotovo nastojati sad kad je DP u totalnoj agoniji, možda i fatalnoj
Uslijedilo je klasično pobijanje poslovice da vrana vrani oči ne vadi. Škorina sestra Vesna Vučemilović krenula je tad u boj za bratovu čast, usput povremeno kritizirajući njega samog, ne shvaćajući najbolje srž problema. Ispisala se iz članstva stranke, a u medije je dospjela teza o njegovoj navodnoj romansi s izvjesnom sekretaricom u DP-u. Ne bi ta tradicijska vrijednost bila problem, međutim, da je nisu, kako se tvrdi, uljepšavali skupim poklonima na račun stranke.
Posložili su se tad svi elementi za standardni, a prvorazredni političko-estradni skandal. Mediji su navalili predstavljati manje čuvene likove na sceni, objavljujući tipske portrete. Tko je Vesna Vučemilović: tko je Mario Radić: tko je Darijo Žepina – naslovi su redovno sadržavali takve pitalice. O sestri se već dosta znalo, ona se sama pobrinula da ne ostane pasivna kroz (ne)predvidivi rasplet sukoba. Radić pak nije anoniman, o njemu se ranije govorilo u kontekstu veza Škore i DP-a s ruskim i mađarskim kapitalom. Znalo se da taj suvlasnik Pevexa posjeduje glavnu moć unutar stranke.
Žepina se pobrinuo za neizostavnu špijunsku komponentu. U jeku tarapane osvanula je informacija da policija istražuje toga sad bivšeg glavnog tajnika stranke zbog podmetanja uređaja za snimanje Mati Radeljiću. Sjećamo se i dalje Radeljića, bio je savjetnik predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, kasnije i član izbornog stožera Miroslava Škore. Obje pozicije napustio je naprasno i pod kontroverznim okolnostima. Sav taj polusvijet kotira ovdje upravo sjajno, uvijek jednom nogom u podzemlju i drugom na društvenom vrhu.
No zatim se svojim karakterističnim akcentom oglasio Stephen Nikola Bartulica alias Stjepo, pomalo korotno. Kao da je dio nove zagrebačke gradske uprave, tronut je konstatirao da se DP nalazi u iznenađujuće teškoj financijskoj situaciji. Zatekao ga je minus nastao prebijanjem nekakvog milijuna kuna oko kojeg će se zakotrljati ključne strasti u okrilju ove stranke. U međuvremenu su nastavljena individualna repozicioniranja. Igor Peternel opet je zatečen u manevru k novim kadrovskim resursima, a Ivan Penava u ulozi favorita za budućeg predsjednika.
Okosnica sukoba još uvijek se vodi prema uzajamnim optužbama: na račun Škore u vidu izdvojenih omanjih kompromitacija materijalnog tipa, a u suprotnom smjeru i sudskim tužbama. Škoro je tako Državnom odvjetništvu prijavio Darija Žepinu te Ljiljanu Vuletić i Krešimira Bubala iz stranačkoga Nadzornog odbora. Zatražio je da se preispita njihovo poslovanje, svakako u financijskom pogledu. DP, koji sad i formalno vodi Mario Radić, uzeo je u pravilnom ritmu plasirati cvebe o Škorinim poslovnim grijesima. Teško je predvidjeti tko bi mogao imati jače adute za nastavak ogleda, naročito u svjetlu pretpostavki da su zasad posrijedi samo pirotehnička sredstva. Drugim riječima, možda su ispod stola ipak baratali nekim ozbiljnijim svinjarijama.
Boj za bratovu čast – Vesna Vučemilović (Foto: Tomislav Miletić/PIXSELL)
Otud i sapuničarska intonacija ove sezonske manifestacije desničarskog jada. Nakon sumnjičenja da je ljubovao s asistenticom i na nju trošio stranački novac, Škoru su stigle daljnje slične optužbe. Te da je DP-u uvalio tisuće butelja svog vina, te da je iz iste blagajne plaćen otkup tisuću i pol njegovih CD-ova s božićnim pjesmama. A iznova je aktualizirana i poneka stara ljaga na njegovu imenu.
Ličnost iz čijeg je imena potekao Domovinski pokret odavno je ukrašena povlaštenim kreditom Hrvatske radiotelevizije, kao i otpremninom u iznosu od 350 tisuća kuna. Bio je naime postavljen na čelo HRT-ove tvrtke Orfej, zahvaljujući bliskosti s HDZ-om. Tu je bliskost, uzgred govoreći, Škoro potvrdio i posljednjih dana, uzdrman napadima iz DP-a. No da se vratimo na slučaj Orfej: državna revizija ustvrdila je da nije imao pravo na taj kredit i otpremninu, ali uzalud.
Ispast će da su sve povlastice koje je uživao od 1990-ih ipak puki sitniš u odnosu na ono što će izbiti od Grada Zagreba u vrijeme gradonačelnika Milana Bandića. Posrijedi je onaj slavni parking u Zajčevoj ulici, što ga je Škoro naplaćivao pacijentima i njihovim obiteljima po izuzetno visokoj cijeni. Da skratimo, u pitanju je složena zemljišna i poslovna afera u kojoj na početku stoje dvije parcele, spomenuta gradska i jedna zamjenska u Resniku, privatna. Nakon zamjene i propalog posla gradnje hotela uz bolnicu Merkur, namijenjenog još unosnijem čerupanju ljubljenoga hrvatskog naroda, dolazi do realizacije zarade.
Iako je poduzeće-graditelj likvidirano, potraživanja osnivača su nadoknađena vrijednošću zemljišta. S druge strane, Grad se nije ubilježio na svoj dio u pogodbi, pa ostaje grubo zakinut. Kasnije dolazi do tužbe, ali tek uz javni pritisak. Konačno se pothvat zaokružuje, kako je pokazala medijska forenzika, upisom Škorine supruge u vlasništvo nad zemljištem. Grad Zagreb podiže tužbu krajem prošlog mjeseca, kad ga je portal Telegram iznova spopao upitima o toj aferi.
Ima još putra na glavi Miroslav Škoro u tom pogledu, ali ovo bi bilo dosta za ilustraciju, pa da ne dužimo. Sve te i takve činjenice samo dokazuju smisao njegova bavljenja politikom, ali i horizont desničarske politike generalno. Pustimo sad visokoparne storije o nacionalnim i religijskim svetinjama. One nikad nisu cilj, nego su uvijek sredstvo. U funkciji su odvlačenja pažnje radi trpanja otetog blaga u stranačku i obiteljsku vreću dok traje emfatički trans izmanipuliranih masa. Ili tjeskoba i panika, ovisno o tome što se koristi u te svrhe. I, da pojasnimo, ovo nije ad hoc uopćavanje s namjerom šutiranja posrnule kljusine od DP-a. Ta stranka otpočetka se izdaje za propoduzetničku, onu koja uz konzervativni svjetonazor njeguje liberalnu ekonomsko-političku orijentaciju. Nismo saznali kako je istodobno moguće nacionalističko zalaganje za dobrobit svih pripadnika voljenog puka, te bogobojazno favoriziranje potrebitih, uz poticanje slobodnotržišne kompetitivnosti. Tržište stvara elite, oštro razdvojene od narodne baze. Ne može se biti i za jedno i za drugo, izuzev prevarantski. Ta ujdurma nužno završava u privatno-interesnim okršajima, a desnica se ogoljuje u onome po čemu se izvorno i zove desnicom: ekonomskoj politici. DP-u možemo zahvaliti i na tome što nas podsjeća na taj fakat.
Lovi u mutnom – Miro Bulj (Foto: Ivo Čagalj/PIXSELL)
On u tom smislu funkcionira i kao militantno ideološko krilo HDZ-a s kojim prolazi ritualna trvenja za potrebe marketinga. HDZ, s obzirom na duge godine konzumiranja vlasti, nije to mogao tretirati na jednak način, već su mu za vrat sjele i razne socijalne funkcije. No pitanje je što će biti s tim svojstvom nakon raskola u DP-u. Stranka će neminovno donekle izgubiti na snazi, odnosno u podršci birača. Bilo da se dio njih odlije prema drugim strankama ili nekakvoj Škorinoj novoj te novoosnovanoj, nakon njegovih vjernosti SKH-u, HDZ-u i DP-u, stanoviti je razlaz gotovo obavezan. Prema svojim relacijama spram kapitala i nacije ili vjere, točnije katoličanstva, pa tako i HDZ-a, Domovinskom pokretu danas je najbliži Most. I kako je on svoju drugu veliku internu reviziju prošao već dok je DP tek stasavao, tako je rane krize u DP-u pratio micanjem prema zapuštenim njegovim pozicijama. Ne treba sumnjati da će isto pogotovo nastojati sad kad je DP u totalnoj agoniji, možda i fatalnoj.
Primjerice, znamo da se Most u nastupima Grmoje i Petrova onomad gurao u ideološko i potencijalno donatorsko krilo Viktora Orbana u vezi s rodno-političkom problematikom. I bilo je to do te mjere napadno da su završili u rezoluciji Europskog parlamenta protiv orbanovske diktature. Ipak, HDZ-u treba izdvojeno stovarište natražnjačkog identitetskog sentimenta, naročito ovako umivenom i razmjerno uravnoteženom. Razbarušeniji afekti moraju se držati pod kontrolom, ne samo zbog izravne koristi na izborima, nego i posredno.
Interesantno je u tom smislu vidjeti kako Most prolazi daljnju mijenu. Budući da više nema Živog zida i sličnih pojava, u novije doba preuzeo je čak i antivaksersku energiju, uz njoj srodne pojave bunta. Dovoljno je vidjeti kako se zadnjih dana u tom smjeru prenemaže Miro Bulj, gradonačelnik Sinja. Uspio se zakačiti i s Crkvom, inzistirajući na slobodama okupljanja povodom Alke i Velike Gospe. Ne zato što je veći katolik od sinjskog franjevačkog gvardijana, nego zato što s razlogom lovi u mutnom, tamo gdje je najednom reducirana konkurencija. No još nešto je Bulj u pravu: on za sugrađane i perspektivne svoje birače traži ono što su dosad HDZ i Crkva uzimali samo za sebe.
Zanimljivije od sudbine DP-a i novih hitova Miroslava Škore bit će definitivno to novo stratificiranje odnosa na desnici. Ako je najmračnija svjetonazorska tematika načas iscurila izvan stranačkog volumena DP-a u koji je bila pohranjena, ne znači da je nestala. Ako birači dignu ruke od te stranke, ne znači da više neće izlaziti na izbore, eventualno i na ulice. Iz tužne sudbine DP-a trebalo bi naučiti najviše što se može, jer sam trijumf nad njom nipošto nije efikasna obrana od desnice.
