Andrej Plenković nikad u svojih proteklih osam premijerskih godina nije bio u većoj defanzivi nego što je unatrag mjesec dana, odnosno nikad nije bio politički slabiji nego što je trenutačno. Čak i onda kad mu je većina u parlamentu visjela o jedva vidljivom koncu, a to je bilo 2017. godine, djelovao je samopouzdanije i autoritativnije nego sad.
Više od tri tjedna nije se izlagao novinarskim pitanjima, jer je svjestan da je previše neugodnih pitanja na koja nema uvjerljivih odgovora te da nije u poziciji da bude javno arogantan s obzirom na to da u ovom času nije gospodar vlastite političke sudbine i da ne vidi način za bijeg od stalnog uzmicanja, to jest za izlazak iz labirinta u koji je dospio ponajviše zahvaljujući osjećaju svemoći koji je razvio u prošlih osam godina. Konačno je stao pred novinare u utorak u Parizu: izgledao je i zvučao neusporedivo manje nabusito nego kad je posljednji put odgovarao na novinarska pitanja.
Za tri mjeseca održat će se lokalni izbori, što znači da nema vremena za krupne poteze. HDZ, doduše, teško može biti poražen na lokalnim izborima, prije svega zato što postoji 21 županija, no rezultati nedavnih predsjedničkih izbora i recentna istraživanja političkih preferencija, u kojima se SDP na nacionalnoj razini približio HDZ-u na svega tri posto zaostatka, kazuju da bi Plenkovićeva stranka mogla izgubiti vlast u nekim županijama, gradovima i općinama, dok će te gubitke teško kompenzirati pobjedama u sredinama u kojima im to nije uspjelo prije četiri godine.
Naročito ako opozicija bude racionalna i ako se bude pametno dogovarala o predizbornim koalicijama, čemu zasad ne svjedočimo u ozbiljnijoj mjeri. Pritom je evidentno da će Državno odvjetništvo pod šefovskom palicom Ivana Turudića učiniti sve da pomogne HDZ-u.
Josip Dabro i Hrvatske šume
Koalicija s Domovinskim pokretom glavni je i trajni izvor Plenkovićeve frustracije, pogotovo nakon što se posljednjih dana pokazalo da stranka Ivana Penave, ipak, nije samo neophodni privjesak koji pristaje na sve i ne traži ništa samo da bi koliko-toliko konzumirao vlast i odgodio političko propadanje. Bez svih osam DP-ovih zastupničkih ruku u Saboru – uključujući i onu donedavnog potpredsjednika Vlade te ministra poljoprivrede, ribarstva i šumarstva Josipa Dabre, glavnog tajnika DP-a – nema minimalne većine od 76 glasova, a Plenković trenutačno ne može u parlamentu naći zamjene za tih osam zastupnika.
Činjenica je da HDZ-ova većina, pa onda i Vlada, doslovno ovise o Dabri, čovjeku koji je bio prisiljen podnijeti ostavku na ministarsku dužnost nakon što su u javnost izišle video-snimke njegove pucnjave iz pištolja kroz spušteni prozor automobila u vožnji naseljenim područjem.
Može li premijer među sadašnjim opozicijskim zastupnicima naći jednog koji će mu dati ruku ako se zakomplicira Dabrin odnos s pravosudnim tijelima?
Potom je objavljena snimka na kojoj Dabro puca iz automatskog oružja, a postoje i one na kojima se vidi da daje svom maloljetnom djetetu da čini to isto, ali Turudićevu Državnom odvjetništvu to nije bilo dovoljno da naloži Dabrino hapšenje i da zatraži određivanje istražnog zatvora. Provode se opjevani izvidi koji će trajati koliko god bude trebalo. Dabro u međuvremenu pokušava relativizirati dokaze o svom neporecivom kršenju zakona i prikazati se žrtvom zavjere kriminalnih lobija kojima se navodno zamjerio.
Rečena HDZ-ova ovisnost jasno se manifestirala u Plenkovićevu pristanku na DP-ov (ili Dabrin) ultimatum o smjeni uprave državnog poduzeća Hrvatske šume na čelu s HDZ-ovcem Nediljkom Dujićem, jer to poduzeće spada u resor ministra poljoprivrede, ribarstva i šumarstva i jer DP smatra da su se Dujić i njegovi suradnici bavili kriminalnim poslovima. Dogovoreno je da će DP predložiti nestranačkog kandidata za Dujićeva nasljednika, što je samo formalna stvar: taj čovjek bit će svjestan tko ga je postavio, tko ga može opozvati i koga mora slušati.
Koliko će još DP-ovih (ili Dabrinih) ultimatuma Plenković morati progutati sad kad se vidjelo da ta metoda prolazi i da premijer nema efikasan obrambeni mehanizam? Kako će se uopće premijer nositi s pritiskom činjenice da mu vlast ovisi o glasu čovjeka koji je dijelio snimke svojih protuzakonitih i sumanutih ispada s pjevanjem i pucanjem? Može li među sadašnjim opozicijskim zastupnicima naći jednog koji će mu dati ruku ako se zakomplicira Dabrin odnos s pravosudnim tijelima?
Ruka koja njiše većinu – Josip Dabro (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)
Inflacija i ekonomska situacija
Vladina podrška potrošačkim akcijama bojkotiranja kupovine u maloprodajnim lancima i dućanima dokaz je nemoći, bezidejnosti i preplašenosti Plenkovićeva kabineta u suočenju s najvišom inflacijom među članicama Europske unije, odnosno sa stalnim rastom cijena hrane, ili ponajprije hrane, u proteklih godinu-dvije.
Kontinuirani porast BDP-a, kreditnog rejtinga te minimalne i prosječne plaće, kao i vrlo niska nezaposlenost, nisu izazvali sreću u širokim slojevima stanovništva: o tome, između ostalog, govori podatak iz najnovijeg Crodemoskopa prema kojem 76 posto ispitanika misli da Hrvatska ide u lošem smjeru, a samo 16 posto njih odobrava vladajuću politiku.
Pozitivni makroekonomski pokazatelji nisu se prelili u stvarni život većine hrvatskih građana, što premijeru nije poticaj za razgovor i osmišljavanje nešto drukčijeg ekonomskog koncepta: on je uvrijeđen i ljutit jer se život uporno odbija pokoriti brojevima koji govore da se u Hrvatskoj živi bolje nego ikad, i jer građani ne iskazuju poželjnu količinu zahvalnosti premijeru koji je toliko učinio za ovu zemlju.
Plenkoviću dolazi na naplatu osmogodišnje apstiniranje od strukturnog osnaživanja i prilagođavanja ekonomije e da bi bila otpornija na vanjske poremećaje. Rast BDP-a ostao je u najvećoj mjeri ovisan o javnoj i osobnoj potrošnji, o novcu iz fondova Europske unije te izravnim i neizravnim prihodima od turizma. Ako popusti bilo koji od tih stupova, neizbježan je domino-efekt i pad u recesiju.
Najbližim slabljenju sad se čini turizam, jer je ljetovanje u Hrvatskoj postalo preskupo u odnosu na mediteransku konkurenciju, a Vlada je na tu opasnost zasad reagirala sastankom i apelom da se obuzdaju cijene i da se vodi računa o tržišnoj realnosti, dakle, slično onome kako se postavila prema divljanju maloprodajnih cijena hrane i drugih osnovnih potrepština. Vladin je posao da nađe i upotrijebi instrumente koji će dovesti do cilja, a ne da poziva vlasnike privatnih kompanija da budu solidarni, društveno odgovorni i skromni kad je riječ o profitu.
Oleg Butković i Jadrolinija
Potpredsjednik Vlade i HDZ-a te ministar mora, prometa i infrastrukture Oleg Butković objavio je 3. veljače nalaze stručne istrage o pogibiji trojice pomoraca Jadrolinije na rivi u Malom Lošinju u kolovozu prošle godine: konstatirana je odgovornost Davida Sopte, predsjednika Uprave Jadrolinije, pa je ministar zatražio njegovo razrješenje koje se formalno i dogodilo u utorak, 11. veljače.
Sva je prilika da Butković svoje izjave i poteze nije koordinirao s premijerom Plenkovićem, odnosno da je Plenković doveden pred svršen čin. Sopta je, naime, premijerov prijatelj, što je mu je bila i glavna preporuka za poziciju šefa Jadrolinije, a Butković sa Soptom nikad nije uspio uspostaviti odnos povjerenja i suradnje jer je donedavni direktor državne brodarske tvrtke bio svjestan da mu ministar ne može ništa.
Koliko god se to nastojalo opovrgnuti i zakamuflirati, jasno je da između Plenkovića i Butkovića već duže vrijeme vlada latentna napetost. Premijer bi se rado riješio Butkovićevih usluga u Vladi i poslao ga na izbore u Primorsko-goranskoj županiji, ali Butković nije voljan da mu olakša realizaciju te namjere.
Je li moguće rasplamsavanje sukoba pred svibanjske lokalne izbore? Nije isključeno, ali s obzirom na to da bi konfrontacija s Butkovićem značila unutarstranački sukob nešto širih razmjera, razumno je prognozirati da će se rasplet odigrati poslije izbora, pri čemu, naravno, rezultati tih izbora neće biti beznačajan faktor.
Prije nepunih mjesec dana uputio je prijedlog da se sazove sjednica Vijeća za obranu – Zoran Milanović (Foto: Robert Anić/PIXSELL)
Predsjednik Milanović
Plenković još uvijek nije službeno odgovorio na Milanovićev prijedlog, upućen prije nepunih mjesec dana, da se sazove sjednica Vijeća za obranu, niti se javno očitovao o Milanovićevoj inicijativi da se u povodu tridesete godišnjice "Oluje" upriliči vojni mimohod u Zagrebu. U pogledu mimohoda predsjednik Republike i Vlada razilaze se oko datuma: u igri su 30. svibnja i 4. ili 5. kolovoza.
No jednomjesečno zatišje između Pantovčaka i Banskih dvora moglo bi govoriti da će se uskoro, poslije više od tri godine, sastati Vijeće za obranu i da će biti usuglašen datum održavanja vojne parade. Isto tako, iz Vlade su poslani signali spremnosti da se započne s konzultacijama o imenovanju veleposlanika: Ministarstvo vanjskih i europskih poslova poslalo je interni upitnik diplomatima u kojem se od njih traži da izraze želje u vezi s budućim mjestom službe. To je prvi korak u procesu koji će se vjerojatno odvijati u fazama, jer se radi o nekoliko desetaka imenovanja.
Pravi test odnosa bit će, međutim, izmjene obrambenih zakona koje već mjesecima najavljuje ministar obrane Ivan Anušić. Ako Vlada, mimo promjene Ustava, nakani oduzeti ovlast vrhovnom zapovjedniku da izravno zapovijeda načelniku Glavnog stožera, Milanović to sigurno neće mirno promatrati, pa ćemo svjedočiti još tvrđoj kohabitaciji. HDZ-u, pak, uoči lokalnih izbora ne treba opozicijsko pokretanje referendumske inicijative protiv smanjivanja ovlasti predsjednika države u području obrane, posebno u svjetlu gotovo plebiscitarne Milanovićeve pobjede u drugom krugu predsjedničkih izbora.
Vjerojatnim scenarijem čini se Plenkovićevo, barem privremeno, odustajanje od zaoštravanja prema Milanoviću: ne treba očekivati stvarnu suradnju i sukreiranje obrambene, vanjske i sigurnosne politike, no izgledno je da će se premijer prestati ponašati kao da ne postoje Ustav i predsjednik Republike. Što će na to reći ministar Anušić, koji nije Plenkovićev slijepi poslušnik i koji je valjda pomislio da bi na sukobu s Milanovićem mogao graditi svoju vidljivost i političku prepoznatljivost?
