Široka društvena rasprava o potrebama i mogućnostima ponovnog uvođenja obaveznog vojnog roka za muškarce u Hrvatskoj, grubo je krajem prošlog mjeseca prekinuta izjavom ministra obrane Ivana Anušića da je za taj potez već sve pripremljeno, pa se čeka još samo formalna politička procedura koja bi trebala biti provedena do isteka ove godine. No kakva rasprava, takva i odluka, a bit će i procedura. Nije se pritom ni lako probiti kroz najčešće zamjerke na dotični obrambeno-politički zaokret, one što se odnose na nevoljkost mladih za nošenje oružja, neophodne obimne financije za veći časnički i ročni kadar, te generalno bojazan od slanja vojske na kakvu inozemnu frontu.
Još je teža činjenica da zbog inzistiranja na tim pitanjima, koliko god bila važna, uglavnom izostaje polemika o suštini općeg naoružavanja jedne zemlje. Uostalom, ako je za ukidanje vojnog roka presudilo unisono raspoloženje protiv slanja "naše djece" pod oružje, a u korist formiranja profesionalne vojske, kao da njezini pripadnici nisu od živoga roda, tad si nismo dali istinsku priliku ni zaviriti u tu suštinsku nedoumicu.
Jest, svi smo mi pritom, osobito službeno, načelno pacifisti. Antimilitaristi smo, ujedno, koji zdušno pozivaju na mir u svijetu, osim u kontekstu izraelskog razaranja Palestine i njezina življa, jer nam je rečeno da je to onda antisemitizam. No hrvatska se vlada u međuvremenu, govoreći o vojnom roku, već pozvala na jedan drugi rat, dabome, onaj po napadu Rusije na Ukrajinu, a vodeći su zapadni faktori najavili vjerojatnu nužnost slanja svojih i, nekako se baš podrazumijeva, jednako naših vojnika u tom smjeru. O tome smo ovdje proljetos također pisali, dok politička vodstva Francuske, Njemačke i Velike Britanije, uz ono NATO-a, nisu posustajala u kampanji medijske te ideološke pripreme za uključenje u taj aktualni okršaj.
Sve to podsjeća manje na ikakav demokratsko-politički proces, više na ponovno uvođenje krležijanskog notornog kanonenfutera, topovskog mesa za dnevno liferovanje u pravcu, slučajno ili ne, opet iste one Galicije. Istinabog, demokratski se pristup ovom problemu ne može realno ni očekivati u ambijentu općenito sve nedemokratskijem, kad je posrijedi društveno-politička dinamika liberalne i parlamentarne demokracije i kapitalizma danas. U nekim boljim okolnostima, mogli bismo razgovarati i o npr. manama održavanja profesionalne vojske naspram obaveznog vojnog roka. O tome da ona garantira izvjesni spokoj i komfor srednjoj klasi, ali tim prije zastire političku odgovornost nad upotrebom profesionalaca. Čitav niz primjera s navedenim europskim perjanicama Francuskom i Velikom Britanijom zadnjih pola stoljeća ukazuje na zločinačke prekogranične manipulacije takvom vojskom, a u krajnjem interesu domaće i globalne elite. S druge strane, obavezni vojni rok uključuje puno intenzivniju senzibiliziranost javnosti oko slanja vojske preko granice, pa i razmjerno usvajanje političke odgovornosti. Nadalje, oružje i sposobnost njegova korištenja ostaje pri narodu. Netko će tu primijetiti da je to najopasnija opcija, jer su široke mase općepoznato nedotupavne, ali neće biti u stanju dokazati kako je prosvjećena krema savjesnije baratala vojnim potencijalom.
Štoviše, oružje i vojske historijski su korištene ponajviše za obuzdavanje naroda kao takvog, za njegovo držanje u neznanju i pokornosti. Nasuprot toj praksi stoji pak doktrina naoružanog naroda, premda smo mi na tzv. ovim prostorima odavno prezreli takav koncept. No ionako nema smisla navijati za nj bez šanse da se zemlja simultano demokratizira u pitanjima ekonomske, socijalne, kulturne te ine politike, bar kako zasad izgleda.
U redu, jasno je i da te šanse ne padaju s neba, definitivno, nego se do njih stiže kroz ovu i onu borbu i pritisak odozdo. Zacijelo se možemo složiti oko utiska da to kronično izostaje. Na stolu je isključivo rečeni spokoj i komfor, sve dok prvi kontingent odaslanih vojnika ne bude desetkovan, pa se ukaže potreba za popunom. Za početak, bilo bi dobro makar uvidjeti da mi sami o tome ne odlučujemo zaista, nego pasivno usvajamo smjernice i naloge iz ovdje već pobrojanih žarišta moći. Kao što je nedavno cinično formulirao jedan domaći lijevoliberalni saborski zastupnik – vanjska politika je za države s atomskim oružjem, a nama drugima ostaju eventualno međunarodni odnosi.
Tako izgledamo i prema unutra; ne diskutiramo o srži problema, nego o izvedenicama, praktikalijama koje jesu životno važne, iako strateški nisu odlučujuće, pa bivaju tek posljedica u pripadajućem kauzalitetu. Naš odgovor na loše uvijenu najavu slanja vojske u Ukrajinu, jest u najboljem slučaju apstraktno sročen ideal demilitarizacije. Budući da se takvo što u vrućim uvjetima globalne realpolitike s kraja uvodne četvrtine 21. stoljeća troši brže nego šaržer metaka rafalno, promptno se aktivira niz konkretnih prigovora, ali više tehničke naravi.
Prvo, ispravno je uočeno da pokretanje i održavanje stalne armije na bazi obaveznog, ujedno masovnog regrutiranja, traži pogolema novčana sredstva. Ne samo zato što se vojnicima mora osigurati nekakva plaća. Recimo, iznos koji će premijer Andrej Plenković brižno fiksirati negdje između minimalne i prosječne radničke plaće, da vojnim obveznicima nakon obuke preostane barem par tisuća eura ušteđevine. Nego i zato što toliko ljudi valja svakodnevno hraniti, odijevati, grijati, opremati – o stalnom kadru njihovih nadređenih oficira da i ne govorimo. Ipak, ta se primjedba može lako neutralizirati već emitiranim političkim diktatom višeg ulaganja zemalja-članica NATO-a u vojnu javnobudžetsku stavku. Naizgled nas od takvog enormnog troška može spasiti jedino neka izmijenjena konstelacija snaga na zapadnoj političkoj sceni. No prije negoli za još višu cijenu daljnjeg ishoda optužimo zatim Trumpa, Orbana, Le Pen, Faragea ili slične pojave, nemojmo smetnuti s uma da su njihov mračni uspon omogućili prvenstveno liberalni im sunarodnjaci.
Drugo, priča se dosta i o trajanju i vrstama vojnog roka. Po svemu sudeći, trajanje je svedeno na minimum vremena potrebnog za obuku, mada nije pouzdano da je to dovoljno i za taktičko osposobljavanje vojske u većim formacijama. Još je više sporno pitanje vrste roka, oružanog ili civilnog koji bi po nekim hrvatskim nadležnim figurama trajao dvostruko duže od onog prvog, ali plan blago remete neki već usvojeni eurostandardi.
Na izjavu ministra Anušića da će nositi grablje i motike svi koji odbijaju primiti oružje, s razlogom je sa žuto-crveno-zelenog krila domaće pozornice upućena optužba da on građane dijeli na one prvog i drugog reda. Konačno, iz seta primjedbi na planirano uvođenje pune vojne obaveze izdvojili bismo i onu koja zvuči nekako više STEM-ovski, čak meritokratski. Često se posljednjih tjedana i mjeseci, naime, dade čuti kako vojska današnjice ipak ne potrebuje toliko klasične prašinare, koliko svojevrstan intelektualni tip vojnika za džojstikom, očalinka koji ravno s video-igrice prelazi na konzolu oboružanog drona.
Naravno, tražili bi se i eksperti koji će voditi takvu armadu poslovičnih štrebera kojima su se dojučer vršnjaci rugali zbog izbjegavanja satova tjelesnog odgoja. O tome naši stratezi, kako se dosad pokazalo, uopće ne vode računa, pa se mnogi srde na njih, jer ne samo da ćemo dobiti obaveznu vojsku, nego obaveznu zastarjelu vojsku, što valjda znači najbolje jamstvo za najgore - da će s njom Hrvatska izgubiti i bitku i rat.
Svakako, ima tu još mnogo dodatnih momenata i aspekata, poput onih u vezi s odnosima u famoznoj nam regiji, i ove mravlje utrke u naoružanju Hrvatske i Srbije, a s pogledom na Rusiju i NATO. Svejedno, završit ćemo osvrtom na bitan komad startno naznačenog merituma. Sva se ta priča tiče najviše materijalnih prava, uzurpiranih i uskraćenih, te zadržavanja ovlasti nad tim pitanjima, ali bez tako izraženog značenja, ili s čitavim propagandnim aparatom koji služi njegovu prikrivanju. Stoga je prije nekoliko dana Ivan Jušić, ravnatelj Uprave za ljudske potencijale Ministarstva obrane RH, kazao da bi vojni rok za mlade bio i važan "dio njihova odrastanja i sazrijevanja".
Kad ponestane boljih argumenata, dakle, uvijek ostaje odgojno-konzervativna patronizacija ili domoljubno-moralna prodika. Mladi, oni s čijom je golom kožom to ponajprije u vezi, tako gube šansu za raspravu, s obzirom na to da uz tolike druge van nje očito nemaju šta raspravljati ni oni koji nisu odrasli i sazreli. A bez prilike u svijetu rada, po mogućnosti domaćem, na to su osuđeni. No, s manjkom ekonomsko-razvojne i socijalne politike, usta im se najlakše i mogu začepiti baš oružjem.
