Da nije pao zbog ono malo pucačine, Josipa bi Dabru stigla neka zalutala snimka s još više spržene municije, i to u suradnji s maloljetnicima, a kakve tek izbijaju na vidjelo. Ako ne bi ni to, presudio bi mu fatalno pogrešan muzički ukus. Ili ni to, nego ona diploma iz Bosne. No u slučaju da i ona zakaže, dotukla bi ga svjedodžba iz srednje škole, pošto je sad i ona postala tema. Odletio bi tako naš ministar poljoprivrede, šumarstva i ribarstva te potpredsjednik Vlade RH, barem zbog viška neopravdanih sati i lošeg vladanja. Ne vladanja kroz vladu i vlast, nego toga davnog, školskog, jasno vam je kojeg.
Jasno nam je svima, pa i njemu, da je bez funkcije Dabro mogao ostati na račun svega živog, osim zbog nje same i tamo ostvarenih rezultata. O njima se danas uglavnom ne razgovara. Javni prostor obilno je našpikan pikanterijama iz trenutaka njegova dnevnog opuštanja, s velikog odmora i maturalca, od slobodnog vremena i razonode. Nema pretjerane analize rada u ministarskom mandatu, ni stanja resora i sektora. Ono nešto koliko ima, tek je dio jedne povezane afere.
Ipak, teško se prisjetiti drugog ministra poljoprivrede, ili nekog ministra uopće, koji je smijenjen zbog lošeg rada. Nije se lako sjetiti bilo kakvog debakla oko rezultata nečijeg ministrovanja. Tako će i biti sve dok u vodećim medijima te mandate procjenjuju komunikolozi i tumači govora tijela. Same domene ministarstava pak mapiraju bankovni savjetnici i drugi usko involvirani tržišni protagonisti. Nema politike mimo one koja se dade tako sabiti u relacije između biheviorizma i burze. Pritom baš Josip Dabro nije bio sasvim pasivan na svom radnom mjestu. Možda ga je upravo nešto od toga koštalo funkcije, tj. objave radosnog napucavanja.
Nećemo spekulirati pretpostavkama da je nekom time stao na žulj. Da je izvjesna mafijaška frakcija, recimo, zaprijetila istiskivanjem druge, konkurentske, pa se ogled prelomio na osobi ministra. Do takvog je odnosa ionako moglo doći tek suzbijanjem javnopolitičkog upravljanja agrarom, šumama te pripadajućim industrijskim prilikama. Onoga jedinog čega nema ni u medijskim osvrtima na Dabrin lik i djelo, dakle. Zato ćemo ovdje preskočiti akcijske senzacije u vezi s otkazom ili pojedinim nepodopštinama ministra iz Domovinskog pokreta dok još nije bio ministar.
Jasno nam je svima da je bez funkcije Dabro mogao ostati na račun svega živog, osim zbog nje same i tamo ostvarenih rezultata. O njima se danas uglavnom ne razgovara. Javni prostor našpikan je pikanterijama iz njegova dnevnog opuštanja, ali nema pretjerane analize rada u mandatu, ni stanja resora
Umjesto svega toga, podsjetit ćemo na pojedine važnije, krupne, a svakako kritične aspekte državne poljoprivredne politike RH. Nastojat ćemo makar prigodno ukazati na točke zbog kojih nije dosad smio na funkciji opstati praktično nijedan ministar poljoprivrede, jer je hrvatski agrar već desetljećima u sve gorem stanju. Kontinuitet toga općeg potonuća jest ključna potvrda njihova nesnalaženja ili nerada ili nevoljkosti da se mijenja suština takvog stanja.
Šumarstvo je veoma ilustrativan primjer. Tim se pridodanim sektorom može započeti generalni pregled situacije, ne samo zato što se Dabro konfrontirao s upravom pripadajućeg krovnog javnog poduzeća, Hrvatskih šuma, oko nekih dubioza u njihovu poslovanju. Nećemo prosuđivati, rekli smo, koliko je posrijedi bio eventualni raritetan izboj javne politike, a koliko sukob nad plijenom unutar koalicije na vlasti. Vjerojatnije zvuči ovo drugo, sudeći po dostupnim podacima. Bilo kako bilo s Dabrom, pouzdano se zna nešto drugo o HŠ-u. Žiža je to nebrojenih tzv. kontroverzi već jednu osrednju vječnost, povrh svega općepoznata.
Ograničimo se na razdoblje od posljednjih nekoliko godina, otprilike s kraja prošle decenije. Tad se u javnom prostoru na tu temu počeo dizati glas jedne braniteljske udruge; zove se ViDrA – Veterani i društvena akcija. Njihove dokumentirane nalaze o kriminalu u okrilju HŠ-a uzeli su naskoro prenositi vodeći domaći i drugi poznati mediji u prostoru ovog jezika, od Slobodne Dalmacije do Večernjeg lista, od Al Jazeere do Deutsche Wellea.
Svima je dotad i na pukoj dojmovnoj razini bilo poznato da šume po Hrvatskoj kopne, nipošto samo zbog potkornjaka ili sličnih, uvjetno prirodnih nepogoda. Drvo se izvozilo sve više kao sirovina, čak u vidu otpada koje će poslužiti za gorivo, naročito u sve brojnijim bioenerganama. No bila je to samo još jedna zloupotreba čistih izvora energije s efektom uništavanja prirode. ViDrA je naprosto uvela moment prepoznavanja suštine upravljanja tim naoko neiscrpnim resursom. Uvela je u javni prostor i pojmove poput sječke i ledoloma, golosijeka i vjetroizvale.
Svejedno, ta je udruga bila etiketirana kao ljevičarska, u opreci s ratnim veteranima koji su plinskim bocama rušili vlast prethodeću ovoj sadašnjoj. Njezine uvide preuzelo je u obradu i državno tužilaštvo, ali na to nećemo trošiti riječi. Da se Domovinski pokret nije s HDZ-om dohvatio oko utjecaja na krčmljenje šumskog blaga, ne bi hrvatski mediji imali povoda ni za ovoliko malo tematiziranja ukupne te pošasti. Ne bi se osvrtali ni na kadroviranje niti poklanjanje otpadne kore, ili na nepropisnu sanaciju stradale šume i nezakonite isplate menadžerskih bonusa. Usput, jedan šef HŠ-a bio je i priveden, ali je ostavljen na dužnosti do isteka mandata.
Drugi primjer upravljanja hrvatskim agrarom po Ministarstvu poljoprivrede tiče se dodjele državnog zemljišta uzgajivačima. Spor leži u pitanju što oni zaista uzgajaju. Josip Dabro je povodom aktualne seljačke pobune u Nijemcima bio prije otkaza suspendirao daljnju raspodjelu zemljišta koja se inače odvija na lokalnom nivou, a državni ju ovjerava. No to je bila tek sedativna figura, kakvih smo i prije znali vidjeti. Odnosi u sektoru nisu pomaknuti ni za brazdu, mada je i tu na stvari drastično ozloglašen problem. Pisali smo ovdje o tome više puta, nećemo dužiti.
Priča se može svesti na pogodovanje krugu biranih korisnika većinskog dijela zemlje, najvažnijeg poljoprivrednog resursa. Oni potječu iz ranih dana akumulacije sredstava za proizvodnju u RH ili kasnijih uspostava koncentracije kapitala po liniji manjeg otpora. Nastradali su proizvođači u zahtjevnijim agroekonomskim procesima, u prvom redu stočari u mljekarstvu. Prosperirali su tovljači koji preskaču inicijalni uzgoj i uvoze stasalu telad, ratari koji siju lukrativnije kulture, mahom žitne, i najmodavci koji uzeto zemljište izdaju u zakup gubitnicima – uzgajivačima muzne stoke.
Posljedica je devastacija mljekarstva u RH, grane s najvećom dodanom vrijednošću u ovdašnjoj poljoprivredi. Dok susjedna nam Slovenija proizvodi mlijeka i mliječnih produkata za izvoz, mi više ne pokrivamo ni 40 posto vlastitih potreba u tome. Zauzvrat smo dobili jak, izvozni žitni podsektor, ali je simultano urušena hrvatska prerada brašna. Hrvatska izvozi žito poput onih drvnih trupaca, kao sirovinu, a uvozi većinu prerađenih namirnica od tijesta. Ako ništa, to nas vodi ravno do trećeg primjera, do problema agroindustrijske politike, u novije doba oličene primjerom vladina pogodovanja stanovitim ukrajinskim tajkunima u peradarstvu.
Iako se domaći proizvođači u toj djelatnosti, posve dobrostojećoj za hrvatske okolnosti, već godinu i pol bune zbog planiranih peradarskih megafarmi u Slavoniji ili Moslavini, na Baniji ili u Podravini, pomaka nema. Odnosno, ima utoliko što se lokacija pomiče svaki put kad ih lokalni živalj najuri iz Lekenika ili Velike Ludine negdje dalje. Tamo gdje ima više vode i manje otpora kontaminaciji. No baš nitko nema toliko vode koliko trebaju dotični industrijalci, pa ih tako ne žele nigdje drugdje u Europskoj uniji.
Tugomir Majdak, zamjenik Josipa Dabre i privremeni vršitelj ministarske dužnosti, ukrajinskom kapitalu ne okreće leđa ni dandanas. Ovih dana izjavio je da investicije idu dalje; usto se obično poseže i za motivom pomoći ukrajinskom narodu pod ruskom agresijom. Nemojmo se zadržavati na činjenici da tajkunski prekogranični biznis nema baš nikakve veze s tom izlikom. Puno veze, međutim, ima s tim što se premijer Andrej Plenković odavno rukovao s konkretnom tajkunčadi i najavio perspektivnu suradnju. Domaći poljoprivrednici mogu samo zdvajati oko nedostatka političke volje za sličnu pomoć njima, npr. u razvoju neophodne im proizvodne infrastrukture.
I to je sve, naime, jako dobro poznato, kao i ono s HŠ-om i državnim zemljištem. Svim tim odlikama hrvatske agrarne i srodne politike zajedničko je ugrožavanje osnovnih agroresursa i prirodnih vrijednosti, šume i zemljišta i vode, uz neupitnu javnu čuvenost ukupne te problematike. Pa ipak, ministri ovdje, tako ni poljoprivrede, ne odlaze zbog npr. permanentne agonije u kojoj tavori agrar. Odlaze zbog pogrešnog melosa ili nesportskog ponašanja, a nije Dabro sektorski ništa gori od ostalih, samo lako puca.
