Nakon višedesetljetnog financijskog i svakog drugog zanemarivanja vojske i obrambene problematike – što nije neobjašnjivo, s obzirom na to da velika većina država-članica pripada globalno dominantnom Sjevernoatlantskom savezu – Europska unija prošlog tjedna odlučila je sasvim zaokrenuti smjer: u pripreme za rat bit će uloženo novih 800 milijardi eura u sljedeće četiri godine. Kad kažemo novih, mislimo na novac koji će biti izdvojen povrh onoga što države sad daju za obranu, a to je u prosjeku oko dva posto BDP-a.
Vojni troškovi država bit će povećani za najmanje 1,5 posto BDP-a, a 150 milijardi bit će ubrizgano u paneuropske obrambene projekte zajmovima koje će osigurati Europska komisija. Ako ovom prilikom ostavimo po strani činjenicu europskog odustajanja od mirotvorstva kao jednog od temeljnih razloga osnivanja Europske unije, uostalom, napad Rusije na Ukrajinu te najava američkog dizanja ruku od NATO-a i sigurnosti Europe pod predsjednikom Trumpom predstavljaju kardinalnu promjenu globalnog poretka, ostaje problem realizacije na brzinu skovanog plana o ponovnom naoružavanju EU-a.
Pronalaženje izvora financiranja mnogo je lakši posao od organizacije i koordinacije vojne proizvodnje unutar Unije, premda će i samo financiranje u rečenim razmjerima, koliko god se tvrdilo suprotno, teško proći bez ekonomskog slabljenja najširih slojeva stanovništva, što onda može proizvesti političke potrese na izborima u pojedinim zemljama...
Sigurno je da Europska unija ne može u sljedeće četiri godine napuniti vojna skladišta i opskrbiti se naoružanjem te borbenim i obavještajnim sustavima neophodnima za uspostavu kvalitetne obrane, pogotovo ako se bude inzistiralo na vlastitoj proizvodnji i ako Ukrajina na duže staze ostane bez pomoći Sjedinjenih Država.
Kad je riječ o ratnom materijalu za koji sad postoje kapaciteti za proizvodnju u državama Europske unije – a to su, na primjer, tenkovi, oklopna vozila pješaštva, borbeni avioni, haubice i druga artiljerijska oruđa, različiti tipovi topničke municije... – potrebno je vrijeme da bi se stvorili uvjeti za višestruko povećanje količina u odnosu na trenutačno stanje, a zatim još više vremena da bi se isporučilo sve što budu naručile države EU-a.
Sveukupno, trebat će najmanje četiri godine da se proizvodnja ozbiljno zahukta, to jest desetak godina da se europske armije opreme onim što im trenutačno nedostaje, pri čemu postoji realna mogućnost da će se u tom razdoblju pokazati vrlo dvojbena učinkovitost nekih oružja koja se sad panično kupuju. To bi, primjerice, mogao biti slučaj sa skupim turskim borbenim dronovima Bayraktar koje Hrvatska upravo nabavlja za blizu 70 milijuna eura, i to mimo ozbiljne taktičke i doktrinarne argumentacije.
S druge strane, Europa nema proizvodnju sofisticiranih proturaketnih i protuzračnih sustava zemlja-zrak koji se mogu mjeriti s američkim Patriotom, kao što nema ni dalekometne raketne sustave HIMARS-ove razornosti i mobilnosti, ni dalekometne balističke projektile precizne i teško oborive poput ATACMS-a. Isto tako, mnoga ratna zrakoplovstva članica EU-a ovise o američkoj tehnologiji, održavanju i rezervnim dijelovima, a jedan dio europskih vojski, poput hrvatske, uživao je značajnu pomoć SAD-a u vidu donacija.
Suradnja s Amerikom, dakle, neizbježna je za relativno brzo dizanje europskih obrambenih sposobnosti na zadovoljavajuću razinu. Trumpovoj administraciji, naravno, to otvara nove mogućnosti političkog uvjetovanja, uz predvidivu strelovitost porasta cijena.
Sve ovo, međutim, manji su i lakše rješivi problemi europske obrane u odnosu na ključnu slabost – ljude. Broj profesionalnih vojnika i pripadnika rezervnog sastava u velikoj većini država Europske unije povijesno je nizak i nepovoljno dobno strukturiran. Manjak ljudstva tek se u manjoj mjeri može otkloniti vraćanjem obaveznog služenja vojnog roka, što se – u različitim varijantama – najavljuje u nizu zemalja, uključujući Hrvatsku.
Što se tiče Hrvatske, broj onih koje će obavezno vojno obučavanje motivirati da odaberu vojni poziv i priključe se profesionalnim formacijama neće biti mnogo veći od broja mladića i djevojaka koji se ionako dobrovoljno odlučuju za obuku i službu u oružanim snagama.
O tome koliko je složeno privući nove ljude u vojne profesionalce svjedoči, između ostalog, to što je Hrvatska prije nekoliko godina obećala NATO-u da će do 2026. stvoriti još jednu – treću – gardijsku brigadu srednje težine, ali od toga neće biti ništa ne samo do 2026., nego vjerojatno ni do 2030., jer se nije ni započelo s intenzivnijim pripremama. Suočenje s realnošću u pogledu ljudstva moglo bi natjerati Europsku uniju da ipak ne isključi mirotvorstvo i diplomaciju iz svojih obrambenih i sigurnosnih strategija.
