Ministar obrane te potpredsjednik Vlade i HDZ-a Ivan Anušić pustio je u javnost, između dva kruga predsjedničkih izbora, maglovitu najavu o izmjenama Zakona o obrani i Zakona o službi u Oružanim snagama koje će Ministarstvo obrane – to jest Vlada – uskoro uputiti u parlamentarnu proceduru. Prema Anušićevim riječima, dva su važna razloga za poduzimanje zakonskih izmjena: prvi je stvaranje pretpostavki za odmrzavanje obaveznog služenja vojnog roka, drugi je onemogućavanje predsjednika Republike i vrhovnog zapovjednika vojske da u mirnodopskim uvjetima izravno i samostalno zapovijeda i naređuje načelniku Glavnog stožera, kojeg zakon obavezuje da provede sve zakonite zapovijedi i naredbe predsjednika Republike.
"Zakonski okviri bit će mijenjani i dorađivani, ali ne na štetu predsjednika ili Vlade, već na korist oružanih snaga, koje su jedine talac tumačenja zakona onako kako ga tumači Zoran Milanović. Važno je reći da se ne dira u ustavne ovlasti, niti se ide u oduzimanje bilo kakvih ovlasti predsjednika RH, koji će i dalje biti vrhovni zapovjednik. To su izmjene koje će definirati naš međusobni odnos i meni osobno kao ministru olakšati rad, ali i rasteretiti oružane snage. Cilj je izbjeći sve prijepore", kazao je Anušić i dodao: "To izravno utječe na funkcioniranje oružanih snaga i ja kao ministar neću nikome dozvoliti da šteti razvoju i osuvremenjivanju oružanih snaga."
Anušićeva najava mogla je komotno pričekati završetak drugog kruga predsjedničkih izbora, no htjelo se izazvati još jednu svađu s Milanovićem i pomoći HDZ-ovom kandidatu Draganu Primorcu. Milanović je reagirao oštrim saopćenjem, u kojem je optužio Plenkovića i Anušića da – suprotno Ustavu – smjeraju uspostaviti punu stranačku kontrolu nad vojskom, ali mu se zatim pridružio i Primorac koji je odbacio ideju o smanjivanju ili ograničavanju predsjedničkih ustavnih ovlasti u području obrane promjenom zakonskih rješenja. Plenković se o ovom pitanju zasad izjašnjava škrto i nejasno.
Ivan Anušić misli, dakle, da je olakšavanje posla ministru obrane vrijedno ozbiljnih zakonskih zahvata i da je to moguće mimo promjene Ustava u kojem je predsjednik Republike – neovisno o tome je li stanje rata ili mira – definiran kao vrhovni zapovjednik i u kojem ga se čini "odgovornim za obranu neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske". Anušiću su zasmetale Milanovićeve izravne zapovijedi načelniku Glavnog stožera u pogledu korištenja vojnih letjelica za vlastita putovanja, što se plaća iz MORH-ova proračuna, zatim u pogledu zabrane održavanja vojne vježbe na moru kod Dubrovnika dva mjeseca prije no što je to bilo planirano te u pogledu, de facto, zabrane generalu Tihomiru Kundidu, načelniku Glavnog stožera, da govori na javnoj sjednici saborskog Odbora za obranu na temu sudjelovanja Hrvatske vojske u NATO-misiji pomaganja ukrajinskoj vojsci.
U potonja dva slučaja, Milanović je, zapravo, spriječio dnevnopolitičku zloupotrebu vojske, dok se oko korištenja vojnih resursa za prijevoz vrhovnog zapovjednika možda moglo sporazumno doći do preciznog i prihvatljivog rješenja, ako se uopće radi o nečemu što zavrjeđuje naročitu pažnju. Pod proklamiranim ciljem "izbjegavanja prijepora" Anušić podrazumijeva to da se njemu i HDZ-u nitko ne petlja u upravljanje vojskom, premda u Ustav nije slučajno upala podjela nadležnosti kad je riječ o tom osjetljivom segmentu vlasti. Prijepori su tu da ih se rješava razgovorima i dogovorima, a ne da ih se sprječava preoravanjem demokratskih dostignuća i jedinstvenog zapovjednog lanca: to će sukob dignuti na još višu razinu.
Ako bi se vrhovnom zapovjedniku oduzela ovlast da u mirnodopskim okolnostima izdaje direktne zapovijedi načelniku Glavnog stožera, a istovremeno bi mu ostala ovlast imenovanja i izravne smjene načelnika Glavnog stožera, došlo bi do toga da vrhovni zapovjednik poseže za smjenom načelnika čim ovaj učini nešto u skladu s političkim nalozima ministra obrane, to jest Vlade. Takva situacija bila bi stalni izvor tenzija i opstrukcija. U slučaju rata, koji ne mora nužno biti na teritoriju Hrvatske, takav razvlašteni i marginalizirani vrhovni zapovjednik odjednom preuzima glavnu ulogu u vođenju ratnih operacija. Zašto? Zašto bi u ratu zapovijedao netko tko nije pogodan da zapovijeda u miru, a nije pogodan jer se – iz perspektive Vlade i HDZ-a – miješa u svoj posao i izaziva prijepore koji škode oružanim snagama?
Anušić, po svoj prilici, ne razumije širu sliku ustavne i političke arhitekture, ali osjeća da mu je konfrontacija s Milanovićem najlakši i najefektniji put do javne vidljivosti, do kakve-takve političke prepoznatljivosti i do popularnosti unutar HDZ-a. No ta njegova strategija uvelike je limitirana voljom Andreja Plenkovića, odnosno time kako će se Plenković ubuduće odnositi prema Milanoviću, ako predsjednički izbori završe kao što se predviđa, i nedvosmislenim odredbama Ustava: u ovom času čini se da premijer neće poduzeti zaokret, no "tvrda kohabitacija" ipak bi mogla biti donekle potopljena u omekšivač.
