Vodeća opozicijska stranka – Socijaldemokratska partija – imala je u srijedu, 26. veljače, jedinstvenu priliku da pokaže nemoć vladajuće koalicije, odnosno HDZ-a, Domovinskog pokreta i manjih partnera, da u parlamentu osigura kvorum prilikom glasanja o slučaju Josipa Dabre, DP-ova saborskog zastupnika i donedavnog ministra poljoprivrede, šumarstva i ribarstva.
Državno odvjetništvo bilo je zatražilo skidanje zastupničkog imuniteta Dabri da bi se protiv njega pokrenula kaznena istraga i da bi ga se moglo poslati u istražni pritvor zbog više kaznenih djela povezanih s ilegalnim posjedovanjem i upotrebom vatrenog oružja, uključujući i davanje oružja maloljetnicima. Saborsko glasanje razdvojeno je na dvije točke: ukidanje imuniteta da bi se mogao voditi krivični postupak i ukidanja imuniteta da bi se osumnjičenika moglo pritvoriti u interesu istrage.
Za prvu točku glasali su svi, ali Domovinski pokret usprotivio se na drugom pitanju. Da je SDP napustio sabornicu prije glasanja o drugoj točki – kao što su učinili zastupnici platforme Možemo! i svi drugi opozicionari, osim dvoje zastupnika SDSS-a i jednog IDS-ovca – ne bi bilo 76 ruku potrebnih za kvorum i ne bi bilo glasanja, a unutarkoalicijska pukotina između HDZ-a i DP-a ozbiljno bi se proširila; možda bi, ovisno o reakciji HDZ-a, narasla i do rascjepa, no u svakom slučaju Andrej Plenković našao bi se u teškim problemima, i to u zao čas – dva i pol mjeseca prije lokalnih izbora.
Je li Dabrin boravak u pritvoru, koji je potrajao četiri-pet dana dok nije saslušano svih šestero svjedoka, bio vrijedan propuštanja rijetke prilike da se raskrinka krhkost vladajuće koalicije HDZ-a i DP-a?
SDP je, međutim, ostao na glasanju i nije srušio kvorum. "SDP je ozbiljna politička stranka koja ne misli na imunitetu saborskog zastupnika, koji ne zaslužuje biti saborski zastupnik, rušiti ili ne rušiti kvorum, to je ključno", obrazložio je svoju odluku Siniša Hajdaš Dončić, predsjednik SDP-a.
Da ponovimo: jedno je skidanje imuniteta za vođenje istrage protiv Dabre, a drugo omogućavanje da se usvoji zahtjev DORH-a o pritvaranju Dabre, što se na kraju i zbilo. Je li Dabrin boravak u pritvoru, koji je potrajao četiri-pet dana dok nije saslušano svih šestero svjedoka, bio vrijedan propuštanja rijetke prilike da se raskrinka krhkost vladajuće koalicije HDZ-a i DP-a, da se barem malo proširi ona napuklina, da se produbi nepovjerenje među ključnim strankama vlasti? Što SDP, politička scena, društvo ili bilo tko ima od četiri Dabrine noći iza rešetaka nakon kojih se mirno vraća u saborske klupe?
Kakva bi to pogibelj nastupila za Hrvatsku da je SDP zauzeo stav da će podržati mogućnost Dabrina pritvaranja kad, ili ako, vladajuća većina osigura kvorum, što nije nikakva revolucija ili svrstavanje uz Dabru i Domovinski pokret nego logična reakcija opozicije? Je li, uostalom, itko spočitnuo platformi Možemo! da se približila DP-u odbijanjem da HDZ-u spašava kvorum i olakšava mu odnose s najvažnijim partnerom u koaliciji, partnerom bez čijih osam zastupnika nema parlamentarne većine, a Plenković ih u ovom trenutku ne može zamijeniti s nekih drugih osam sadašnjih opozicionara?
Praktički istovremeno s odlukom da SDP ostane u sabornici i pomogne HDZ-u, Hajdaš Dončić – valjda da bi dokazao pravovjernost – najavio je pokretanje parlamentarne inicijative čiji je smisao da se izglasa zaključak kojim bi se obavezalo Vladu da predloži Saboru razrješenje glavnog državnog odvjetnika Ivana Turudića, jer Sabor ne može smijeniti šefa DORH-a bez Vladina prijedloga. Sabor može odbiti godišnji izvještaj glavnog državnog odvjetnika, ali to ne rezultira njegovim automatskim degažiranjem iz moćne fotelje u zagrebačkoj Gajevoj ulici.
Samo nekoliko noći iza rešetaka – Josip Dabro (Foto: Borna Jakšić/PIXSELL)
Rasprava o prijedlogu zaključka o smjeni mora se zbiti unutar 60 dana od podnošenja zahtjeva pokrijepljenog potpisima jedne petine od ukupnog broja saborskih zastupnika. "Zatražit ćemo opoziv Turudića, pa ćemo vidjeti hoće li se junačine iz Domovinskog pokreta odazvati", izjavio je Hajdaš Dončić. Njegova je taktika, dakle, da izvede DP na čistac kad je riječ o koaliciji s HDZ-om i o Turudiću, na kojeg su se DP-ovci bili okomili zbog toga što je DORH zatražio određivanje istražnog zatvora Josipu Dabri, kao i to da razotkrije potencijalne HDZ-ove "žetone" u opozicijskim redovima.
Rečena taktika ispostavit će se neuspješnom. Nema sumnje da bi izgledi za uspjeh na malo duže staze porasli da se SDP nije odlučio za držanje kvoruma HDZ-u, to jest da se opredijelio za dodatno unošenje tenzija u odnos HDZ-a i DP-a te za postupno otvaranje prostora DP-u da eventualno izazove nefunkcionalnost i pad Plenkovićeve vlade.
Jednako teška pogreška Siniše Hajdaša Dončića tiče se tajminga za pokretanje procedure smjenjivanja Ivana Turudića: to se dogodilo neposredno nakon što je USKOK otvorio istragu protiv SDP-ova varaždinskog gradonačelnika Nevena Bosilja, kojeg se sumnjiči za trgovinu utjecajem, te nedugo poslije pokretanja antikorupcijske istrage protiv Barbare Antolić Vupore, SDP-ove saborske zastupnice iz Varaždina. Potez predsjednika SDP-a omogućio je Plenkoviću da govori ovako: "SDP-ovci se ponašaju kao da je Hrvatska u jednopartijskom sustavu, misle da 'drugovi i drugarice' iz tužiteljstva smiju kazneno goniti isključivo njihove političke neistomišljenike.
Lako je moguće da će se SDP-ov pokušaj ispostaviti ne samo neuspješnim nego i kontraproduktivnim. Turudić bi iz cijele te priče mogao izići ojačan i ohrabren, premda nema dileme da je riječ o personi nedostojnoj dužnosti glavnog državnog odvjetnika
Isključivo kako njima paše. Ako kojim slučajem gone članove i kadrove SDP-a, onda smjesta zahtijevaju opoziv glavnog državnog odvjetnika. Sada je sasvim jasno zbog čega je Milanović izveo protuustavni udar na parlamentarne izbore 2024., kada se birao novi glavni državni odvjetnik, a njegove Rijeke pravde prijetile da će zapaliti Banske dvore i 'baciti bandu kroz prozor'. Hajdaš Dončić, koji je manje sofisticiran, to zorno demonstrira."
Sva je prilika da SDP-ova ishitrena akcija nije motivirana DORH-ovim istragama protiv Antolić Vupore i Bosilja, no vremenska podudarnost dala je priliku HDZ-ovcima da poentiraju, makar se poentiranje svodilo na neumjereno pretjerivanje i ideološko diskvalificiranje. Lako je moguće da će se SDP-ov pokušaj ispostaviti ne samo neuspješnim nego i kontraproduktivnim. Turudić bi iz cijele te priče mogao izići ojačan i ohrabren, premda nema dileme da je riječ o personi nedostojnoj dužnosti glavnog državnog odvjetnika.
I ne radi se samo o njegovim poznatim grijesima prije izbora na sadašnju poziciju, među kojima su najkompromitantniji tajni susreti sa Zdravkom Mamićem, čovjekom protiv kojeg se tada vodio postupak na sudu čiji je predsjednik bio Turudić, i javno laganje da tih sastanaka nije bilo; radi se i o onome što šef tužiteljstva poduzima otkako je, u svibnju prošle godine, stupio na funkciju.
Najkardinalniji je slučaj otimanja istrage Uredu europskog javnog tužitelja (EPPO), istrage o kriminalnim poslovima bivšeg ministra zdravstva Vilija Beroša i njegovih kompanjona vezanih uz nabavu medicinskih uređaja za javne bolnice. Tek nešto manje skandalozno bilo je Turudićevo miješanje u kampanju za predsjedničke izbore, kad je obznanjivao pokretanje izvida o imovini Ivane Kekin i o kupovini ECMO-uređaja u vrijeme Milanovićeve vlade samo da bi relativizirao Beroševu aferu i afere HDZ-ova predsjedničkog kandidata Dragana Primorca. To je njegov model operiranja: uspostava ravnoteže između HDZ-a i opozicije u pogledu kriminalnih sklonosti njihovih istaknutih članova.
U permanentnoj javnoj polemici s opozicijskim političarima – Ivan Turudić (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)
O Turudićevoj političkoj neutralnosti, koja se izrijekom očekuje od glavnog tužitelja, dovoljno govori to što je predsjedničku inauguraciju nazvao okupljanjem "Milanovićeve političke sljedbe" i što je u permanentnoj javnoj polemici s opozicijskim političarima, nikad s onima iz HDZ-a. Njegovu borbenu ideološku svrstanost nije ni potrebno detaljnije obrazlagati, jer je dokaze o tome ostavio u desecima svojih javnih istupa. On sebe doživljava političkim akterom, mada ga građani nikad nisu birali na izborima i mada je ovisan o volji jednog čovjeka – Andreja Plenkovića.
"Nećemo rušiti vlastitu vladu da bismo izručili Hrvatsku nesposobnom SDP-u i Sandri Benčić", rekao je DP-ovac Stipo Mlinarić u utorak. Inicijativa Hajdaša Dončića, dakle, teško će u Saboru dobiti više od šezdesetak glasova, jer joj se, uz DP, neće priključiti ni neki drugi parlamentarni klubovi, i desni i lijevi. Čemu će poslužiti SDP-ovo ustrajavanje na unaprijed izgubljenoj bici?
Da se pokaže da je Domovinskom pokretu principijelnost sporedna u odnosu na kakvo-takvo konzumiranje vlasti? To nije nikakvo otkriće, naročito kad se zna da DP i nema principa mimo agresivnog antisrpstva i ksenofobije. To, uostalom, i nije relevantno za SDP, jer se birači koji odustanu od DP-a neće prikloniti ljevici. Stranka Ivana Penave politički je polumrtva i propast može odgoditi jedino sudjelovanjem u vlasti, koliko god bio vidljiv animozitet između HDZ-a i DP-a.
Penava i Plenković u ovom trenutku osuđeni su jedan na drugog. Ni jednom od njih ne odgovaraju prijevremeni izbori u skoroj budućnosti: DP bi na tim izborima praktički nestao, a HDZ nema na vidiku moguće koalicijske partnere s kojima bi došao do većine u parlamentu. SDP neće tu situaciju okrenuti u svoju korist forsiranjem poteza čiji je smisao u tome da se neku političku grupaciju izvede na čistac: iskustvo uči da takvi pokušaji redovno završavaju zbijanjem redova onih koji čine vlast.
