Što god da Srbi u Hrvatskoj naprave, pogotovo u vezi politika sjećanja, izbit će protest. Kada komemoriraju srpske žrtve, proziva ih se zašto isto ne čine s hrvatskima. Ako komemoriraju hrvatske, okreću im se leđa, a kada se odluče da istodobno odaju počast svim stradalima, organizira se živi lanac u kojem jednu od karika čini ratni zločinac. To je logika hrvatske ekstremne desnice predvođene Ivanom Penavom i Stipom Mlinarićem Ćipom, koji su proteklog tjedna spriječili predstavnike SDSS-a da u Dunav bace vijenac za sve civile stradale na području Vukovara 1991.
Vođen računicom da slijedi serija izbora i da ćirilica u tom gradu naprosto više nije tema, Penava je još lani najavio da će delegaciji SDSS-a napraviti to što je na kraju i uradio. Uostalom, da se vodi ičim drugim doli jeftinim politikantstvom temeljenim na nacionalističkoj mržnji, isto bi valjda postupio i prema predstavnicima stranke Možemo! koji su vijenac namijenjen svim žrtvama, dakle isto ono što SDSS čini već godinama, dan nakon vukovarske Kolone sjećanja bez ikakvih problema položili u Dunav. Za Penavu i Ćipu razlika je, naravno, u tome što Možemo! nema srpski predznak, a bez njega sve čime se njihova stranka bavi gubi smisao. Baš kao što je to ranije bio slučaj s njihovim prethodnicima.
Naime, u proteklih tzv. mirnodopskih 20 godina gotovo da nije bilo značajnije kampanje u kojoj se stranke ili pojedinci s desnice nisu pokušali domoći vlasti huškajući, što posredno, što neposredno, na preostale Srbe. Pritom ih se najčešće nastoji prikazati, ma koliko ih malo bilo, kao opasnost za Hrvatsku, a njihove političke predstavnike, u maniri antisemitskih teorija zavjere iz prve polovine 20. stoljeća, kao moćnike koji iza kulisa povlače sve važnije poteze u zemlji. Nevolja po HDZ je što se radi o receptu nastalom u njihovoj stranačkoj kuhinji – od Tuđmana 1990-ih, preko Sanadera na splitskoj Rivi, do Karamarka združenog s Mostom – koji im se sada vraća kao neželjeni bumerang.
Sanader
"Nema sumnje, dame i gospodo, da su danas u Hrvatskoj u sukobu dvije koncepcije, da je u sukobu splitska Riva, iza koje stoji hrvatski narod, s ovom šačicom ljudi na vlasti." Tako je 11. veljače 2001. govorio Ivo Sanader na skupu podrške ratnom zločincu Mirku Norcu, kasnije osuđenom zbog ubojstva srpskih civila, među kojima i starice kojoj je 1991. osobno presudio metkom u potiljak. Sanader se na pozornicu na splitskoj Rivi popeo nakon Mirka Čondića, čelnika Stožera za obranu digniteta Domovinskog rata, koji se u svom huškačkom govoru obrušio na "Srpkinju Vesnu Pusić".
"I zato pozivam drugove iz Vlade da imaju dvije mogućnosti: prva je – podnesite ostavke i raspišite izbore, a druga je – pokušajte organizirati nekakve protuprosvjede ovome ovdje, ono što je Milošević radio u Srbiji. Ali tada ćemo svi odavde i iz drugih krajeva poći u Zagreb, ako bude trebalo i na Jelačićev plac da im kažemo što mislimo... Mi smo ponosni na hrvatske generale, mi smo ponosni na hrvatske branitelje i našeg viteza Mirka Norca ", poentirao je Sanader, praćen ovacijama i pjesmom "Oj, Ivice i Stipane, pojest će vas crne vrane" stotinjak tisuća okupljenih prosvjednika.
Nakon što je 2002. na unutarstranačkim izborima, i to zahvaljujući manevrima Branimira Glavaša, pobijedio svog glavnog suparnika i Tuđmanovog ljubimca Ivića Pašalića, Sanader je ponešto ublažio retoriku. Finalni razlaz s ekstremnom desnicom uslijedio je naredne godine, kada je zbog protivljenja iz Bruxellesa prekršio raniji dogovor s Đapićevim HSP-om i potom nakon pobjede na parlamentarnim izborima, koju je izvojevao i na nacionalističkom valu nezadovoljstva Račanovom koalicijom, novu vladu sastavio s nizom stranaka, među kojima i SDSS-om. Suradnju su obnovili i nakon izbora 2007., a Sanader se, sada presvučen u proeuropsko odijelo, u međuvremenu okrenuo uklanjanju ustaških spomenika i suradnji s Haškim sudom, koji je za njegova mandata sudio nekima od "vitezova" s početka ove priče.
Od Rive do razlaza s desnicom – Ivo Sanader (Foto: Petar Glebov/PIXSELL)
Karamarko
S jednim od Sanaderovih nasljednika, Tomislavom Karamarkom, makar smo od početka do kraja znali na čemu smo. Još u kampanji za predsjednika HDZ-a poručio je da ta stranka "više nikada neće u sramotnu koaliciju sa SDSS-om", a tom stavu ostao je vjeran do danas, kada lišen ikakvih javnih funkcija povremeno putem Facebooka Srbima prišiva kolektivnu krivnju za "etničko čišćenje i genocid nad Hrvatima".
"Ne smijemo se bojati reći da smo hrvatski nacionalisti. U Kumrovcu se danas pleše Žikino kolo i razvlače petokrake zvijezde pod kojima se gazio Vukovar. I protiv toga se trebamo boriti. Za mene je Sanaderova koalicija sa SDSS-om bila ponižavajuća. HDZ-ova vlada financirala je obnovu četničkih spomenika, poput onog u Srbu gdje je iz vlaka izvučeno 200 nevinih osoba i ubijeno", govorio je Karamarko još 2012. godine, pa se potom, već dobro isprobanim metodama HDZ-a u vidu mobilizacije veterana i parazitiranju na nacionalističkim strastima, bacio na podrivanje Vlade Zorana Milanovića. Zaredali su nasilni antićirilični prosvjedi u Vukovaru, u tom gradu 2013. organizirana je i paralelna Kolona sjećanja na kojoj su predstavnici Srba grubo izvrijeđani.
Doprinos Karamarkovog HDZ-a u podizanju braniteljskog šatora u Savskoj bio je vidljiv od starta, a istodobno su njegovi stranački trbuhozborci u eterima desničarskih medija brojali krvna zrnca SDP-ovih ministara. "Mislim da hrvatskom narodu treba javno kazati jednu činjenicu: u Milanovićevoj vladi imamo polovicu ministara Srba, a prema procjenama samih SDP-ovaca, danas ih je u članstvu te stranke preko 50 posto! Borili smo se za Hrvatsku državu, ali se nismo borili za takovu vlast u kojoj će ključne resore voditi Srbi", poručio je jedan od njih, dosmrtni predsjednik Zajednice povratnika Hrvatske Josip Kompanović.
Uoči parlamentarnih izbora 2015. Karamarko je objavio svoj "Antikomunistički manifest" u kojem je predstavio djelovanje buduće vlade Tihomira Oreškovića, a koje se ukratko može svesti na stav da "svatko u svojoj kući može misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne". Tada je njegova Domoljubna koalicija prigrlila nekoliko proustaških i ultrakonzervativnih stranka koje su se otvoreno zalagale za ukidanje prava nacionalnih manjina, a ubrzo po dolasku na vlast bili su vidljivi prvi rezultati njihove ekstremističke politike: ustaški pozdrav "Za dom spremni" ponovno je dobio pravo javnosti, razmahali su se revizionisti, porasla je razina govora mržnje, kao i broj etnički motiviranih prijetnji i fizičkih napada na Srbe.
Tomislav Karamarko i Tihomir Orešković (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)
Grabar-Kitarović
Na istom valu zajahala je i Kolinda Grabar-Kitarović, koja je kao HDZ-ova kandidatkinja za predsjednicu države kampanju dominantno temeljila na povratku "vrijednostima 1990-ih". Inauguraciju je pak proslavila u društvu što osuđenih, što osumnjičenih za ratne zločine počinjene nad Srbima i njihovih simpatizera, a u jednom od prvih intervjua nakon preuzimanja funkcije Srbe u Hrvatskoj nazvala je Hrvatima. Takvu negaciju nacionalnog identiteta pokušala je opravdati činjenicom da je riječ o manjini koja posjeduje hrvatsko državljanstvo. Jedan od njenih gnusnijih poteza seže u veljaču 2016., kada je na privatno pismo Milorada Pupovca, u kojem joj je ukazao na rast netolerancije i jačanje poruka mržnje nakon formiranja vlade Orešković-Karamarko-Petrov te na to kako njega osobno pljuju na ulici i nazivaju četnikom, odgovorila javno.
Opravdavajući napade ekstremne desnice na sve one koji su drugačiji ili pak tako razmišljaju, zaključila je da se "očite provokacije i vrijeđanje nacionalnih osjećaja hrvatskoga naroda i goleme većine hrvatskih državljana koji vole svoju zemlju ne mogu nazivati 'performansima', 'novinarskim' ili 'umjetničkim slobodama' ili 'satirom'". Elem, sami ste si krivi jer provocirate. "Kada se govori o stvaranju atmosfere 'mržnje, straha i potencijalnog nasilja', onda valja imati na umu da izjave poput spomenute ne samo obezvrjeđuju načelo presumpcije nevinosti nego vrijeđaju desetke tisuća hrvatskih, i ne samo hrvatskih obitelji, čiji su članovi mučeni i ubijeni nakon završetka Drugog svjetskoga rata. To je okolnost koja tim zločinima daje dodatnu težinu", napisala je dalje u odgovoru Pupovcu.
Grabar-Kitarović je na početku mandata vanjsku politiku gradila na odmicanju od regije pa je u ljeto 2015. ispalila da se za vrijeme Ive Josipovića "išlo pjevati i plesati u Beograd i napadno se isticala privrženost tome gradu kao metafori jugonostalgije". Nešto kasnije otpočela je suradnju s Aleksandrom Vučićem, ali se isto tako ekspresno ispričala roditeljima djece kojoj je 2016. u jednom dubrovačkom vrtiću podijelila čokoladice tvornice Pionir iz Subotice. U pokušaju da se dočepa i drugog predsjedničkog mandata prvo je pravdala "Za dom spremni", nazivajući ga starim hrvatskim pozdravom, pa se nakon svega od njega ograđivala. Jedna je od rijetkih političarki koja je u ljeto 2019. izbjegavala osuditi napad na Srbe u Uzdolju kod Knina, među kojima je bilo i maloljetnika.
Milanović
U povodu tog poteza na Kolindu Grabar-Kitarović brže-bolje se obrušio njen tadašnji glavni oponent Zoran Milanović, koji ju je, ne bez razloga, pozvao na odgovornost zbog porasta tenzija. "Bliže se izbori i red je da na red dođe i red prigodnog etničkog nasilja, naravno na teret slabijih i malobrojnijih kninskih Srba, koji će valjda sljedećih tisuću godina plaćati zatezne kamate na pogreške svojih očeva", poručio je i uskoro odnio pobjedu na predsjedničkim izborima. No svega nekoliko mjeseci nakon ohrabrujućeg inauguracijskog govora u kojem se izdavao za zaštitnika društvene ravnopravnosti, okomio se na pripadnike različitih manjinskih skupina. Time se vratio na stare staze iz 2016. godine, kada je pred veteranima, istim onima koji su ga na kraju koštali premijerskog mandata, Srbe nazvao šakom jada, a sebe ustaškim unukom.
Otkad je na Pantovčaku Milanović predstavnike nacionalnih manjina zasipa setom najgnusnijih uvreda. Posebne simpatije desnice, prema kojoj otad gradi kampanju za naredne predsjedničke izbore, zaradio je na račun učestalih napada na Pupovca. U povijesti političke bijede ostat će upisan i kao osoba koja je Branimiru Glavašu, usred ponovljenog sudskog postupka u kojem ga se teretilo za teške ratne zločine nad osječkim civilima, vratila ranije oduzeta odlikovanja. Milanović se svrstao i na stranu Mihajla Hrastova, odgovornog za ubojstva razoružanih rezervista JNA 1991. na Koranskom mostu u Karlovcu, a na 30. godišnjicu ubojstva obitelji Zec stao je pak u obranu nekadašnjeg političkog vrha, tvrdeći da je taj zločin "individualni slučaj pljačke s kojim država nema veze".
Kad god bi mu se pružila prilika, očešao bi se o SDSS, pa ih je tako ljetos u Oklaju optužio da nisu došli "odati počast žrtvama hrvatskog naroda u prominskom kraju" i time "izraziti žaljenje". Na istoj komemoraciji, međutim, sudjelovao je Ognjen Vukmirović, zamjenik šibensko-kninskog župana iz redova SDSS-a, ali mu se Milanović zbog svoje (ne)namjerne greške nikada nije ispričao. Uostalom, što očekivati od čovjeka kojem najednom na smetaju ni obilježja HOS-a od kojih se ranije ograđivao, do te mjere da je svojevremeno zbog istih napustio svečanost obilježavanja akcije "Maslenica". Prošlog vikenda snimljen je, naime, kako okružen HOS-ovim insignijama usred vukovarske kolone s Penavom nonšalantno ćaska o filetima smuđa.
Škoro i Penava
Ako negdje nema Srba, onda ih treba izmisliti pa ih napasti. Tom se logikom vodio Domovinski pokret, tada na čelu s Miroslavom Škorom, u kampanji za prošle lokalne izbore. Da je Srbin, što valjda smatraju prvorazrednom uvredom, neposredno su optužili Tomislava Tomaševića, a izravno tadašnjeg HDZ-ova kandidata za zagrebačkog gradonačelnika Davora Filipovića. Sam Škoro – koji je u bezuspješnoj kampanji za predsjedničke izbore Pupovca nazivao velikosrbinom, a založio se i za zabranu SDSS-a, prekopavanje Jasenovca i pomilovanje zločinca Tomislava Merčepa – prepoznao je 2021. srpski utjecaj i u hapšenjima zaposlenika zagrebačke gradske uprave zbog korupcije. Ona su, prema njegovo interpretaciji, bila "tempirana" od strane "duboke države" i to kako bi se sakrilo pogodovanje Srbima u novom Zakonu o civilnim stradalnicima rata.
Na njegovog nasljednika na čelu DP-a, profesora tjelesnog Ivana Penavu, ne treba pretjerano trošiti riječi. Tek ćemo podsjetiti da je na vukovarsku vlast zasjeo zahvaljujući antićiriličnim prosvjedima, da je sudjelovao u organizaciji onih kojima se pravda tražila isključivo za hrvatske žrtve, da se zalagao za dokidanje nastave po modelu A manjinskog obrazovanja i da je uoči 21. obljetnice završetka procesa mirne reintegracije javnost obmanjivao pričama o Vukovaru kao "epicentru kontinuirane velikosrpske puzajuće agresije". Manje je poznato da je početkom 2014., usred kampanje za prvi gradonačelnički mandat, tada još kao ravnatelj Ekonomske škole, onemogućio održavanje Svetosavske akademije i školske slave.
Naime, zabranio je korištenje krsta s četiri ocila na slavskom kolaču, uz obrazloženje da je riječ o "simbolu poraženih velikosrpskih jedinica u Domovinskom ratu koje su izvršile nezapamćene zločine". Sada se pak upinje da preko šupljih nacionalističkih priča i ustašizacije vukovarske Kolone sjećanja ostvari najmanje dva cilja. Prvi je da svojoj raspaloj stranci priskrbi bolji rejting i tako prestigne glavne desne, također Srbima nesklone, oponente iz Mosta i Hrvatskih suverenista, a što mu, kako pokazuju najnovije ankete, zasad polazi za rukom. Drugi je da pokuša spriječiti sklapanje koalicije s manjinama, prije svega sa SDSS-om, nakon narednih parlamentarnih izbora i tako svoju bivšu stranku HDZ ponovno odvuče udesno.
