Naklada Ljevak nedavno je objavila knjigu "Na strani svojih", opsežan biografski intervju sa Slobodanom Uzelcem, jednim od najvažnijih srpskih političara u Hrvatskoj posljednjih desetljeća. Razgovor s njime vodio je Ilija Ranić, a u drugom, završnom nastavku donosimo fragmente o tome kako je Uzelac imenovan u drugu Vladu Ive Sanadera, o hrvatskom priznanju Kosova kao i razmišljanja o Jadranki Kosor i njenoj Vladi.

Početkom 2007. godine na opće iznenađenje postali ste potpredsjednik Vlade RH. Kako je do toga došlo?

Da, baš tako. Tu su mi ponudu prvi put spomenuli predsjednik SDSS-a Vojislav Stanimirović i njegov zamjenik Milorad Pupovac, dakle čelnici političke stranke koja me je kao nestranačku osobu četiri godine ranije predložila za funkciju državnog tajnika za znanost i visoko obrazovanje. Rekli su mi da su prethodno obavili razgovor s predsjednikom vlade Sanaderom i da se on složio s njihovim prijedlogom. Kako sam već bio pripremio svoj potpuni povratak na fakultet, gdje sam planirao pokrenuti neke značajne znanstvene i obrazovne projekte, trebalo mi je vremena da dobro razmislim, no vremena bilo nije.

Razgovarali smo u petak pred ponoć, a imenovanje nove vlade planirano je na već sazvanoj sjednici Hrvatskog sabora sutradan u deset sati. Ujutro me nazvala tajnica Vlade da im hitno dostavim kratku sasvim novu biografiju. Imenovan sam potpredsjednikom vlade posebno zaduženim za regionalni razvoj i povratak izbjeglica. U skladu s time, pripalo mi je i vođenje odgovarajuće koordinacije u Vladi, dakle forme prethodne pripreme predstojeće sjednice vlade na kojoj se usvajaju prijedlozi odluka koje se upućuju Saboru ili pak prijedlozi odluka, zaključaka i sl. koje kao konačne donosi Vlada sama.

 

Pregovaračko poglavlje broj 23

Što ste očekivali od ulaska u Vladu? Znam da se niste slagali s nekim bitnim prvacima hrvatske politike kao ni s mnogim odlukama Vlade i hrvatskog rukovodstva.

Već sam ranije opisao što se točno događalo večer prije imenovanja. A to sam prihvatio nakon četverogodišnjeg iskustva rada na poslovima državnog tajnika za znanost i visoko obrazovanje. To je radna pozicija iz koje se poprilično dobro vidi ukupna cjelina stanja stvari. Meni je to bilo poprilično jasno. Glavno je pitanje bilo može li se tu nešto korisnoga napraviti usprkos svemu što je tome stajalo na putu, a toga je bilo štošta.

A naša neslaganja nisam prešućivao. Naprotiv, tražio sam dogovorna rješenja. Kao i većina mojih političkih prijatelja, i ja sam gajio velike nade u Evropsku uniju kao okvir za veće šanse za naš ukupni uspjeh. Danas moram priznati da sam, usprkos svemu, podcijenio faktor lažnih obećanja, koja nisu davali i ne ispunjavali samo pojedinci nego i institucije, pa i čitave države, uključujući i našu. Na kraju, ispalo je kao i obično da je ostvaren samo dio želja i planova.

Kad danas razmišljam o priznanju Kosova, siguran sam da je ta moja vlada tada napravila pogrešku, i to na štetu Srbije, Hrvatske i, što vrijeme jasno pokazuje, Albanaca s Kosova

U Sanaderovoj ste Vladi bili zaduženi za regionalni razvoj i za povratak izbjeglica. Jeste li u tome tada vidjeli neku snažnu logičku povezanost?

Tim je argumentom operirao i Sanader kad je obrazlagao područje moga angažmana. Svi povratnici, tada već postojeći i naročito potencijalni, uglavnom su se vraćali na hrvatski ruralni, dakle periferni, regionalni prostor od Baranje do Konavala. Kad sam počeo raditi, velika većina izbjeglica hrvatske nacionalnosti već se bila vratila u svoje obnovljene ili novoizgrađene kuće ili pak u prazne ili nerijetko i nasilno ispražnjene stanove u kojima su do rata stanovali bivši nositelji stanarskog prava koje su u međuvremenu izgubili političkom odlukom pa potom zakonskom verifikacijom te odluke.

Sve je to budnim okom pratio Danac Olli Rehn, europski povjerenik za ljudska prava, i izvještavao Europsku komisiju, dakle vladu Europske unije, ispunjava li Hrvatska svoje obaveze ili ne?

Te obaveze bile su taksativno popisane u pregovaračkom poglavlju broj 23. Ja sam mu bio redoviti domaćin u Vladi, gdje bi došao u pratnji ljudi koji su vodili neke značajnije međunarodne institucije kao što je UNHCR, agencija UN-a za izbjeglice, i slično. Izvještaje bi mu podnosili moji kolege iz dotičnih ministarstava i njihovi suradnici, najčešće ministar Čobanković i njegovi državni tajnici i pomoćnici. Dobro se sjećam da su oni redovito izvještavali kako je urađeno manje, obnovljenih stanova, kuća, cesta i sl., nego je bilo predviđeno, nikada više, i da su za to uvijek navođeni neki objektivni ili tobože objektivni razlozi.

Neke od njih ja bih prihvatio, a neke ne, ali sam svaki put, koliko je bilo do mene, pustio da stvar u pogledu pregovora za ulazak Hrvatske u EU ide dalje. Jednom sam pustio da dalje ide izvještaj o reelektrifikaciji povratničkih sela u zadarskom zaleđu premda nije urađen ni minimum onoga što je trebalo i što se moglo. Nakon sastanka sam u Vladu direktno pozvao predsjednika uprave HEP-a Ivana Mravka, koji se tih dana upravo hvalio o silno pozitivnim rezultatima poslovanja HEP-a, i rekao mu da ga ja, kad se reelektrifikacija dvaju sela na području Benkovca odvija očigledno presporo ili čak nikako, sada obavještavam da ću u pratnji svojih suradnika i novinara obići ta mjesta za petnaestak dana, u vrijeme kad tamošnji ljudi tradicionalno slave krsne slave, i da ga molim da vidi što može napraviti u tom vremenu. Već sutradan silni su strojevi kopali jame za električne stupove.

Slobodan Uzelac s premijerkom Jadrankom Kosor na okruglom stolu o ravnopravnosti spolova u medijima 2010. godine (Foto: Željko Hladika/PIXSELL)

Sanaderov odlazak

U ožujku 2008. Vlada RH je priznala neovisnost Kosova, zbog čega ste podnijeli ostavku pa je potom povukli.

O. To je bilo vrijeme u kojemu je Vlada bila izložena velikim pritiscima, napose iz SAD-a, da prizna neovisnost Kosova. U nekoliko mi je navrata premijer Sanader govorio o tim pritiscima gotovo mi se ljubazno ispričavajući što mora to napraviti ako želimo da Hrvatska postane članica NATO-a i EU-a, znajući da to ne može proći bez silnog nezadovoljstva Republike Srbije i svih Srba u njoj i izvan nje. Nekoliko dana prije sjednice na kojoj je trebalo priznati neovisno Kosovo pozvao me je u svoj ured rekavši da je taj čas tu kod njega u uredu, samo sa suprotne strane, američki ambasador, koji čeka ishod ovog našeg razgovora o toj temi. Rekao mi je kako se pokušava staviti u moju kožu i da zna da mi nije lako odlučiti te da pretpostavlja i nada se da ću ja prilikom glasanja biti suzdržan.

Ja sam mu, bez imalo uvijanja rekao, da radi onako kako misli da je najbolje za državu i neka Vlada izglasa takvu odluku. Ja jesam potpredsjednik Vlade, ali ja nisam Vlada. Ja ću glasati kako mene pamet uči. Bit ću protiv, kao što bi, vjerujem, i on bio protiv da je kojim slučajem potpredsjednik neke srpske vlade koja je odlučila priznati neovisnu Republiku Srpsku Krajinu ili Republiku Srpsku. Nisam od njega više čuo ni "da" ni "ne", ali nije mi to ni trebalo. Intimno, nisam bio ni tada, a nisam ni danas protiv toga priznanja, ali je morao i mora postojati jedan uvjet, a taj je da se s time prethodno složi srpska vlast, prema propisanoj ustavnoj proceduri. Vjerojatno bi došlo i do dodatnih problema čak i da je Srbija prihvatila jer je pitanje da li bi priznanje prošlo u Vijeću sigurnosti UN-a, imajući u vidu Rezoluciju 1244 i razloge Rusije i Kine, koje se tu, kao i svugdje drugdje i kao i sve ostale velike sile, prvenstveno rukovode vlastitim, a ne srpskim ili albanskim interesima.

Sanader je bio moderan političar širokih vidika, dobro obrazovan, talentirani politički taktičar. Bio je svjestan da hrvatsku državu najprije može kompromitirati i upropastiti rigidna filonacistička desnica i upravo zato je nastojao i uspijevao jasno distancirati svoju politiku

U raspravi o priznanju Kosova i najupućeniji, među kojima su i neki naši profesori politologije, zaboravljaju ili tobože zaboravljaju spomenutu rezoluciju koja izrijekom garantira da je Kosovo i nadalje dio Srbije. Bio sam uvjeren da svaka takva odluka mimo Vijeća sigurnosti predstavlja opasan udar na taj kakav-takav osigurač svjetske sigurnosti, što će, nažalost, otvoriti mogućnost da već sutra neka druga velesila provodi neku svoju samovolju pozivajući se na ovaj presedan. Kad bi se neka vlast u Srbiji i složila s NATO-om oko nezavisnosti Kosova, nisam siguran da bi se složile i sve stalne članice Vijeća sigurnosti. A njihova je konačna, zar ne? Za nekoliko dana Vlada je većinom glasova, uz moj PROTIV, priznala Kosovo, a ja na otvorenoj sjednici podnio ostavku uz kratko, ali jasno obrazloženje.

Na konferenciji za novinare sve sam to ponovio, a premijer, koji je sjedio uz mene, kazao je da ostavku ne može prihvatiti jer da sam, po njegovu mišljenju, radio dobro. Ubrzo mi je stigla i molba iz SDSS-a da povučem ostavku i nastavim raditi, uz napomenu da sam ovim činom poslao jasnu i potrebnu poruku o tom priznanju. Kad danas o svemu tome razmišljam, siguran sam da je ta moja Vlada tada napravila pogrešku, i to na štetu Srbije, Hrvatske i, što vrijeme jasno pokazuje, Albanaca s Kosova. Krugovi oko poodavno slobodnom svijetu nepotrebnog, pa i štetnog NATO-a postali su suvišni u Zapadnoj Njemačkoj, pa su za dulje vrijeme našli bazu u Prištini, a to dugoročno najviše šteti tamošnjim ljudima.

Kada ste i kako prvi put saznali za svojevoljni silazak Sanadera sa svih funkcija?

Saznao sam to kada i svi drugi, na izvanrednoj konferenciji za novinare na kojoj nije jasno obrazložio svoju odluku. Istakao je i da se neće kandidirati na predsjedničkim izborima krajem godine, a odbacio je i nagađanja da je bolestan. Sanader je bio sposoban, moderan političar širokih vidika, dobro obrazovan, talentirani politički taktičar. Bio je svjestan da hrvatsku državu najprije može kompromitirati i upropastiti rigidna filonacistička desnica i upravo zato je nastojao i uspijevao jasno distancirati svoju politiku. Sjetimo se samo kako je odlučno i bez muljanja svojstvenog aktualnoj Vladi uklonio spomenik poznatom ustaškom zločincu Juri Francetiću u Slunju iako je bio političar desnog spektra i konzervativne orijentacije.

Kako ste doživjeli izbor Jadranke Kosor za predsjednicu vlade?

Bilo mi je drago što je na tu funkciju došla baš moja kolegica iako se zapravo nije radilo o izboru, nego o prevladanom principu imenovanja aklamativnim izborom. Jadranka Kosor po mnogočemu je iznimno pozitivna osoba i političarka koja je zaslužila da bude predložena za tu tešku i časnu dužnost, da taj prijedlog bude obrazložen i potkrijepljen podacima iz njene biografije i da bude izabrana među još ponekim također kvalitetnim kandidatom.

Slobodan Uzelac na sjednici Sabora 2008. (Foto: Slavko Midžor/PIXSELL)

Različiti putevi, isti cilj

Imali ste nesporazum s premijerkom Kosor oko stana koji joj je dodijeljen, a u kojemu su dotada stanovala djeca visokog oficira JNA-a, koja su iz toga stana bila izbačena. Jedan od sinova toga oficira u to je vrijeme počinio suicid.

Premijerkin slučaj nije se izdvajao iz tada uobičajene prakse. Najprije, njoj je dodijeljen odgovarajući državni stan koji nije ni po čemu osobito vrijedan, i to nakon što je netko treći u njemu stanovao i nakon što je stan uređen za predsjednicu Vlade i njenu obitelj. Nisam siguran ni da je ona morala nužno znati sve detalje oko toga tko je sve tu ranije stanovao. Naravno, kad su dva sina ranijeg stanara izbačena i preseljena u drugi, manji i bitno lošiji stan i kad se u tome stanu jedan od sinova ubio, klupko se u javnosti počelo odmotavati. Umuknuli su oni koji su izvodili sve te operacije s tom obitelji kad je premijerka kao jedini krivac došla na tapet javnosti. Ona se u toj situaciji, a ja o tome mogu svjedočiti, uistinu trudila da nadležne službe pomognu obitelji.

Kao i većina mojih političkih prijatelja, i ja sam gajio velike nade u EU kao okvir za veće šanse za naš ukupni uspjeh. Danas moram priznati da sam podcijenio faktor lažnih obećanja, koja nisu davali samo pojedinci nego i institucije, pa i čitave države, uključujući i našu

Ja sam manje-više sve ovo izjavio odgovarajući na jedno novinarsko pitanje koje se odnosilo na to već tada pomalo zaboravljeno prošlo vrijeme, što je premijerku naljutilo, smatrala je da sam već samim prihvaćanjem pitanja i odgovarajući na njega objektivno pomogao ponovnom otvaranju za nju neugodnog, ali davno riješenog problema. Na zatvorenoj sjednici Vlade nisam baš uspio razuvjeriti ljutitu premijerku. Istakla je kako je ona to davno i suglasno raščistila u dugom i ozbiljnom razgovoru s čelnikom političke stranke koja je mene kao stranački neovisnog sveučilišnog profesora predložila u Vladu i da bi to trebalo biti poznato. A kako mene nitko iz SDSS-a o tome suglasnom raščišćavanju nije informirao niti sam znao da se to i događalo, što sam svjesno prešutio, odlučio sam ići dalje, a sve u iskrenoj namjeri da pokažem da je, ako i ima krivnje, ona najmanje na premijerki.

Predložio sam da usvojimo zaključak prema kojemu će nadležno ministarstvo provesti temeljitu analizu pravne utemeljenosti slučajeva izbacivanja svih dotadašnjih stanara u svim stanovima, kako državnim tako i privatnim, u Hrvatskoj. Premijerka je odmah rekla da to ne dolazi u obzir, a potom, ne otvarajući raspravu o mome prijedlogu, tražila da se o njemu glasa. Svi su članovi Vlade digli ruku tek na pitanje tko je protiv. Usprkos svemu, mislim da je u danim okolnostima Jadranka Kosor svoj posao radila bolje i naročito etičnije od mnogih političara koje sam susretao. Bivša premijerka Kosor objavila je knjigu u kojoj nema ni riječi o koaliciji sa Samostalnom demokratskom srpskom strankom. A ta je koalicija trajala, na dva različita načina, punih osam godina, za koje vrijeme je ona bila potpredsjednica ili predsjednica Vlade.

Kako tumačite činjenicu da u njenoj knjizi o tome nema ni riječi, točnije ima tek neka fotografija na kojoj vidimo i vas?

Možda je riječ o političkoj pragmatičnosti ili o prelaženju preko neugodnih činjenica. Mi tako različiti imali smo isti cilj, a to je uspješna Republika Hrvatska, ali su naše polazne pozicije i putevi do toga cilja bili različiti. Moja sjećanja na tu suradnju u tom su smislu pozitivna jer je suradnja bila korisna kako za hrvatsku državu tako i za društvo u njoj, pa i za nas Srbe u toj državi i tome društvu kao i za sve njene građane.

 

Rat se nije morao dogoditi

"Radi se o težnji da se prije svega smanje tenzije, izbjegne rat ili saniraju tragične posljedice i poboljšaju životni uvjeti. Spajali smo polupane čaše koje su nam ostavili neki osobito grlati svatovi, i mladini i mladoženjini. Sanirali smo ostatke ostataka jednoga naroda. Nadam se da smo dobro shvatili da svoju kuću trebamo urednom održavati sami, po mogućnosti i bez tutora, u dobrim odnosima sa susjedima. Kako nas je ukupno Hrvata i Srba u Hrvatskoj sve manje, stvorena je bolno uvjerljiva pretpostavka za spoznaju da ćemo, ne opametimo li se, biti još manji.

Zato se zalažem za slobodan i kvalitetan život svakoga malog čovjeka u tako maloj, a tako lijepoj zemlji. Kako? Radom u slobodi i zdravlju, za što još uvijek, kao rijetko koja zemlja, imamo silno povoljne objektivne pretpostavke. Neka postoje i neka se i svađaju i različiti ljudi i njihove zajednice, neka živi nemir u stvaranju i traganju za nepoznatim. Ukratko, parafrazirao bih daleku 1968.: 'Budimo konačno nerealni, tražimo moguće'. Rat se ovdje nije morao dogoditi. A kad se već dogodio, trebalo je učiniti sve da žrtava i štete bude što manje", napisao je Slobodan Uzelac.

 

Priredio: Tihomir Ponoš

 

Prvi dio feljtona možete pročitati na ovom linku.