Potpredsjednik Vlade i ministar obrane Ivan Anušić, ujedno i potpredsjednik HDZ-a, naumio je po svaku cijenu smijeniti direktora Zrakoplovno-tehničkog centra Ivicu Vidovića, umirovljenog brigadira Hrvatske vojske. Anušić na tome, prema vlastitom priznanju, diskretno radi još od veljače, ali naum mu evidentno ne prolazi, pa je prošli tjedan stvar učinio javnom.
Prethodila je, naravno, medijska priprema: objavljeno je da je Vidović tri godine nezakonito živio u stanu čiji je vlasnik Ministarstvo obrane te da općenito upropaštava državno poduzeće koje održava i popravlja sve tipove letjelica kojima raspolaže MORH. "ZTC je strateška tvrtka, bitna za funkcioniranje zrakoplova i helikoptera te, najbitnije, za protupožarnu sezonu. Ne može se dogoditi da prvi čovjek ZTC-a ne poštuje hrvatske zakone, prvenstveno nalog koji je dobio – da se iseli iz stana koji bespravno koristi već pune tri godine, i tek je sada, kad su mediji o tome počeli pisati, vratio stan MORH-u", rekao je Anušić, stavljajući Vidoviću na teret i propuste u poslovanju te financijske nepravilnosti, ali bez iznošenja konkretnih podataka.
Anušić se želi afirmirati kao najlogičnije i najbolje rješenje za šefa HDZ-a nakon Plenkovića, a kad je riječ o medijskoj prisutnosti na ruku mu idu nestabilne geopolitičke okolnosti i trend enormnog povećavanja vojne potrošnje u državama EU-a, uključujući i vraćanje obaveznog služenja dvomjesečnog vojnog roka
Zamjera mu i to što u protekle dvije i pol godine, koliko je na čelu ZTC-a, nije uspio pronaći nove komercijalne poslove na domaćem i stranom tržištu, pa je tvrtka iz Velike Gorice gotovo u potpunosti ovisna o priljevu novca iz MORH-a. Anušića podržavaju i sindikalisti u ZTC-u. Zrakoplovno-tehnički centar, međutim, nije u izravnoj upravljačkoj zoni Ministarstva obrane. U deseteročlanom Upravnom vijeću Centra za restrukturiranje i prodaju (CERP), institucije zadužene za poslovanje svih poduzeća u kojima država ima vlasnički udio pa onda i za ZTC, nema predstavnika Ministarstva obrane. Od pet članova Nadzornog odbora ZTC-a, četiri imenuje CERP, uz mogući neformalni utjecaj MORH-a, a jedan predstavlja radnike.
Premda već dva mjeseca zahtijeva Vidovićevu smjenu, a to čini upravo preko CERP-a jer je šef CERP-a Milan Plećaš jedini član Skupštine ZTC-a, i premda sam kaže da je ZTC "strateška tvrtka", ministar obrane o tome dosad nije razgovarao s premijerom Andrejom Plenkovićem. Nije ga, kaže, htio zamarati tom temom. "Sad sam mu objasnio situaciju i očekujem u idućih tjedan, dva, mjesec, koliko god, kada CERP bude imao sjednicu, da to bude na dnevnom redu i da se ta situacija napokon riješi." Plećaš je, inače, privatno blizak s Plenkovićem i nema sumnje da je premijer bio upućen u Anušićeva kadrovska nastojanja oko ZTC-a, što znači da je premijer signalizirao ravnatelju CERP-a da do daljnjeg ignorira pritisak ministra obrane.
Jutarnji list izvještava da se Anušićevim namjerama suprotstavio potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, koji je i zamjenik predsjednika HDZ-a, sugerirajući da je Medved visoki politički zaštitnik Ivice Vidovića, ali ministar branitelja, ako zaista zagovara ostanak sadašnjeg direktora, nije netko tko bi se suprotstavio Anušiću mimo jasne Plenkovićeve podrške. Vidović dosad nije smijenjen jer premijer nije dao zeleno svjetlo. Medvedova ili zaštita bilo koga drugog nije u tome presudna. E sad, pruža li Plenković otpor naprosto zbog toga što napad na direktora ZTC-a stiže od Anušića, s obzirom na to da su njih dvojica ostali nepovjerljivi jedan prema drugom, ili nije uvjeren u čvrstinu Anušićeve argumentacije protiv Vidovića? S druge strane, je li se Anušić okomio na direktora ZTC-a stoga što mu je stalo do boljeg poslovnog funkcioniranja te firme ili zbog toga što želi da CERP za direktora postavi nekog tko mu je privatno ili politički blizak?
Ako je suditi prema saopćenju Ivice Vidovića, glavni proklamirani razlog Anušićeva zahtjeva sasvim je iskonstruiran. "Službeni MORH-ov stan u Zagrebu koristio sam od rujna 2007., kada je zaključen Ugovor o korištenju stana. Stan mi je dodijeljen kao djelatnoj vojnoj osobi te sam do umirovljenja (31. 12. 2021.) plaćao stanarinu u skladu s Pravilnikom o stanovanju, a kao što je plaćaju i ostale djelatne vojne osobe koje koriste službene stanove", piše Vidović.
Direktor Zrakoplovno-tehničkog centra Ivica Vidović (Foto: Robert Anić/PIXSELL)
"Prije umirovljenja krajem 2021. zatražio sam od nadležne službe MORH-a mogućnost daljnjeg korištenja stana. U svibnju 2022. dobio sam obavijest da mi se s obzirom na umirovljenje raskida Ugovor o korištenju stana te da će mi se ispostaviti uplatnice za stanarinu po komercijalnim uvjetima, koje su mi redovito dostavljane u iznosu od 516,82 eura na mjesec, a što je MORH odredio u skladu s Pravilnikom o stanovanju. Stanarinu i režijske troškove stana uredno sam podmirivao. Nakon toga nikakve dopise ni postupke za iseljenjem iz stana MORH nije pokretao. Važno je naglasiti kako mi je MORH sve to vrijeme uredno izdavao potvrde o korištenju za potrebe prijave boravišta, porezne kartice i sl. Krajem 2024. pokrenut je postupak radi povrata i predaje stana MORH-u te preko Općinskog građanskog državnog odvjetništva zatraženo da se iselim iz stana do 31. 3. 2025., što sam u predviđenom roku i napravio, prije čega sam 18. 3. 2025. o iseljenju i primopredaji stana obavijestio nadležnu službu MORH-a. Primopredaja stana obavljena je 31. 3. 2025. u jutarnjim satima o čemu je sastavljen i zapisnik."
Kad je riječ o poslovanju ZTC-a u posljednje dvije i pol godine, direktor Vidović navodi da je stanje stabilizirano, da je prošla godina završena s dobiti, da su zaposleni novi mehaničari, inženjeri i radnici drugih struka, da su plaće osjetno porasle pa je prestao odljev kvalificiranih ljudi, da neovisni revizori nisu uočili nikakve nezakonitosti i nepravilnosti u financijskim poslovima, da je sklopljen kolektivni ugovor i reguliran sistem plaća...
Goran Redžepović, vojni komentator portala Telegram i umirovljeni pukovnik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, piše da je Vidović u svakom pogledu konsolidirao devastirano poduzeće, koje brine o tehničkoj ispravnosti kompletne flote HRZ-a, te otkriva da je akcija rušenja Vidovića započela još u kolovozu prošle godine kad je za članicu Uprave ZTC-a, na inzistiranje Ministarstva obrane, imenovana menadžerica Dajana Mrčela. Dotad je radila u Saponiji i Zvijezdi. Riječ je o osobi od Anušićeva povjerenja koja se, prema Redžepovićevim izvorima, vrlo brzo sukobila s Vidovićem i upustila u podrivanje njegove pozicije u kolaboraciji sa sindikalnim i radničkim predstavnicima. Komentator Telegrama tvrdi da je ministar obrane upravo Dajani Mrčeli namijenio čelnu poziciju u ZTC-u. Ministarstvo obrane nije demantiralo tu informaciju, ali jest osporilo nekompetentnost gospođe Mrčele za vodeću funkciju u ZTC-u, nekompetentnost koju joj konstatira Redžepović u svome tekstu.
Ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved (Foto: Marko Lukunić/PIXSELL)
Paralelno s pokretanjem javnog pritiska na Plenkovića da udovolji njegovim kadrovskim prohtjevima u ZTC-u, Anušić je postao i medijski sveprisutan. U prošla dva-tri tjedna gotovo da nije bilo dana bez Anušićeva dužeg ili kraćeg intervjua, duže ili kraće izjave, dužeg ili kraćeg članka o njegovoj biografiji i ratnom putu. To sigurno nije slučajno: to su pripreme za moguće unutrašnje turbulencije u HDZ-u poslije svibanjskih lokalnih izbora. Anušić se definitivno želi afirmirati kao najlogičnije i najbolje rješenje za šefa HDZ-a nakon Plenkovića, a kad je riječ o medijskoj prisutnosti i promociji na ruku mu idu nestabilne geopolitičke okolnosti i trend enormnog povećavanja vojne potrošnje u državama Europske unije, uključujući i vraćanje obaveznog služenja dvomjesečnog vojnog roka.
Ministar obrane već mjesecima ponavlja da je vojska spremna za prihvat i obuku oko četiri tisuće ročnika godišnje, ali još nitko, osim eventualno premijera, nije vidio izmijenjeni Zakon o obrani i izmijenjeni Zakon o službi u oružanim snagama, što su preduvjeti za odmrzavanje obavezne vojne obuke. Još uvijek nije sasvim jasno na koji će način služiti oni koji se pozovu na prigovor savjesti, a takvih će vjerojatno biti tri četvrtine, to jest oko 13 hiljada mladića godišnje. Anušić se time uopće ne želi zamarati: neka se time bave Civilna zaštita i lokalna samouprava, i neka nađu novac za tu namjenu.
Suprotno medijskoj slici, Anušić se baš i nema čime pohvaliti u dosadašnjih nepunih godinu i pol ministarskog mandata. Nimalo nije poboljšano stanje u dva najproblematičnija segmenta oružanih snaga, a to su veliki nedostatak profesionalnih vojnika i nesigurnost linija nabave municije za pješačko naoružanje te za gotovo sve vrste topničkog oruđa. Kupovina eskadrile francuskih borbenih aviona Rafal ugovorena je prije Anušićeva ministarskog mandata, no kupovina borbenih sredstava i sustava sama po sebi nije zasluga bilo kojeg ministra: to je stvar raspoloživog novca u državnom proračunu i, u suštini, premijerove odluke.
Ono što bi mogla biti zasluga ministra obrane jest uključivanje najstručnijih i najodgovornijih ljudi u razgovore o tome što će u budućnosti biti najveća opasnost za obranu i sigurnost Hrvatske, pa u skladu s time kupovati oružje i poticati razvoj domaće vojne proizvodnje. Sad svjedočimo inerciji, improvizaciji i panici. Zasluga ministra obrane mogla bi biti i što šire okupljanje oko formuliranja novih strateških i doktrinarnih dokumenata te planova obrane, a to svakako podrazumijeva i suradnju s predsjednikom Republike i njegovim suradnicima. Umjesto toga, Anušić je cijeli drugi dio prošle godine potrošio na promašeni sukob sa Zoranom Milanovićem i na najave da će zakonskim izmjenama, usprkos odredbama Ustava, oduzeti vrhovnom zapovjedniku ovlast izravnog davanja zapovijedi načelniku Glavnog stožera u mirnodopskim okolnostima, jer on "ovako više ne može". U međuvremenu se predomislio, pa sad govori o potrebi suradnje i komunikacije s Pantovčakom: valjda je shvatio da je Plenković veća prepreka njegovim zamislima i ambicijama nego što je to Milanović.
