Predsjednik Zoran Milanović, ujedno i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga, u dva je navrata u proteklih sedam-osam dana svojim zapovijedima onemogućio generalu Tihomiru Kundidu, načelniku Glavnog stožera, da na otvorenoj sjednici parlamentarnog Odbora za obranu govori o NATO-misiji ili "aktivnosti" NSATU, misiji kojoj je Milanović uskratio supotpis, pa je odluka prebačena na Sabor, a ondje je potrebna dvotrećinska većina za usvajanje prijedloga Vlade o sudjelovanju u rečenoj operaciji.
S obzirom na to da je general Kundid prvi put trebao gostovati na Odboru za obranu na poziv ministra Ivana Anušića, logična je pretpostavka da bi njegova argumentacija išla u prilog namjeri Vlade da Hrvatsku vojsku uključi u NSATU, odnosno sigurnosno-obučno-logističku podršku Ukrajini iz stožera u Wiesbadenu u Njemačkoj, uz – kako se doznalo u utorak – prisutnost dijela osoblja NATO-a u samoj Ukrajini: ministar obrane, uostalom, izrijekom je potvrdio da je šef Glavnog stožera na strani Vladine nakane. Anušića su sasvim izbacile iz takta Milanovićeve zapovijedi Kundidu: "Ovo što se sad događa je udar na institucije hrvatske države, na temelje hrvatske države. Ovo je klasična zloupotreba položaja i pozicije koju u ovom trenutku uživa Zoran Milanović. Čovjek koji dana nije proveo u Hrvatskoj vojsci sada se ponaša kao netko tko može mobingirati i zlostavljati načelnika Glavnog stožera, a to znači da zlostavlja kompletne Oružane snage i sprječava ih u njihovim zadaćama i dužnostima."
Iz ove Anušićeve izjave proizlazi da Hrvatska ima ministra obrane i potpredsjednika Vlade, a onda i predsjednika Vlade što podupire svog ministra, koji ne razumiju ustavnu i zakonsku poziciju vojske i načelnika Glavnog stožera u ovoj zemlji i općenito u demokratskim političkim sustavima, ili sve dobro razumiju, no manipuliraju i proizvode nepotrebnu dramu u sklopu svoje predizborne propagandne operacije protiv Milanovićeva reizbora za predsjednika Republike.
Što znači optužba da Milanović mobingira i zlostavlja načelnika Glavnog stožera? U prava načelnika Glavnog stožera nikako se spada pojavljivanje na političkim forumima i javno zastupanje ovakvih ili onakvih političkih odluka, jer prijedlog Vlade o sudjelovanju časnika HV-a u misiji NSATU nije rezultat nikakve stručne analize iz vojnog područja nego politički izbor Plenkovića i aktualne vlasti, a posao je vojske da izvršava zakonite naredbe onih koje su birači ovlastili da naređuju. General Kundid nije mogao reći ni saborskim zastupnicima ni javnosti ništa više i ništa drukčije o NSATU-u od onoga što su mogli i rekli ministar obrane i njegovi suradnici. Ako, pak, Kundid osjeća neobuzdanu potrebu da se javno založi za jednu političku odluku, naročito kad o toj odluci postoji politički prijepor na najvišoj razini, pa Milanovićevu zabranu doživljava kao zlostavljanje i svoje osjećaje potom dijeli s ministrom Anušićem i premijerom Plenkovićem, e u tom slučaju mora se konstatirati da je Kundid bio potpuno promašen (Milanovićev) odabir za prvog čovjeka vojske.
Smisao HDZ-ova uvlačenja načelnika Glavnog stožera u ovu priču i inzistiranja na javnoj sjednici Odbora za obranu jest u tome da se jedna politička odluka – koja jest korak više NATO-a kao organizacije u smjeru uključivanja u rat u Ukrajini, jer će se u Ukrajini provoditi ono što se osmisli u stožeru NATO-a u Wiesbadenu – umota u privid objektivnosti i stručnosti te da se Zorana Milanovića, osim rusofilom, prikaže i čovjekom bez respekta za interese Oružanih snaga i za stavove vodećih generala.
Smisao HDZ-ova uvlačenja načelnika Glavnog stožera u priču i inzistiranja na javnoj sjednici Odbora za obranu jest u tome da se jedna politička odluka umota u privid objektivnosti i stručnosti te da se Zorana Milanovića, osim rusofilom, prikaže i čovjekom bez respekta za interese Oružanih snaga
Plenković je, uostalom, i u povodu NSATU-a i u povodu EUMAM-a (operacije obučavanja ukrajinske armije pod okriljem Europske unije) izjavljivao da sudjelovanje "traži vojska", što bi trebalo funkcionirati kao argument pred kojim je sve drugo nevažno. Vojska, međutim, u demokratskom poretku ne može i ne smije tražiti ništa od političkih vlasti, niti je pozvana da prosuđuje politički karakter i političke posljedice operacija u kojima sudjeluje ili ne sudjeluje. Vojska ne smije i ne može javno tražiti od civilne vlasti ni da joj nabavi nove čizme i topove, a kamoli da se država uključi u NATO-misiju čija je svrha pružanje konkretne ratne pomoći zemlji koja nije članica NATO-a, neovisno o tome što je ta zemlja žrtva agresije Ruske Federacije. Pa, Glavni stožer HV-a nije javno zahtijevao ni kupovinu eskadrile borbenih aviona, nego su visoki časnici sudjelovali na tehničkoj razini nakon što je donesena politička odluka o nabavi. Ako se proglasi legitimnim da se politička vlast rukovodi onim što vojska traži kad je riječ o međunarodnim odnosima, bilo bi primjereno da se organizira svečano strijeljanje ionako izranjavanog Ustava na Markovu trgu ili na Trgu žrtava fašizma.
Cijeli ovaj igrokaz s generalom Kundidom HDZ-u je, dakle, bio potreban da bi Milanovića predizborno ozloglasio kao neprijatelja Hrvatske vojske, a samim time i Republike Hrvatske te hrvatskog naroda. "Ovo je udar na Hrvatsku vojsku", kaže Plenković koji u posljednjih petnaestak dana ne izjavljuje gotovo ništa mimo sve žešćih i težih optužbi na Milanovićev račun u pogledu odnosa prema Ukrajini i Rusiji. Shvatio je da HDZ-ov predsjednički kandidat Dragan Primorac teško može parirati Milanoviću i odlučio je ne birati sredstva da ga maksimalno difamira među biračima, uključujući pučkoškolski pojednostavljeno inzistiranje na razvrstavanju građana na one koji su za Zapad i one koji su za Istok.
Osobna netrpeljivost nadjačala je političku racionalnost, pa će eventualna Milanovićeva pobjeda više biti Plenkovićev nego Primorčev poraz – ovaj potonji ionako nema što izgubiti – premda je početna ideja davanja podrške Primorcu bila upravo u tome da se vjerojatni poraz makne što dalje od Plenkovića i HDZ-a.
