Ivo Sanader nije ratni profiter – glasi nepravomoćna presuda Županijskog suda u Zagrebu koju je bivšem hrvatskom premijeru, po Uskokovoj tužbi za uzimanje tajne i nezakonite provizije od Hypo banke 1994. i 1995. godine, u srijedu izrekla sutkinja Saša Lui. Treći je to proces Sanaderu u ovom slučaju, nakon što su prethodne dvije osuđujuće presude Županijskog suda poništili Ustavni i Vrhovni sud. Tužiteljstvo je najavilo žalbu na ovu oslobađajuću presudu zbog neslaganja sa stavom suda da u ovdje dokazanom kaznenom djelu primitka 3,6 milijuna kuna u gotovini nema elemenata ratnog profiterstva, pa ono zbog proteka vremena podliježe apsolutnoj zastari.
Prije nego što razmotrimo kako je takva sudska procjena uopće obrazložena, i što tu sve grubo vrijeđa poslovični zdravi razum, podsjetit ćemo na glavne okolnosti iz navedenih ratnih godina. Ivo je Sanader tad bio na funkciji zamjenika ministra vanjskih poslova Mate Granića i dobio je zadatak da se s Hypo bankom dogovori o kreditu od približno 72 milijuna kuna za kupnju zgrada državnih veleposlanstava u svijetu.
Kao što je sudski utvrđeno materijalnim dokumentima koji su priloženi spisu, te iskazima više svjedoka, dogovorili su se tako da mu je austrijska banka u nekoliko navrata početkom 1995. godine isplatila proviziju iz svojih sredstava u ukupnoj visini od pet postotaka kreditnog iznosa. Hrvatska je u to doba relativno teško dobivala bankovne kredite, ali je načina očito bilo, čak takvog da je dotičnoj austrijskoj financijskoj instituciji odgovaralo da otpiše tadašnjih oko sedam milijuna šilinga kako bi zaradila na kamati. Dodajmo tome da Sanaderovi branitelji Jadranka Sloković i Čedo Prodanović i dalje niječu kazneno djelo uzimanja nezakonite provizije, tvrdeći da ono nije valjano dokazano, premda sud smatra da jest.
Štoviše, odvjetnik Prodanović ističe da je sasvim nelogična teza po kojoj se Hypo banka tako morala boriti za mjesto na bankovnom tržištu u Hrvatskoj, ako to tržište u vrijeme rata još nije ni postojalo. Primjedba zvuči donekle osnovano, ali samo dok se ne sjetimo poslovanja Hypo banke u ovoj zemlji potom, kad je ona među prvima privilegirano uređivala i ponudu i potražnju zajmova u stilu koji će je naknadno označiti kao neki tip evidentno kriminalne organizacije.
No to ionako spada u očekivane braniteljske argumente, a mi se ovdje nećemo baviti još i onime što je višekratno dokazano. Ono pak što tobože nije, sasvim je dovoljno intrigantno, pa obratimo pažnju na završno tumačenje oslobađajuće presude u izvedbi sutkinje Lui koja doista nije žalila truda da javnosti predoči svoje poimanje tanane razlike između pravog ratnog profiterstva i Sanaderova kaznenog djela u naznačenim ratnim godinama. Zakon o nezastarijevanju kaznenog djela ratnog profiterstva inače podrazumijeva da tim činom biva ostvarena tzv. nesrazmjerna imovinska korist na štetu Hrvatske.
Među ostalim, predsjednica Sudskog vijeća kazala je da Ustavni sud definira nesrazmjernu korist ako ona "ozbiljno dovede u pitanje funkcioniranje države, odnosno ugrožava fundamentalne državne i društvene vrijednosti u ratu, odnosno ugrožava materijalne uvjete života stanovništva". U pitanju su postupci "koji iskorištavaju pravne i faktične poslove, pothvate ili postupanje na štetu materijalnih uvjeta života stanovništva i gospodarskog potencijala države, utječu na fundamentalne interese državne i društvene zajednice u ratu, a osobno ponašanje počinitelja tih kaznenih djela izaziva istinsku stvarnu i ozbiljnu prijetnju tim vrijednostima i interesima". "To je smisao Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva", naglasila je zatim Saša Lui, za svaki slučaj. Dodala je kako sporni iznos od 3,6 milijuna nije takav, iako smatra da je bio nedostižan prosječnom stanovniku Hrvatske, jer nije ugrozio funkcioniranje države niti je izuzet od njezinih sredstava, nego se više tiče domene morala i štete počinjene ugledu države te njezinih institucija čiji bi se dužnosnici trebali ponašati drukčije.
Ipak, valjda se može zaključiti, a da se i mi pozovemo na neku logiku, kako je kredit mogao biti povoljniji u slučaju da si banka nije u dogovorenim uvjetima našla toliku isplativost po kojoj su spomenuti milijuni provizije predstavljali tek omanji prihvatljiv iznos za otpis. Uostalom, nameće se pitanje što su točno bile "fundamentalne državne i društvene vrijednosti", ako ugled države zastupane njezinim dužnosnicima to evidentno nije značio. Sličan je upit nakon suđenja postavila i državna tužiteljica, zanimajući se kako je te vrijednosti i njihovu povredu moguće precizno "izraziti kroz financijski element". Po svemu sudeći, a najviše po rezonu ovog sudskog vijeća, da u te vrijednosti nije spadala obrana države od profiterskih sklonosti njezinih najviših dužnosnika ni usred rata.
Nažalost, vjerojatno nećemo prenagliti ni ako ustvrdimo da u fundamentalne vrijednosti hrvatske države, one koje su tako ugrađene u njezine temelje, spada upravo dužnosnička pljačka. Malo im je bila zločinačka pretvorba i privatizacija, pa su nalazili razne druge kreativne metode stjecanja osobne koristi, i bilo bi još lijepo da je to stalo s godinama rata i mirne reintegracije na koje se odnosi navedeni zakon, ali nipošto nije.
O tome da nije, govore aktualna saznanja o rastućim, ustvari rekordnim iznosima lopovluka s kojima nas državne vlasti suočavaju u novije doba. Kad se danas govori da je šteta koju nam je kroz svoju dužnosničku karijeru skrivio Ivo Sanader sasvim malena u poredbi s ovima kasnijima, poput nedavne pljačke u Ini, to jest i nije točno. Jest u pogledu iznosa ove ili one njegove provizije, vezano uz Hypo ili Inu, ali nije ako se uzme u obzir da je time tek utirao put budućim lupežima i omogućio im da se iskažu. Bez takvog predšasnika oni ne bi ni došli lako u poziciju da od jedne ovako drastično rastočene države, u smislu političkom i ekonomskom i pravosudnom i moralnom, uopće kradu tolike enormne svote.
Konačno, ovaj sudski predmet je sveukupno peti otvoren na teret bivšeg dugogodišnjeg predsjednika HDZ-a i Vlade RH. Osuđen je u slučajevima poznatim pod nazivima Planinska, Fimi media i Ina-Mol, te kažnjen zatvorskim kaznama od šest i sedam i šest godina, a oslobođen za slučaj Dioki-HEP, kao i za ovaj sad, zasad. Moglo bi se tako reći da ispada kako je kriv što je uzeo proviziju od Hypa, ali je još više zaslužan što nije uzeo i više, reklo bi se nesrazmjerno. Njegovi odvjetnici izrazili su nadanje da će mu se kazne objediniti na jedinstvenu zatvorsku od 12 godina s mogućnostima uvjetne, i ne treba im zamjeriti što očekuju povoljan ishod za svog klijenta.
