Ministar obrane Ivan Anušić prošlog je tjedna – gotovo pa usput i vjerojatno s osnovnom namjerom da zasjeni neshvatljivo nesnalaženje premijera i Vlade poslije pogibije trojice Jadrolinijinih pomoraca u Malom Lošinju – objavio na RTL-u dvije vrlo važne vijesti. Prva: 1. siječnja 2025., nakon više od petnaest godina, vraća se obavezno služenje vojnog roka, odnosno obavezna temeljna vojna obuka. Druga: "Razgovarali smo s ministrom financija i došli do zaključka da u modernizaciji i opremanju oružanih snaga nema prostora za štednju. To je stav Vlade i politike, jer okolnosti u kojima se nalazimo sigurnosno nam ne dopuštaju da na tome idemo štedjeti."
Tako je javnost, u jednom isforsiranom televizijskom istupu ministra obrane, saznala da je vojska postala državni prioritet iznad svih prioriteta, i to u situaciji u kojoj proračun već pati od nezanemarivog deficita, ponajviše zbog predizbornog povećanja plaća državnoj upravi i javnom sektoru teškog milijardu i 600 milijuna eura, pa ministar financija Marko Primorac šalje okružnice svojim kolegama da skrešu rashode za minimalno deset posto. Nije li nas predsjednik Vlade Andrej Plenković, a ne ministar obrane, trebao obavijestiti o tako značajnoj i strateškoj promjeni u konceptu državne potrošnje? Nije li za takvu odluku neophodna ozbiljnija argumentacija od općenitog i maglovitog pozivanja na rat u Ukrajini te na sigurnosnu prijetnju iz Rusije?
Raketni sustav HIMARS, tenkovi Leopard 2, haubice Caesar, dronovi Bayraktar, dodatni helikopteri Black Hawk, korvete, sve je na to listi želja i planova. Cijena je barem tri milijarde eura u vrijeme kada je godišnji proračun MORH-a 1,2 milijarde
Što se tiče obavezne vojne obuke, prema onome što smo dosad doznali od Anušića, jasno je da se radi o još uvijek nedomišljenoj i na brzinu sklepanoj ideji. Doznali smo da će se raditi o temeljnoj pješadijskoj obuci, koja će trajati osam tjedana i provodit će se u kasarnama u Požegi, Kninu i Sinju, na služenje će biti pozivani muškarci u dobi od 18 do 27 godina, mjesečna naknada trebala bi iznositi 700 eura, a postojat će vjerojatno i neke dodatne beneficije za one koji se odazovu, to jest za one koji ne iskoriste ustavno pravo na priziv savjesti. Ministarstvo obrane procjenjuje da će se za civilno služenje odlučiti tri četvrtine od oko 17 tisuća mladića koji svake godine postaju punoljetni: ta procjena ne bazira se na novim istraživanjima nego najvjerojatnije na podacima o odzivu iz 2008. godine.
Civilni ročnici, sva je prilika, služit će besplatno i dvostruko duže od vojnih, i to u jedinicama Civilne zaštite, u sustavu socijalne skrbi i u infrastrukturnim radovima na razini lokalne samouprave. Tu se otvara niz pitanja, ali Anušić se time ne zamara, jer ta pitanja ionako neće biti u nadležnosti njegova resora. Na primjer, što se to četiri mjeseca ima učiti o osnovnom spasilačkom djelovanju u okolnostima elementarnih nepogoda i prirodnih katastrofa te ima li devastirana Civilna zaštita kadrovskih i materijalnih kapaciteta da svake godine obuči nekoliko hiljada ljudi? Ili, na primjer, koji su to poslovi u ustanovama socijalne skrbi koje mogu obavljati nestručne osobe i koliko je takvih radnih mjesta uopće upražnjeno? Može li se, na kraju krajeva, silom zakona slati mladiće da četiri mjeseca sudjeluju u građevinskim radovima, u svojevrsnim prisilnim radnim akcijama?
Nejasnoća, naravno, ima i kad je riječ o dvomjesečnoj vojnoj obuci. Raspolaže li Hrvatska vojska, prije svega, dovoljnim i kvalitetnim dočasničkim kapacitetima za provođenje pješadijske obuke više hiljada ljudi godišnje, jer dočasnici su ključni za taj posao? Koliko treba vremena i novca da se vojarne u Požegi, Kninu i Sinju u svakom pogledu osposobe za boravak nekoliko stotina novih ljudi? Osim toga, nitko ne izlazi ni s približnim podatkom o tome koliko će koštati cijela ta priča, i to ne samo u budžetu Ministarstva obrane.
Barata se iznosom od oko 70 milijuna eura, no nema dileme da će, barem u prvim godinama, cifra biti znatno veća. Na sve to dolazi i nerazriješeni politički moment koji je neizbježan da bi se vratila obavezna vojna obuka, a to je suglasnost predsjednika Zorana Milanovića, vrhovnog zapovjednika. Milanović se, po svemu sudeći, neće upustiti u bojkotiranje ove Vladine namjere, ali dao je do znanja da očekuje da se s njime o tome razgovara na službenoj razini, da mu se predoče argumenti i pojedinosti, a ne da mu se preko medija ili "preko ograde" bacaju nepotpuni prijedlozi i nerazrađene zamisli. Zasad od toga nema ništa, jer je – poslije početne korektnosti – ministar Anušić, pod utjecajem Plenkovića i vlastitih unutarstranačkih ambicija, zauzeo prema Milanoviću gard sličan onome koji je imao njegov prethodnik Mario Banožić.
Isto je i u pogledu planova o nabavi modernijeg naoružanja, borbenih sustava i vojne opreme. Vrhovni zapovjednik iz medija saznaje što se sve kani kupiti, a medijske najave iz pouzdanih izvora više su rezultat PR-manevara Anušića i Plenkovića nego realnih mogućnosti, unatoč političkoj proklamaciji da se na obrani neće štedjeti. Već gotovo tri godine nije održana sjednica Vijeća za obranu, jer premijer to ne želi i ne postoji mehanizam da ga se natjera na poštivanje Ustava, nema koliko-toliko aktualnih strateških dokumenata koji bi definirali obrambeni koncept Republike Hrvatske, dugoročni plan razvoja oružanih snaga i doktrinu upotrebe vojnih potencijala, pa da se onda u skladu s time kupuju borbena sredstva, a ne može ih ni biti kad HDZ obranu zemlje tretira kao poligon za stranačku propagandu, i kad enormno skupa vojna nabava ovisi o političkim potrebama te utjecajima misterioznih savjetnika i generalskih lobija na svu trojicu dosadašnjih – nedoraslih – Plenkovićevih ministara obrane.
Ministar Anušić na prisezi ročnika u požeškoj vojarni u svibnju ove godine (Foto: Ivica Galović/PIXSELL)
U svojim glavnim crtama obrambena politika morala bi biti plod konsenzusa svih relevantnih političkih i društvenih aktera, ne samo predsjednika Republike i Vlade kao Ustavom ovlaštenih sukreatora u tom segmentu vlasti. U Hrvatskoj nema ničeg od toga: u Hrvatskoj je obrambena problematika stvar dogovora struja unutar HDZ-a, potpune improvizacije i ad hoc odluka vezanih za stranačke propagandne akcije.
Ako je suditi prema naslovnicama novina i portala, prvi na MORH-ovoj listi želja jest američki raketni sustav zemlja-zemlja HIMARS, dalekometno oruđe visoke preciznosti kojim ne raspolaže ni jedna država u regiji, a i u Europi je vrlo rijedak. Ima ga ukrajinska vojska i pokazao se efikasnim na ukrajinskom ratištu. Ugovor bi navodno trebao biti potpisan do kraja godine, dok bi se isporuka kompletnog sustava čekala tri do četiri godine. Cijena bi bila najmanje 500 milijuna eura, dakle kao šest rabljenih borbenih aviona Rafale. Eskadrila tih višenamjenskih francuskih borbenih letjelica u Hrvatsku će, inače, u cijelosti doći u idućih godinu dana, ali dotad sigurno neće biti riješen problem njihove zaštite. Hrvatsko ratno zrakoplovstvo trenutno raspolaže francuskim sustavom Mistral, koji dolazi u paketu s Rafaleima, no to je protuzračni mehanizam kratkog dometa i može donekle uspješno braniti zrakoplove dok su prizemljeni. Iz toga proizlazi da će Hrvatska uskoro morati u nabavu ozbiljnog protuzračnog sustava srednjeg ili dugog dometa – naravno, ne samo zbog obrane Rafalea – što znači ulaganje od novih nekoliko stotina milijuna eura.
Na popisu slijedi 30 suvremenih njemačkih tenkova Leopard 2. Hrvatska je još daleko od sklapanja ugovora, još dalje od isporuke, a cijena za 30 primjeraka kreće se od 300 milijuna eura naviše. Pisalo se i o kupovini novih francuskih haubica Caesar, turskih borbenih dronova Bayraktar, jedne ili čak dviju korveta za Ratnu mornaricu, uz još dva ili tri obalna ophodna broda koji bi narednih godina trebali izići s navoza Brodosplita, s tim da će prvi zaploviti do kraja ove godine... Dogovorena je kupnja dodatnih osam američkih helikoptera Black Hawk, pored četiri koja su odnedavno u sastavu HRZ-a. Doda li se svemu ovome pripadajuća oprema i municija, trebat će minimalno tri milijarde eura. Za usporedbu, ukupni ovogodišnji proračun Ministarstva obrane iznosi milijardu i 200 milijuna eura. Nitko iz Vlade ni u tragovima ne navodi kako se namjerava namaknuti taj novac, niti se o tome vodi ikakva politička i društvena debata, uostalom, kao ni o bilo čemu drugom što se tiče obrambenog sektora.
Anušić se ne zamara pitanjem civilnih ročnika jer oni neće biti u njegovom resoru. Što će oni četiri mjeseca učiti i ima li devastirana Civilna zaštita kadrovskih i materijalnih kapaciteta da svake godine obuči nekoliko hiljada ljudi neće biti njegova briga
Ono što se upadljivo izbjegava spominjati jest razvoj još jedne – treće – gardijske pješadijske brigade srednje težine. Hrvatska se još 2016. obavezala NATO-u da će do 2026. stvoriti takvu formaciju, s tim da je riječ o labavoj obavezi čije kršenje ne povlači nikakve formalne posljedice, i do danas nije učinjeno praktički ništa da se ispuni rečeno obećanje. Nije stoga što se radi o neusporedivo zahtjevnijem i višestruko skupljem poslu od skoro pa nasumičnog istresanja milijardi za avione, tenkove, raketne sustave. Za početak, kako i gdje pronaći oko dvije tisuće i 500 obučenih vojnika za popunjavanje nove brigade, a da se pritom znatno kadrovski ne oslabe dvije postojeće gardijske brigade i Zapovjedništvo specijalnih snaga? Jasno je da Hrvatska neće u tome uspjeti u sljedeće dvije godine. Nabava modernijih i sofisticiranijih borbenih sredstava trebala bi poslužiti kao svojevrsno opravdanje za odgodu formiranja te postrojbe.
Svim ovim mogućim tehničkim akvizicijama, koje će se u najboljem slučaju dogoditi u idućih tri-četiri-pet godina, Hrvatska će donekle uhvatiti korak sa sadašnjim trenutkom, ali neće pokazati da razmišlja o relativno bliskoj budućnosti, odnosno o oblicima ratovanja koji već jesu ili će ubrzo postati nezaobilazni ako se želi uspostaviti učinkovit obrambeni štit. Mislimo, naravno, na upotrebu različitih vrsta dronova, od kojih bi se neki jednostavniji mogli proizvoditi i u Hrvatskoj, na sustave obrane skupih sredstava od napada jeftinim bespilotnim letjelicama, na kibernetičko ratovanje i informatičku zaštitu strateške infrastrukture, na korištenje umjetne inteligencije u planiranju i analizi bojišta, na stimuliranje mladih inženjera da se odluče za karijeru u vojsci, na suradnju s fakultetima i privatnim tvrtkama, na osmišljavanje suvremenijeg modela vojnog obrazovanja... O tome Plenković i Anušić ne govore, jer znaju da je prosječnog HDZ-ova ili hrvatskog birača teško fascinirati pameću i racionalnošću, naročito kad se radi o vojsci: za tu namjenu bolje služe avioni, tenkovi i raketni sustavi, koliko košta da košta.
