Povodom povijesne odluke Slovenije, koja je kao prva zemlja u Europskoj uniji unijela u svoj Ustav da je pravo na vodu za piće temeljno ljudsko pravo svakog građanina, razgovarali smo s dr. sc. Desankom Sarvan, višom savjetnicom za pravne poslove u Istarskoj županiji, koja je 21. studenog obranila doktorsku disertaciju na Pravnom fakultetu u Zagrebu na temu implementacije ljudskog prava na vodu, pod mentorstvom izvanrednog profesora dr. sc. Roberta Podolnjaka.
Kako komentirate odluku Slovenije da ustavom zaštiti pravo na vodu?
Konstitucionalizacija ljudskog prava na vodu u Sloveniji rezultat je širokog društvenog konsenzusa o dostupnosti vode za piće i sanitarne potrebe kao temeljnoj društvenoj vrijednosti. U Europi je takva inicijativa pokrenuta 2006. u Belgiji i od 2003. u više navrata u Italiji, ali je jedino Slovenija ljudsko pravo na vodu inkorporirala u ustav kao temeljni akt. No to ne znači da europske države ne skrbe o pravu na vodu svojih građana, jer se ljudsko pravo na vodu derivira iz drugih ustavnih prava – prava na život, stanovanje i najviši dostignuti stupanj zdravstvene zaštite. Primjerice, u Francuskoj je ljudsko pravo na vodu zajamčeno zakonom, a u Saveznoj Republici Njemačkoj proizlazi iz ustavne socijalne klauzule. Iako u Kraljevini Belgiji ljudsko pravo na vodu nije sadržano u ustavu, regije jamče dostupnost besplatnih 15 metara kubnih vode za piće i sanitarne potrebe godišnje po osobi i ona se smatra državom u kojoj je ljudsko pravo na vodu ostvareno u najvećoj mogućoj mjeri.
Pitanje konstitucionalizacije ljudskog prava na vodu u Hrvatskoj za sada nije u središtu društvenih interesa, ali će možda u budućnosti biti
Što poduzeti da bi se to pravo unijelo i u Ustav RH?
Ideja je artikulirana od novog globalnog socijalnog pokreta za ljudsko pravo na vodu u kojem sudjeluju pojedinci, nevladine udruge, sindikati javnih službi, druge organizacije i institucije. Jedna od najznačajnijih građanskih inicijativa upravo je Europska građanska inicijativa za ljudsko pravo na vodu, koja je kao prva uspješna europska građanska inicijativa okončana 2013. godine uz potporu više od 1.800.000 potpisa građana iz europskih država, uz svega 875 građana Hrvatske. Hrvatska je ostala suzdržana pri glasovanju u Općoj skupštini UN-a o prijedlogu Rezolucije o vodi za piće i sanitarne potrebe 2010. godine. Pitanje konstitucionalizacije ljudskog prava na vodu u Hrvatskoj za sada nije u središtu društvenih interesa, ali će možda u budućnosti biti.
Iskustva susjednih država ukazuju da su prijedlog za konstitucionalizaciju ljudskog prava na vodu parlamentu u pravilu podnosili zastupnici, ali je prijedlog uvijek bio podržan od velikog broja građana kroz peticije. Podsjetila bih da sama ideja o ljudskom pravu na vodu derivira na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće zbog izmijenjenih društvenih okolnosti u odnosu na raspoloživost resursa vode u okolišu koja se koristi za piće i sanitarne potrebe. Sve to dogodilo se uslijed globalne krize vode potaknute klimatskim promjenama, rastom broja svjetskog stanovništva, urbanizacijom i implementacijom ekonomske politike novog javnog menadžmenta u sektoru opskrbe vodom za piće i sanitarne potrebe.
Da li bi dodavanjem tog prava u Ustav RH kućanstva imala besplatnu vodu?
Ljudsko pravo na vodu obuhvaća samo pravo na primjerene količine vode potrebne za osnovne osobne potrebe, koje je potrebno tumačiti sukladno zahtjevima primjerenosti ljudskom dostojanstvu, životu i zdravlju, ali ne obuhvaća pravo na neograničene količine vode ili pravo na besplatnu vodu. U smislu vode potrebne za kućanstvo, ljudsko pravo na vodu ne obuhvaća količine potrebne za luksuzne potrebe, kao što su bazeni i održavanje vrtova, zalijevanje travnjaka, pranje automobila i drugu upotrebu koja nema izravan utjecaj na ljudsko zdravlje. Prema standardima Svjetske zdravstvene organizacije primjerena dnevna količina vode za piće je oko 50 litara po osobi. Iz normativnog sadržaja ljudskog prava na vodu proizlazi da se, kada se radnje poduzimaju protiv osoba zbog neplaćanja računa, mora uzeti u obzir njihova platežna sposobnost, ali se ni pod kojim uvjetima nitko ne može lišiti esencijalne razine minimuma dostupne vode.
Zaštita ljudskog prava na vodu pretpostavlja zaštitu od obustave isporuke minimalnih esencijalnih količina vode za piće i sanitarne potrebe za pojedince kojima, nakon provedenog odgovarajućeg postupka pristup vodi i sanitarijama može biti legalno ograničen, ali ne i obustavljen. Republika Hrvatska ima dugotrajnu tradiciju dobrog upravljanja vodama: prvi zakoni o tome su doneseni u 19. stoljeću. Aktualna zakonska regulativa obuhvaća mnoge elemente ljudskog prava na vodu, primjerice pravni status voda u prirodi kao općeg dobra u nevlasničkom režimu i priorizaciju vodnih resursa po namjeni za vodu za piće i sanitarne potrebe, potrebe protupožarne zaštite i obrane. Konstitucionalizacija ljudskog prava na vodu bi u tom smislu značila čvrst temelj i trajnost u opredjeljenjima u upravljanju vodama što danas imamo zapisano u zakonu, ali bi novina bila jamstvo države da se nikome ne može obustaviti dostupnost vode za piće i sanitarne potrebe.
Smije li se dozvoliti privatizacija vode s obzirom da je ona ljudsko pravo na kojem neki sada zarađuju kroz koncesije?
Privatizacija vode obuhvaća dva aspekta: marketizaciju sirove vode i privatizaciju vodnih usluga tj. privatizaciju distribucije vode za piće i sanitarne potrebe. Voda u prirodi odnosi se na tri osnovne namjene: za poljoprivrednu i industrijsku proizvodnju, uključujući proizvodnju energije i za municipalne potrebe, te vodu za piće i sanitarne potrebe. Samo manji dio zahvaćene vode iz prirode koristi se za piće i sanitarne potrebe (oko 8 posto ukupno zahvaćene vode iz okoliša na svjetskoj razini). U tom smislu, ljudsko pravo na vodu nameće obveze državama da vlastite resurse u prirodi koriste prvenstveno za opskrbu vodom za piće i sanitarne potrebe stanovnika, a tek potom za gospodarske potrebe. To znači da javne vlasti mogu koncesije za zahvaćanje sirove vode iz okoliša za gospodarske namjene dati gospodarskim subjektima samo ako su prethodno zadovoljile spomenute potrebe svojeg stanovništva, u protivnom čine povredu ljudskog prava. Jednostavno rečeno, koncesija za zahvaćanje vode, primjerice, one za botiljiranje, ne može se dati gospodarskom subjektu ako je ona potrebna za opskrbu vodom za piće i sanitarne potrebe stanovništva.
Normativni sadržaj ljudskog prava ostaje neutralan prema načinu isporuke vodnih usluga, bilo po privatnim ili javnim isporučiteljima, već samo određuje obveze koje su javne vlasti dužne osigurati od isporučitelja prema korisnicima usluga tj. građanima. Te obveze su jednake za privatne i javne isporučitelje. Naime, javne vlasti mogu izabrati obavljanje tih usluga bilo putem javnog, bilo putem privatnog isporučitelja, ali kada se odluče za njihovo obavljanje isporukom od privatnika, obvezne su osigurati jednakost u dostupnosti tih usluga. To znači da obustava isporuke zbog neplaćanja računa od strane isporučitelja ne dolazi u obzir kao mjera, već je država obvezna osigurati subvencije troškova vode za piće i sanitarne potrebe siromašnim i ugroženim građanima, bilo putem izravnih, križnih subvencija ili fondova solidarnosti. Državama ostaje mogućnost ograničenja poduzetničke i tržišne slobode u sektoru vodnih usluga, što je u Hrvatskoj i učinjeno Zakonom o vodama koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010. godine, pa tako u našoj državi djelatnost vodnih usluga (osim pročišćavanja otpadnih voda) mogu obavljati samo javni isporučitelji, tj. trgovačka društva koja su u izravnom ili neizravnom vlasništvu jedinica lokalne samouprave, ali ne i privatni koncesionari.
Obitelji u nekim dijelovima Hrvatske plaćaju i po 400 kuna mjesečno za vodu.
Prosječna cijena vode koju plaćaju kućanstva na razini države u odnosu na broj stanovnika kojem se isporučuje u 2013. godini iznosila je 14,88 kn/m3, a raspon cijena se kreće od 9,23 kn/m3 do 27,79 kn/m3. Razlozi tako velikim razlikama u cijeni nalaze se u tehničkim karakteristikama sustava i povezanim troškovima rada i održavanja te različitom opsegu usluga koje se pružaju korisnicima (vodoopskrba – odvodnja ili vodoopskrba – odvodnja s pročišćavanjem). U prosjeku, za troškove javnih vodnih usluga kućanstva odvajaju oko 1,49 posto svog ukupnog raspoloživog dohotka, što se smatra zadovoljavajućim prema standardu Svjetske zdravstvene organizacije koji kao zadovoljavajući trošak opskrbe vodom za piće i sanitarne potrebe pretpostavlja trošak od tri do pet posto dohotka kućanstva. Problem je očito u financijskoj dostupnosti vode za najsiromašnije građane iako i danas postoje određene mjere subvencioniranja troškova stanovanja, uključujući i troškove vode u sustavu socijalne zaštite, ali su te mjere očito nedovoljne.
Hrvatska se ubraja među pet europskih zemalja po bogatstvu vodom za piće. Je li voda nafta budućnosti?
O bogatstvu vodnim resursima općenito valja govoriti s oprezom, jer su oni načelno obnovljivi kroz hidrološki ciklus, ali mogu postati neobnovljivi uslijed antropogenih aktivnosti. Stoga je za održanje bogatstva resursa vode potrebno učinkovito upravljanje njima. Voda se danas naziva naftom budućnosti, plavim zlatom, ali ti izričaji polaze od ekonomske vrijednosti vode koja se može izlagati na tržištu. Ovi izričaji očito polaze od pretpostavke zaoštravanja globalne krize koja bi mogla uroditi katastrofičnim razmjerima pa bi one države ili pojedinci koji budu raspolagali resursima mogli vodu skupo prodavati drugima kojima su ti resursi nedostupni, i to vjerojatno po izuzetno visokim cijenama. Osobno vjerujem kako do toga neće doći te da će napredak tehnologije ali i napredak društvene svijesti, u čemu ljudsko pravo na vodu čini tek jedan mali korak, očuvati čovječanstvo od takve budućnosti.
