Nakon što je braći Srbima i sestrama Srpkinjama čestitao Badnjak i Božić, mladić se obratio majci koja je spremno stajala kraj njega riječima: ''Mama, molim te''. Molba je bila dogovoreni signal. Majka je podignula ruku s pištoljem koji je dotad stajao izvan kadra, usmjerila ga prema otvorenom prozoru i uz smiješak ispalila tri hica. Snimka je, kao što svjedoči slabija rezolucija, nastala prije sedam godina i autora i majku vinula u zvijezde tada još uvijek zakržljale balkanske YouTube scene. Brzo se doznao identitet mladića iz Žarkova, ali on se odrekao slave i možebitne influenserske karijere. Međutim, viralna snimka je zapečatila ideju o ''srpskom'' običaju pucanja iz pištolja prilikom slavlja kao dijelu narodne kulturne baštine. Čim majka, skromna domaćica, na sinovljevu molbu puca iz pištolja kroz prozor na Badnjak, dimenzije ukorijenjenosti običaja navodno su i više nego jasne.
O toj ukorijenjenosti nije, čini se, mario previše sad već bivši potpredsjednik Vlade i ministar poljoprivrede Josip Dabro iz Domovinskog pokreta. On nam je prošlog tjedna priuštio novu najpoznatiju snimku pucanja kroz prozor na, kako se to eufemistički kaže, ovim prostorima. Dabrina je ministarska karijera okončana politički samoubilačkim drive by shootingom. Potaknut pjesmom i slavljem iz automobila u vožnji ispalio je 15 hitaca iz pištolja i posvetio ih stanovitom prijatelju Mariju. Čim se snimka pojavila bilo je i više nego jasno da će mu presuditi. Uostalom, zato je i objavljena. Svima je jasno da netko tko puca iz pištolja tijekom vožnje naprosto ne može biti ministar. Doduše, i dalje nije sasvim jasno tko je snimku proslijedio i zašto baš u ovom trenutku. Postoje uvjerljiva i manje uvjerljiva objašnjenja, a njih ćemo prepustiti upućenijima.
Posvetit ćemo se reakcijama na Dabrin čin i interpretacijskom političko-kulturnom kontekstu koji su gradile. A taj nas kontekst vraća u okvir koji je postavio onaj prozor u Žarkovu prije sedam godina. Naime, Dabrin društveni, politički i možda kazneni grijeh ne svodi se samo na pucanje kao takvo. Dabro je potvrdio analitičke mokre snove hrvatske liberalne javnosti: nema nikakve razlike između hrvatskih i srpskih nacionalista. I jedni i drugi bez ikakve ograde pucaju iz pištolja i ponašaju se sukladno ''srpskim'' običajima. A ti su običaji primitivniji i civilizacijski zaostaliji od naših, ''zapadnih''. Problem hrvatskih nacionalista nije u tome što su nacionalisti, već u tome što se ponašaju kao srpski nacionalisti. Doslovno ih se optužuje za ''kulturnu aproprijaciju'' kojom štete ugledu vlastitog naroda.
A da se pritom ne dovede u pitanje sama ''srpskost'' običaja koji je i s ove strane relativno uvriježen, kako sugeriraju navodne neplasirane snimke, a i pregled crne kronike. Ima nekih deset godina da su četvorica uhićena u Splitu zbog pucanja iz rafalnog oružja tijekom svadbe. Međutim, očito takve neskladnosti ne ugrožavaju naročito orijentalističku i civilizacijski nadmenu kritiku u izvedbi hrvatske liberalne javnosti i njenih najoštrijih pera koji Domovinski pokret nazivaju Otadžbinski pokret.
Ovakvom se prozivanju može spočitnuti prilično valjan argument. Ne kritiziraju se društvene i kulturne navike hrvatskih nacionalista na osnovi latentnog antisrpstva već ukazivanjem na licemjerje. I taj bi se argument mogao uzeti u obzir kad ne bi slučaj Dabro pratile još dvije dimenzije koje vrlo lako aktiviraju tu spornu civilizacijsko-moralnu kritiku. Prva se tiče muzike koja je svirala u automobilu za vrijeme pucnjave. Riječ je o pjesmi ''Karanfil se na put sprema'' u izvedbi Zehre Barjaktarević. Sama je pjesma već ušla u polje ekspertize – najiscrpniju i najupućeniju izložio je Bojan Stilin na Tportalu – i stekla dodatnu popularnost, a sam je Dabro naknadno ''glazbeno nepismenim'' novinarima naglasio da se radi o sevdalinki, a ne o ''cajki''.
Iako se, kao prilično upoznat s radom autora, tvrdi Stilin, ne radi ni o sevdalinki, pomoći nije bilo – sve su to ''cajke''. A ''cajka'' je u našem kontekstu prvenstveno šifra za glazbeni, a onda i kulturni, društveni i politički neukus koji dolazi s istoka. Pa se tako često kao glavna kritika upućena ustaški orijentiranoj ili barem povodljivoj omladini zamjera što istovremeno ide na Thompsonov koncert i na ''cajke''. Kao da bi njihovo ustaštvo bilo prihvatljivo da doma slušaju klasičnu glazbu. Ne bi, ali bi ozbiljno zbunilo one koji i dalje misle da je, na primjer, suvremeni srpski nacionalizam nastao u zadimljenim kafanama na periferiji, a ne u akademijama i društvima književnika.
Postoji još, dakle, jedna dimenzija u Dabrinom slučaju koja povlači orijentalistički refleks. A radi se o njegovom obrazovanju. Pri prvom upoznavanju sa širom javnošću nakon što je predložen za ministra nije baš bilo jasno kojim se stupnjem obrazovanja diči jer se navedeni broj godina studiranja nije poklapao s titulom magistra kineziologije. Naknadno je objasnio da je titulu stekao u Travniku. Otada traju napadi na njegov status, a najangažiranija po tom pitanju je Marijana Puljak koja tvrdi da je Dabro kupio diplomu u Travniku. I može se reći da nema ništa naročito spornog pri ukazivanju na mogućnost kupnje ili neke vrste ''olakšanog'' završavanja fakulteta. I da je takvo sve češće na fakultetima u manjim gradovima. Međutim, stalno ukazivanje na Travnik kao takav dovoljno sugerira da se mjesto stjecanja titule i navodno sporni način stjecanja dovode u vezu kako bi zajedno pridonijeli diskreditaciji Dabre.
On je svoju diskreditaciju, očekivano, odradio sam i to političkim samoubojstvom iz zasjede. Dodatni rafali kojima je svrha da posredno legitimiraju hrvatski nacionalizam kao ispravan ako je civilizacijski, obrazovno i klasno nadmoćan istočnim susjedima, bilo Bošnjacima bilo Srbima, nisu puno pametniji.
