Kako gledate na komunikaciju između predsjednika Milanovića i HDZ-a oko vojnog roka i oružanih snaga?
U situaciji u kojoj se mediji bave prepirkama vladajućih, najviše gube građani koji ne mogu ni saznati što Vlada smjera. Još uvijek se ne komunicira konkretan plan, iako se odluka predstavlja kao izvjesna i najavljuje se za početak sljedeće godine, što pokazuje neodgovornost prema građanima. Nedopustivo je takvo skretanje pažnje s ključnih pitanja. Dugoročno, to odbija mlade i odrasle od praćenja politike i od građanskog angažmana.
Koliko je (ne)potrebno uvođenje služenja vojnog roka?
Intervencijama koje su različite od vojne obaveze može se doći do boljih uvjeta i stručnih znanja koje vojska treba. Ona su znatno sofisticiranija od onog što mladi ročnici mogu naučiti za dva mjeseca nametnute obuke. Interes za dragovoljno osposobljavanje možda raste zbog boljih materijalnih uvjeta ili benefita koje mladi imaju u odnosu na obavezno služenje. Ne zagovaramo jačanje vojske i naoružanja, ali u slučaju da do prisile dođe, moramo zaštititi one koje ne žele nositi oružje. Njihovo pravo na prigovor savjesti zajamčeno je Ustavom i ono se mora moći ostvariti.
Brojni nas građani kontaktiraju zbog problema u vrijeme upisa u vojnu evidenciju ili poziva na pričuvne vježbe. Informacije o upisu u vojnu evidenciju nisu jasne ni dostupne mladima, a za vježbe ljudi prijavljuju da službenici MORH-a bez zakonitog temelja odbijaju njihove zahtjeve za odgode, čak i kad su potkrijepljeni valjanim, opravdanim razlozima. To nam ukazuje na očigledno kršenje i uskraćivanje zakonskih prava građana, uključujući pravo na odgodu, opravdani nedolazak, a posebno pravo na ulaganje prigovora savjesti. Ljudi tako ostaju prepušteni sami sebi.
Koliko je važno zagovarati alternative ratu?
Jača narativ o rastu ugroze, neizbježnosti rata i nužnosti obrane. Vrijeme je različito od poslijeratnog vremena kada smo bolje razumjeli koliko su naoružavanje i militarizacija pogubni, što konkretno znači ići u rat. To smo, nažalost, zaboravili, na novom smo valu militarizacije, naoružavanja i prijetnji. U tom kontekstu potencijalnu vojnu obavezu gledamo kao opravdanje militarizacije društva, konstruiranje ugroza od kojih se moramo oružjem braniti.
Iako se protiv toga sve teže boriti, zagovaramo da se više resursa ulaže u mirovna rješenja: jačanje naše svakodnevne ljudske sigurnosti kroz rješavanje egzistencijalnih pitanja mladih i odraslih, civilnu zaštitu, preveniranje nasilja i eskalacije sukoba, zaštitu manjina i inkluziju, jačanje diplomacije kako bismo po svaku cijenu spriječili eskalaciju nasilja ili sudjelovanje mladih u ratovima. O tome treba učiti i treba donositi političke odluke koje podupiru mirovnu, a ne ratnu logiku, ali i upozoravati na to. U suradnji s Mrežom mladih Hrvatske, Inicijativom mladih za ljudska prava te Statusom M. istražit ćemo stavove mladih i tražiti rješenja koja njima znače sigurnost.
