Izlasci protagonista značajnih afera iz pritvora ili istražnih zatvora u Hrvatskoj su postali zaseban žanr. Gotovo da bi tu scenu trebalo uvrstiti kao redovitu vježbu za studente filmske režije na nižim godinama studija. Atraktivnost prizora ne treba previše pojašnjavati: voajersko oko puka naprosto uživa u slici barem privremeno deklasiranih pripadnika elite i pogađa u vrećici kojeg trgovačkog lanca će iznijeti svoju ćelijsku prtljagu i sramotu.
Teško se oteti dojmu da je općoj moralnoj ekonomiji važniji taj prizor od eventualne kasnije zatvorske kazne. Svjedočili smo raznim varijacijama scenskih vježbi, a u njima je često glavnu ulogu imao automobil. Bilo da se radilo o egzotičnom vozilu poznatog odvjetničkog tandema koji, pored rubrika crne kronike, uživa često i pozornost onih mode i glazbe, bilo o potrazi za klikovima kao u slučaju kad je stanoviti jutjuber odlučio iskoristiti pažnju nacije i skakati po automobilu koji je iz Remetinca odvodio bivšeg premijera Ivu Sanadera.
Pored automobila, upečatljiv scenski rekvizit zna biti i knjiga. Što i nije pretjerano neobično. Pritvorski ili zatvorski dani su dugi i dosadni i teško da, pored eventualnog vježbanja, išta može pomoći kao dobar libar. Na bilo koji način. Zatvorska povijest knjige na ovim je prostorima iznimno plodan istraživački teren. Sjetimo se samo da je Moša Pijade u zatvoru u Sremskoj Mitrovici preveo Marksov "Kapital", a na uzničkim memoarima nakon pada sistema koji je gradio i Pijade izgrađene su brojne političke karijere.
Danas je vrijednost dionica tog političkog materijala na niskim razinama, ali nije zaboravljen. Svojedobno je nakon izlaska iz zatvora bivša "kninska kraljica" Josipa Pleslić eks Rimac poručila javnosti da je u pržunu napisala knjigu. Koliko znamo, knjiga je još u statusu rukopisa, ali sadržaj nije posvećen politici. Što i ne čudi jer je sve što zna i ne zna o politici napisala već u Votsap-porukama. Radi se, kako je rekla, o rukopisu posvećenom njenoj obitelji, naslovljenom "Mati i ćaća pet kćeri". Tko zna, možda je knjiga i objavljena skromno, u krugu obitelji.
A novu epizodu iz podžanra izlaska iz pritvora "knjiga u ćeliji" ponudio nam je u ponedjeljak navečer bivši ministar zdravlja Vili Beroš. Nakon što su svi svjedoci ispitani, Beroš je napustio, kako to desničari sočno vole kazati, udbaški kazamat, s vrećicom u jednoj i knjigom u drugoj ruci. Ponukan novinarskim pitanjem, spremno je pozirao s podignutom knjigom i preporučio ju svekolikom pučanstvu, uz opasku da ju je dvaput pročitao. Riječ je o knjizi "Faktologija", a o uspješnosti Beroševe reklame svjedoči i rubrika u kojoj se knjiga u utorak ujutro našla na portalu Indeks pod naslovom "O čemu se radi u knjizi za koju Beroš tvrdi da ju je dvaput pročitao?".
Ako se Možemo! hvali postignućima u Zagrebu tako da ističe da ima sredstava za investicije ako se ne krade, onda nam se poručuje da politika uopće nije potrebna, već da je sve što nam treba koktel moralnih skrupula i neutralne ekspertize
Naime, krasila je rubriku "Indeks šoping" čije članke prati disklejmer da "mogu biti sponzorirani". O samoj knjizi ne znamo gotovo ništa, a i ne privlači nas naročito djelo koje mitologizira činjenice iz prostog razloga jer se radi o činjenicama. A o tome kako se knjiga, barem reklamno, odnosi prema činjenicama govori da joj je najjači marketinški adut blurb Bila Gejtsa, a glavna teza da svi živimo bolje nego ikad. No, vratimo se Viliju. On je pri preporuci spomenuo da knjiga govori o medijskoj percepciji stvarnosti.
Pored toga što se radi o sugestiji vlastite nevinosti, bivši je ministar nehotično nagazio i na ključnu minu ovdašnje političke stvarnosti i njene interpretacije. Kako to da HDZ unatoč silnim korupcijskim aferama i dalje dobiva izbore? Postoji li raskorak između medijske i biračke percepcije stvarnosti? Percipira li opozicija uopće političku stvarnost? I svodi li se politička stvarnost isključivo na korupciju?
Postavimo li posljednje pitanje u nizu opozicijskim strankama i mejnstrim medijima, odgovor je u potpunosti potvrdan. Uz povremene iznimke, ovdašnji se politički život svodi na "preživljavanje" od afere do afere. Jedinu konkurenciju im čine oni protagonisti koji službenu teoriju o dvostrukim konotacijama ustaških simbola i pokliča transformiraju u teoriju proste denotacije u želji za političkom detonacijom.
U takvom kontekstu je antikorupcija postala gotovo pa jedina politička ideologija. Pritom je očito da se nalazimo u prilično bizarnom kontekstu: nitko živ se ne zalaže za korupciju. Nadalje, nije sasvim jasno što bi bio politički sadržaj antikorupcije kao ideološkog programa. Valjda su dovoljni pravosuđe i policija da riješe sve probleme, a na politiku možemo zaboraviti, svejedno je tko je na vlasti. I preostaje još jedna enigma koja se uglavnom rješava patroniziranjem i moralnom nadmoći.
Zašto narod i dalje glasa za HDZ? Zato što je i sam u dubokom moralnom deficitu. Malo je reći da ova interpretacija ne zadovoljava minimalne diskusijske standarde. Pokušajmo interpretacijsku optiku barem donekle rasteretiti moralne nadmoći, proceduralne estetike i intelektualne utjehe.
A rasteretimo malo i ton kratkim izletom na anegdotalni i osobni teren. Taman nekoliko tjedana pred prošle parlamentarne izbore početkom proljeća prijatelj mi se "požalio" na svjedočenje povišenom stupnju ideološke konfuzije. Naime, dijete mu pohađa vrtić u kvartu u širem centru Zagreba pa ga priroda stvari, ali i politička znatiželja tjeraju da s kolegama roditeljima prilikom dovođenja i odvođenja djece prozbori koju o političkim aktualnostima. Netom pred izbore začudio ga je spektar opcija oko kojih se ti roditelji misle kao o onima koje zaslužuju njihov glas. Te opcije su bile Možemo!, Fokus i Most.
Sličnim sam nedoumicama i sam svjedočio u par navrata na pivu s poznanicima poslije sportske rekreacije. Doduše, Most nije bio spomenut, ali isti sam refleks prepoznao. Ono što te tri opcije dijele, uza sve razlike, žestok je naglasak na antikorupciji kao središnjem aspektu političkog programa. Ono što pak dijele prijateljevi "roditelji" i moji "rekreativci" klasna je pozicija. Mahom je riječ o onoj društvenoj grupi koja se u engleskom naziva "profesionalcima", a u našem oskudno upotrebljavanom klasnom vokabularu – urbana srednja klasa. Ne radi se o jedinoj društvenoj skupini u zemlji koja prepoznaje korupciju kao politički problem i ima alergijske reakcije na njene različite pojavne oblike.
Ali radi se o jedinoj društvenoj skupini kojoj je pitanje korupcije politički prioritet i kojoj način na koji opozicija pristupa problemu aktivira moralni kompas i socijalni nerv. Pored anegdotalnih dokaza, ta nam je veza vidljiva i iz izbornih rezultata. Naprosto se ne radi o dovoljno velikoj društvenoj skupini da donese prevagu na izborima. Međutim, opozicija i dalje ne razmatra druge opcije privlačenja birača kojima korupcija igra ponešto drukčiju ulogu u životu i koji uglavnom ne izlaze na izbore. Ne zato što su moralno deficitarniji, već zato što su im opcije suženije.
Među najindikativnije momente hrvatske političko-medijske kulture spadaju imovinske kartice javnih dužnosnika. Čim se formira vlada ili nekog dužnosnika zamijeni netko drugi, manje poznat široj javnosti, po inerciji slijedi uvijek isti medijski sadržaj. Prvo nam se na uvid da poslovno-politička biografija nove figure pod naslovom "Evo tko je iks-ipsilon", a zatim svi dobijemo pristup njegovoj imovinskoj kartici.
Radi se o gotovo čarobnom dokumentu koji ima tu moć da objasni sav politički život u Hrvatskoj. Njegova magična moć proizlazi iz potencijalne "aferičnosti" njegova nosioca: u njemu se krije tajna buduće afere. Bilo da je riječ o sumnjivom popunjavanju imovinske kartice, bilo da služi kao usporedni dokument za naknadno stjecanje imovine. Političar se u Hrvatskoj tretira kao potencijalni protagonist režijske vježbe s početka teksta. Njegove su ideje zapravo irelevantne. Važno je samo hoće li izdržati test, hoće li umaći zovu korupcije.
S obzirom na broj slučajeva, sasvim je razumljiva usredotočenost na korupcijski potencijal, ali sasvim je nerazumljivo da se korupcija tretira kao nadpolitički entitet koji u potpunosti diktira politički život i da se na sceni javlja toliki stupanj (antikorupcijskog) političkog jednoumlja koji nije imao pandana u socijalističkoj Jugoslaviji. Razlog leži u okosnici ovdašnjeg političkog univerzuma i moralne ekonomije, a ona kaže da je zastupanje nečijih ekonomskih interesa u političkoj sferi moralno nedopustivo i inherentno koruptivno. Riječ je o prilično skandaloznoj okosnici, ako znamo da se moderna politika kakvu danas poznajemo i baštinimo kao civilizacijski standard u ishodišnoj inačici malo prije i poslije 1848. godine pojavila kao "socijalno pitanje".
Danas je bilo kakav sukob oko materijalnih i društvenih resursa tretiran kao politički nedostojan, a bilo kakvo zastupanje interesa određenih društvenih ili klasnih skupina političkim sredstvima kao zaobilaženje nekakvog bontona. Bilo kakvo zastupanje interesa može biti isključivo koruptivno. A ne može postojati plastičniji dokaz prevladavanja takvog političkog senzibiliteta od onoga da se rubrika jednog od čitanijih i utjecajnijih liberalnih portala doslovno naziva "Politika i kriminal".
Diskreditacija ekonomskih interesa kao područja politike i evakuacija tih interesa u sferu zakona i morala može biti vjerodostojna samo onima kojima su ekonomski interesi zadovoljeni. Ili se boje toga da resurse ne bi morali dijeliti s onima koji ih, po njihovom mišljenju, ne zaslužuju. Već se da naslutiti da u ovakvoj slici svijeta samo jedan društveni mehanizam sadrži dovoljnu razinu pravednosti i efikasnosti da ne bi bio politički sporan. A to je slobodno tržište. I to je sasvim legitimna politička pozicija.
Ono što je s njom sporno jest da ju svi parlamentarni akteri dijele s različitim stupnjevima implikacije. Naime, za korupciju je u većini slučajeva potrebno dvoje. Državna institucija i/ili javni dužnosnik i privatni poduzetnik ili predstavnik kapitala. Ali, nakon što se slučaj otkrije krivac može biti samo jedan: onaj koji predstavlja državu. Drugi akter odmah postaje "mafijaš", "tajkun", "kontroverzni poduzetnik" ili birajte bilo koji drugi izraz iz repertoara retoričkog čišćenja tržišne ekonomije.
Država je prostor potencijalne korupcije, a tržište vladavine meritokracije. I to je sasvim legitimna politička pozicija, ali nije baš uvijek najracionalnija ni za same aktere na tržištu. Naposljetku, svaka firma želi potući konkurenciju i doseći monopol ili barem oligopol. Također, firme koje se nađu u nepovoljnoj poziciji zbog konkurentskih pritisaka ne daju ruku protivniku i odu kući s mislima: a bolji su u tržišnoj utakmici, čestitao sam im i idem sad doma mirno spavati. Obrate se recimo državi koja ih može zaštititi od strane konkurencije, privilegirati u postupku javne nabave ili subvencionirati.
Ništa neobično, samo da se stekne dojam drukčiji od prevladavajućeg po kojem su državu stvorili ljudi, a tržište je palo s neba i ne motivira na koruptivna djelovanja. Korupcija se pojavljuje u specifičnim kontekstima i odnosima države i poslovnih aktera i nije učinak moralnog srozavanja – iako je moralno gnjusna kao u recentnom slučaju preplaćivanja uređaja u javnom zdravstvu – već različitih izazova, poticaja i prepreka u širem ekonomskom kontekstu.
I ne radi se o tome da se problem korupcije relativizira i da se ignorira njegova moralna dimenzija. Problem je u tome da se moralna dimenzija tretira kao sredstvo tumačenja društva, ekonomije i politike. Jer ako se Možemo! hvali postignućima u Zagrebu tako da ističe da ima sredstava za investicije ako se ne krade, onda nam se poručuje da politika uopće nije potrebna, već da je sve što nam treba koktel moralnih skrupula i neutralne ekspertize.
Ako stvarno želi osvojiti vlast, a ne uživati u moralnoj nadmoći, opozicija mora uzeti u obzir različite klasne predodžbe korupcije. A prvi korak je relativno jednostavan: treba prestati autsorsati politički rad novinarima. Plan po kojem novinari odrade herojska istraživanja, otkriju korupciju, a političari samo čekaju da ljudi vide i progledaju očito ne daje rezultate. Mora, valjda, postojati neki drugi razlog zašto velikom broju ljudi korupcija nije dovoljna motivacija za izlazak na izbore ili političku aktivaciju. Nije baš najpametnija oklada da su svi moralno zakinuti. Možda ih muče neki drugi problemi. Možda ih treba pitati koji su to problemi. Možda, rekao bi Điboni, i dogodi se čudo.
