"Spolni odgoj II" je serija od pet predavanja-performansa o spolnom užitku žena, koja iz različitih perspektiva istražuje seksualna prava kao temeljna ljudska prava. Projekt u produkciji Maske Ljubljana, Slovenskog mladinskog gledališča i Mesta žensk inspiriran je slovenskim i balkanskim pokretom #MeToo te željom za stvaranjem prostora u kojem se otvoreno govori o seksualnim pravima i užitku žena.
Umjetnički i edukativni poduhvat "Spolni odgoj II" pomaknuo je granice kazališta obrađujući zanemarene i tabuizirane teme poput seksualnosti žena s invaliditetom, sporazumnog seksa, nekonvencionalnih seksualnih praksi, vaginizma i bolnih spolnih odnosa. Peto predavanje-performans pod nazivom "Borba" rekonstruira povijest borbe za reproduktivna prava u Jugoslaviji. O borbi nekad i danas razgovaramo s režiserkom Tjašom Črnigoj i Tijanom Todorović, kostimografkinjom, koscenografkinjom i autoricom vizualnog identiteta projekta.
Kako je došlo do ideje da radite taj format predstava-predavanja? Jeste li očekivale toliki uspjeh i brojne nagrade?
Črnigoj: Ideja mi se rodila u prvoj polovici 2021. godine, u vrijeme slovenskog i balkanskog pokreta #MeToo. U javnosti se tada prvi put na takav način počelo govoriti o seksualnim pravima žena, a u medijima su se mogla naći svjedočanstva o seksualnom uznemiravanju i nasilju. Dojam je bio da se događa nešto važno, što mi je dalo hrabrost. Istovremeno sam razmišljala i o drugoj strani spolne autonomije.
Spolna autonomija nije samo to da ti druga osoba ne čini nešto što ne želiš, već i to da ti činiš ono što želiš, naravno, unutar granica spolne autonomije druge osobe. Spolna autonomija također obuhvaća pravo na užitak. Kad bismo kao društvo osvijestili činjenicu da je pravo na seksualni užitak temeljno ljudsko pravo, bilo bi manje nasilja. Bili bismo svjesni da svaka žena ima pravo na užitak i da se u svom tijelu osjeća ugodno i lijepo. To mi se tada činilo najvažnijom temom na svijetu.
Za mene kao redateljicu to je bilo prijelomno razdoblje. Puno sam razmišljala čime se ima smisla baviti u kazalištu, kojim se temama vrijedi istinski posvetiti i na koji način. I tako sam počela maštati kako u kazalištu napraviti neku vrstu spolnog odgoja koji bi bio serija od više događaja, predavanja-performansa, a svi bi bili posvećeni pravu žena na seksualni užitak. Zamišljala sam predstave koje bi istovremeno bile informativne i umjetnički uzbudljive.
Činilo mi se da bi bilo beskrajno inspirativno kad bi skupina ljudi – gledatelja_ica prisustvovala dokumentarističkim svjedočanstvima žena o njihovim seksualnim životima i odnosu spram užitka. Tako nešto još nisam vidjela u kazalištu. Potom sam ideju razvila, dogovorila realizaciju projekta unutar ljubljanske Nove pošte i okupila ekipu. Pozvala sam i Tijanu, najprije kao kostimografkinju, a zatim i kao dizajnericu vizualnog identiteta i scenografkinju.
Projekt sam postavila prilično kolektivno, u smislu da je za njega više umjetnica doprinijelo sadržajem i/ili sudjelovalo u istraživanju, pa se pod njega potpisuje više suautorica. Uz nas dvije, tu su još Lina Akif, Sendi Bakotić, Nika Rozman, Vanda Velagić, Barbara Kapelj, Tea Vidmar i Lene Lekše. Projekt je od početka bio zamišljen tako da pojedine suautorice preuzmu određene teme i ne nužno sve dijelove "Spolnog odgoja II. Tijana je, uz mene, jedina suautorica uključena u svih pet dijelova.
Todorović: Ni nekoliko godina kasnije ova tema nije izgubila na svojoj aktualnosti. No, žene se sada lakše otvaraju i govore o svojoj seksualnosti, ne samo kroz probleme s kojima se suočavaju, već i bez srama i straha od stigme iznose svoja iskustva i perspektive. Upravo zbog toga format predstave kao što je ovaj – predavanje/performans – i sam naslov "Spolni odgoj II" ukazuje na male, ali značajne lekcije o umjetnosti i toj važnoj temi.
Črnigoj: A što se tiče očekivanja, nisam uopće razmišljala o nagradama. Jednostavno mi se činilo važno to realizirati i željela sam da nam uspije napraviti nešto što bi ljudima, koji to gledaju, nešto značilo.
Potraga za dijafragmom
U zadnjem, petom dijelu "Spolnog odgoja II – Borba" spominju se Vida Tomšič i njen suprug dr. Franc Novak, koji su u širi okvir postavili reproduktivna prava, planiranje obitelji i zdravlje žene. Koliko su za vas oni bili inspirativni i kako ste pristupili istraživačkom dijelu, tj. prikupljanju podataka za predstavu?
Črnigoj: Vrlo rano u procesu sam znala da će jedan dio "Spolnog odgoja II" biti posvećen povijesti spolnog odgoja u Jugoslaviji. Tijekom istraživanja ove teme naišla sam na dr. Maju Vehar, koja je doktorirala upravo na temu spolnog odgoja u Jugoslaviji. Pozvala sam je da se pridruži ekipi kao stručna suradnica, a tijekom predavanja koje je pripremila za ekipu upoznale smo više aktera važnih za razvoj spolnog odgoja u Jugoslaviji. Između ostalog, predavala je o Vidi Tomšič, važnoj političarki i Francu Novaku, značajnom ginekologu. Ključno je za nas bilo saznanje da su Tomšič i Novak zapravo bili bračni par.
Oduševile smo se pričom o paru u kojem se svaki od supružnika na svom području bori za reproduktivna prava žena. Poželjele smo saznati više o njima pa smo istraživale arhivske materijale, a istovremeno intervjuirale njihovu kćer Živu Novak, koja nam je pričala o njima i njihovoj obitelji privatno.
Što smo ih više upoznavale, to su nas više inspirirali. Najviše svojom vizionarskom jasnoćom i naprednošću argumenata – zašto je bitno omogućiti pristup kontracepciji, sigurnom pobačaju i seksualnom odgoju, ali i svojom odlučnošću i borbenošću. Moj utisak je da smo sve autorice – Sendi Bakotić, Vanda Velagić i Lene Lekše, uz Tijanu i mene – kao i šira ekipa tokom procesa, bile pod vrlo snažnim dojmom ovih priča.
Franc Novak je na 27. sjednici Vijeća za zdravstvo i socijalnu politiku NR Slovenije predložio domaću proizvodnju kontracepcijskih sredstava i uvođenje spolnog odgoja. Ubrzo nakon toga, 1950-ih godina, započela je proizvodnja jugoslavenske dijafragme od vulkanizirane gume u tvornici Sava Kranj
Todorović: Svako predavanje-performans u okviru "Spolnog odgoja II" posebno je na svoj način, ali meni se osobno čini da je upravo ovo iznimno i to ne isključivo zbog šireg društvenog konteksta i veze s Jugoslavijom. Ovo je priča o povijesti, borbi, državi, promjenama i progresu, ali i priča o ljubavi bračnog para: Vide Tomšič, političarke i prve žene ministrice u prvoj slovenskoj vladi, i dr. Franca Novaka, kirurga i partizana koji je život posvetio ženskoj medicini i napretku.
Takva predanost je i danas rijetkost kako u medicini, tako i u politici. Vjerovati u bolje sutra i posvetiti život borbi za ideale vrijedno je svakog poštovanja. Priča o Vidi i Francu bila mi je inspirativna iz više perspektiva. Njihova odlučnost da se ne samo oružjem u partizanskim rovovima nego i znanjem bore za bolje, emancipiranije i zdravije društvo duboko je utopistička, ali njima je to uspjelo.
Opet, "Borba" ne idealizira vrijeme, nije jugonostalgična, nije patetična kako često znaju biti priče koje govore o Jugoslaviji, ona je kao Vida i Franc – jasno usmjerena na svoj cilj i svoje heroje. Kroz ove dvije biografije pruža nam uvid u problematiku i povijest reproduktivnih prava i zdravlja žena. Govori o temi koja se danas ponovno politizira. Priča nas podsjeća da je znanje ključ rješenja i da ne smijemo dopustiti da zaboravimo kako i zašto smo došli do tih prava.
Čini mi se da upravo zbog manjka društvene memorije i obrazovanja žensko tijelo lako postaje oruđe za političke obračune. Što se prikupljanja podataka tiče, kako je riječ o našoj skupnoj novijoj povijesti, do njih nije bilo lako doći, a u istraživanju smo doživljavale razne drame i trilere. U pojedinim momentima je bilo frustrirajuće koliko je malo tog materijala sistematično pohranjeno. Naše putovanje u potrazi za podacima prelazilo je i granice bivše Jugoslavije.
Franc Novak je na 27. sjednici Vijeća za zdravstvo i socijalnu politiku Narodne Republike Slovenije predložio domaću proizvodnju kontracepcijskih sredstava i uvođenje spolnog odgoja. Kako je prošao taj prijedlog? Je li "Spolni odgoj II" nastavak "Spolnog odgoja" iz tog perioda?
Črnigoj: Zapisnik sjednice nije sačuvan, ali smo zaključile da je njegovo izlaganje urodilo plodom. Naime, ubrzo nakon te sjednice, u pedesetim godinama prošlog stoljeća, započela je proizvodnja jugoslavenske dijafragme od vulkanizirane gume u tvornici Sava Kranj, koja je inače poznata po proizvodnji automobilskih guma.
Naslov "Spolni odgoj II" temelji se na pretpostavci da smo uvijek izloženi nekoj vrsti spolnog odgoja. Čak i ako odrastamo u okruženju u kojem ga službeno nema, spolni je odgoj to da je spolnost nešto sramotno, zabranjeno, nešto o čemu se ne govori. To je onda "Spolni odgoj I". Ili spolni odgoj kakav smo uglavnom imali u školama, koji se fokusirao na biološki aspekt spolnosti i ljudsku reprodukciju. I to je "Spolni odgoj I". Ili mainstream pornografija koja žene često stavlja u ponižavajuće i eksploatatorske uloge.
Sve to je "Spolni odgoj I". "Spolni odgoj II" je spolni odgoj kakav u školama ni drugdje nismo imali, barem ne naša generacija. To je spolni odgoj iz feminističke perspektive, koji je seks-pozitivan – spolnost vidi kao važan dio ljudskog iskustva. U tom smislu, vizija spolnog odgoja koju su razvijali Vida Tomšič i Franc Novak bliža je "Spolnom odgoju II" nego "Spolnom odgoju I", jer su spolnost vidjeli kao važan dio ljudskog života te naglašavali humane odnose među spolovima i ravnopravnost žena.
Todorović: "Spolni odgoj II" ukazuje na to koliko je važno da spolni odgoj bude kontinuiran, da nikad ne prestane. Obrazovanje je ključ kako bi se razumjelo pitanje abortusa i za izbjegavanje političke manipulacije. Da parafraziram Vidu Tomšič, pravo na abortus mora biti zagarantirano ustavom, a jedino putem obrazovanja i odgoja možemo stvoriti društvo u kojem za abortus možda neće biti potrebe.
U Sloveniji je za očuvanje prava na pobačaj u Ustavu bilo ključan feministički pokret koji se formirao osamdesetih godina. Te beskrajno inspirativne žene povezale su se i hrabro borile za svoja prava. Borba je bila izuzetno napeta i do samog kraja nisu znale hoće li uspjeti ili ne
U "Borbi" pokazujete gore spomenutu dijafragmu koja nije original, uz objašnjenje da original nije moguće naći. Smatrate li da je nemogućnost pronalaska originalne dijafragme simbolična slika onoga što se događa s nasljeđem borbe za reproduktivna prava?
Črnigoj: Da, svakako. U predstavi također prilično precizno sažimamo našu potragu za originalnom jugoslavenskom dijafragmom kroz razne arhive i kontakte, koja je bila neuspješna. Važna tema naše predstave je zaborav feminističke povijesti, odnosno povijesti žena i borbe za reproduktivna prava.
Todorović: Pa da, kroz pustolovinu pronalaska dijafragme točno vidimo što se događa s nasljeđem borbe za reproduktivna prava i kakvo i koje mjesto u povijesti zauzimaju ženska medicina, kontracepcija, reprodukcija i još ponešto. Zamislite, nikome u sedam država nije palo na pamet da sačuva jedan takav artefakt.
U "Borbi" se tematizira i uvijek aktualan problem pijanstva i nasilja, slika muškarca koji pijan dođe kući i nasrne na ženu, što bi nerijetko okončalo i neželjenom trudnoćom. Koncept silovanja zakonskog partnera u pravnom smislu tada nije postojao. Je li dijafragma u tom kontekstu i vremenu bila "najpriručnije rješenje protiv spolnog nasilja"?
Črnigoj: Važan dio procesa u "Borbi" bilo je to što smo rekonstruirale vrijeme nakon Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije. Shvatile smo da je u to vrijeme žena ipak bila u drugačijoj poziciji nego danas u Sloveniji i regiji, jer je na neki način bila vlasništvo svog muža. Koncept silovanja u braku u pravnom smislu nije postojao, što znači da je muškarac mogao u braku sa ženom raditi što je htio, kad god je htio.
Osim toga, ljudi nisu bili previše educirani o tome kako dolazi do trudnoće i kako se zaštititi od neželjene trudnoće. Pobačaj je bio zabranjen, kontracepcija za žene nije postojala, kondomi su postojali, ali ih muškarci često nisu htjeli koristiti. Zbog neželjenih trudnoća žene su često pribjegavale ilegalnim i nestručnim pobačajima, čime su trajno oštetile svoje zdravlje, a mnoge su i umrle.
Govorilo se o epidemiji pobačaja. Dijafragma nije bila rješenje za spolno nasilje. Bila je način da se žena zaštiti od neželjene trudnoće, čak i ako muškarac ne želi koristiti kondom, te da barem u tom smislu ima autonomiju nad svojim tijelom. No, za borbu protiv nasilja trebalo je mnogo više od toga – trebalo je govoriti o humanim odnosima među spolovima, o podjeli poslova u kućanstvu, o važnosti ženskog užitka u spolnosti itd. O tome su puno pisali i predavali Vida Tomšič i Franc Novak.
Slovenski primjer
Pobačaj je u Jugoslaviji dekriminaliziran već 1952., dok je slobodno odlučivanje o rađanju ustavom zagarantirano pravo od 1974. godine. To pravo je sačuvano i 1991. godine u 55. članu Ustava Republike Slovenije. Zbog čega mislite da je Slovenija specifikum među državama nastalim po raspadu Jugoslavije?
Črnigoj: To je svakako vrlo zanimljiva tema i time se trenutno Tijana i ja bavimo u projektu "55. član", koji ove sezone razvijamo u sklopu Slovenskog mladinskog gledališča u Ljubljani. U Sloveniji je za očuvanje tog prava u ustavu bilo ključan feministički pokret koji se formirao osamdesetih godina. Te beskrajno inspirativne žene su se u odlučujućem povijesnom trenutku povezale i hrabro borile za svoja prava. Borba je bila izuzetno napeta i do samog kraja nisu znale hoće li uspjeti ili ne. Ovaj član bio je najkontroverzniji prilikom usvajanja novog slovenskog ustava.
Todorović: Ovo pitanje nas trenutno okupira, suština je da su u Sloveniji na oprezu bili feministički pokreti. Nacrt novog ustava je bio javno dostupan, ne znam je li bio isti slučaj s ostalim republikama. Ali da, aktivnost skupina i žena u politici, iz starog i novog sistema, bila je ključna.
Vida Tomšič je bila uvjerenja da je ženska jednakopravnost preduvjet pravičnog društvenog uređenja. Vjerovala je da žene svoja prava mogu ostvariti isključivo u okviru skupne borbe za opću društvenu emancipaciju. Retradicionalizacija društva ukazuje na to da teško izborena prava nisu sama po sebi razumljiva. Gdje se nalazimo danas?
Črnigoj: Mislim da je trenutni rast političkih gibanja i struja u Europi koje žele ženama oduzeti već stečena prava vrlo zabrinjavajući i da ga moramo ozbiljno shvatiti. Istovremeno se događaju inspirativne stvari: nedavno je Institutu 8. mart uspjelo prikupiti milijun potpisa u kampanji "My Voice, My Choice". To je nešto što me ohrabruje. Mislim da je za sve nas koji na bilo koji način djelujemo u polju feminizma važno razmišljati o tome kako se povezivati međunarodno i kako djelovati u velikim zamasima.
Kako ne uzimati trenutnu retradicionalizaciju olako, ali je istovremeno doživljavati kao nešto privremeno i oblikovati napredniju viziju društva koja nadmašuje tu privremenost. U kazalištu se trenutno bavim uglavnom prošlošću i feminističkom poviješću. To je za mene, a vjerujem da može biti i za gledatelje_ice, inspiracija za razmišljanje o mogućim budućnostima. Kao što izborena prava nisu podrazumijevajuća, tako kapitalizam nije jedino moguće društveno uređenje.
Todorović: Tjaša je vrlo dobro sažela situaciju u kojoj se danas nalazimo. Nažalost, ona je izrazito dramatična – vidimo da ni ženska ni ljudska prava nisu na zavidnoj razini. U regiji bilježimo porast nasilja nad ženama, broja femicida, obiteljskog nasilja i selektivnih pobačaja. Da ne spominjemo slučajeve seksualnog uznemiravanja i silovanja, kako u školama tako i izvan njih. Ipak, organizacije koje je Tjaša spomenula, kao i slučaj Gisèle Pelicot koja je svjedočila o masovnim silovanjima koje je organizirao njezin muž, ulijevaju nadu. Nećemo odustati, već ćemo u ovoj borbi izvojevati pobjedu.
