Hrvatski ustav trećinu svojeg teksta posvećuje ljudskim pravima. Zato je, kada se hoće nekome predočiti što su to "ljudska prava", relativno jednostavno skrenuti pozornost na taj tekst. On je dio tekstualnog žanra ljudskih prava. Njih se redovito popisuje, ne samo u ustavima različitih država, nego i u različitim međunarodnim aktima. Bilo da je riječ o Općoj deklaraciji o ljudskim pravima, Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ili Afričkoj (Bandžul) povelji o ljudskim pravima i pravima naroda, prava čovjeka pojavljuju se kao popisi jamstava.
Katkada se ova pisana utjelovljenja ljudskih prava naziva katalozima. Ovo daje naznačiti kako je riječ o urednom slijedu cjelina koje je lako pronaći, pročitati i uposliti. S obzirom na to da su takvi katalozi redovito dijelom tekstova koji su pravni, u njihovom tumačenju nezanemarivu ulogu igraju (ustavni) sudovi.
Ovo je bitno zbog toga što su ljudska prava zaštita od djelovanja države koja bi vrijeđala njima zaštićenu slobodu. Ako je takva zaštita povjerena (ustavnim) sutkinjama i sucima, smatra se da ju je moguće vršiti tako da konačnu riječ o tome što ljudska prava štite i gdje su njihove granice izgovaraju oni koji su neovisni od politike i nepristrani u svojem zaključivanju.
Zbog toga što to traži određeno poznavanje prava, naizgled jasni katalozi nužno u nekoj mjeri moraju postati osnovama pravničkog zaključivanja koje nije jednako dohvatljivo svima, iako prava koja se time razrađuju ostaju podijeljena svima. Već se tu počinju nazirati granice pokušaja da se ljudska prava sažme isticanjem njihove tekstualnosti.
Pitanje molitelja na trgovima često se razumije kao problem prakticiranja određenih prava, posebno prava na javno okupljanje i miran prosvjed te slobode izražavanja. Međutim, ono je puno više baš pitanje veze ljudskih prava i Ustava
Kada se ljudska prava promatra samo kao tekstualne kataloge, može se zaboraviti da su ona i katalizatori, i to ne samo zato što se na njih oslanja (ustavno)sudsko tumačenje njihovog značenja. Iako nije dvojbeno da ona ograničavaju vlast i da je u tom smislu bitno djelovanje (ustavnih) sudova, ne smije se zaboraviti ni da granice nikada nisu samo isprazni oblici. Granice se uvijek ucrtavaju na nešto i odnose se prema onome što počiva na njihovim stranama. U slučaju ljudskih prava, to je poglavito političko djelovanje.
U konačnici, katalozi ljudskih prava i jesu krajnji rezultati političkog rada pa ni ne iznenađuje da političko djelovanje ostaje bitno i nakon što se prava urami tekstom. Ako se, na primjer, zajamči sloboda izražavanja, uvijek će se iznova postavljati pitanje što potpada u njezin opseg i gdje su njezine granice.
To su pitanja na koja jednim dijelom odgovore daje država, posebno sudovi, a pogotovo ako je riječ o ograničenju tog prava. Međutim, sve što se ne može svesti na takva pitanja iznimke od slobode ostaje otvoreno i prepušteno građanima, pa i njihovom političkom djelovanju.
Država tako može biti obvezna skrbiti o medijskom pluralizmu, ali način na koji će to oživotvoriti traži politički angažman. U tom smislu svako ljudsko pravo može biti lajtmotiv političkog djelovanja, njegova pokretačka sila, a ne njegova granica.
Upravo zbog toga što su ljudska prava katalizatori i prava i politike, koja se istovremeno želi zajamčiti i učiniti dovoljno širokima kako bi se mogla artikulirati u što većem spektru situacija, ta jamstva sloboda više od bilo kojeg drugog dijela ustavnog teksta teže zahvatiti u ono što ga nadilazi. Ona stoje na razmeđu između ustava i njegovog ambijenta. To nameće više pitanja koja se često pojavljuju u praksi.
Prvo je pitanje odnosa između pravnog jezika i drugih načina oblikovanja značenja ljudskih prava, kao što je religijski diskurs ili pak neka vrsta tradicionalnog razumijevanja pojedinih društvenih odnosa. Drugo je pitanje problem horizonta mogućeg. U osnovi može biti prijeporno kako znamo da su ljudska prava ostvarena i, ako nisu, kada će to biti. Pitamo se, drugim riječima, koje su krajnje granice onoga što se može napraviti temeljem nekog ljudskog prava. Treće, nameće se problem odgovornosti, raspodjele uloga između različitih razumijevanja države, pojedinca i zajednica.
Ova granična uloga ljudskih prava ima posljedicu po ustave koji ih sadržavaju. Kako su redovito povezana s ustrojstvom države i njezinim djelovanjem, pomoću ljudskih se prava može nastojati utjecati na ulogu pravnog diskursa u njezinom djelovanju, na mjesto državnog aparata u širem društvenom kontekstu, kao i na poželjne vizije dobrog života.
U tome se ustav može pojaviti kao niz uputa, kao cilj, kao osnova koja ne postavlja granice ili kao sredstvo ostvarenja određenih vrijednosti. Može biti izraženiji ili barem naizgled gurnut u pozadinu. Tumačenja ljudskih prava tako na različite mogu prikazati temeljni akt jedne države, zbog čega je bitno u kojoj se mjeri i kako ona povezuju s njime.
U zadnje se vrijeme veza između ljudskih prava i Ustava Republike Hrvatske aktualizira te se pokazuje važnim razumjeti upravo ove suptilnosti ustavne (de)kontekstualizacije. Primjerice, pitanje molitelja na trgovima često se razumije kao problem prakticiranja određenih prava, posebno prava na javno okupljanje i miran prosvjed te slobode izražavanja. Međutim, ono je puno više baš pitanje veze ljudskih prava i Ustava.
Temeljna se prava tu pojavljuju prvenstveno kao sredstvo zamišljanja i prikazivanja tog odnosa na način koji Ustav podređuje projektu ostvarenja određene vizije društvenih odnosa, ne kao okvir koji svima jamči jednaka polazišta u političkim pitanjima. Slično tomu, pitanje može li se nositelj funkcije predsjednika Republike kandidirati na parlamentarnim izborima postavlja i problem uloge pravnih granica u definiranju ljudskih prava i njihovog značaja.
Ova dva primjera moglo bi se zamijeniti mnogima drugima. Svima je njima zajedničko da ih nije moguće razumjeti ukoliko se ljudska prava razumije samo kao tekstualna jamstva stavljena u ruke samo (ustavnim) sudovima.
