Hrvatsko školstvo traumatizirano nesaniranim posljedicama nerealiziranih ili loše realiziranih reformi, sve većim posrtanjem učenika na državnoj maturi, suočava se sa štrajkom učitelja u borbi da pomaknu obrazovanje sa začelja društva. U štrajku su tri od četiri školska sindikata, a njihovi zahtjevi su: povećanje osnovice za deset posto, veći koeficijenti, uvođenje prosvjetnog dodatka, izuzeće od ocjenjivanja učitelja i nastavnika po Zakonu o plaćama, odgoda modularne nastave u strukovnim školama. S predsjednikom Školskog sindikata Preporod Željkom Stipićem razgovarali smo o stanju u obrazovanju i daljnjim akcijama sindikata u štrajku.

Cirkularni štrajk je pri kraju. Zasad niste uspjeli Vladu zabrinuti i motivirati na dogovor. Zašto ste se odlučili za cirkularni štrajk? Kao da ste nekako nesigurno ušli u ovaj štrajk?

Ovaj štrajk za nas prosvjetare znači – biti ili ne biti. Ne možemo sebi dopustiti neuspjeh. Vlast je zabrinuta jer nikada dosad nije išla ovako oštro na štrajkaše, a to je vidljivo i iz njihovih svakodnevnih izjava koje su često kontradiktorne, a jedini im je cilj zastrašiti nas. Vlast pokazuje želju da bude van svake kontrole. Otpor takvoj vlasti mogu pružiti samo organizirani radnici, a organizirani mogu biti isključivo preko sindikata.

U pitanju je mnogo šira bitka u koju smo ušli možda za neke preoprezno i presporo, ali na kraju će se zbrajati dojmovi i rezultati. Cirkularni štrajk je samo uvertira. Vladajući se nadaju da ćemo se ispuhati, ali naši članovi znaju da ovo nije kraj. Slijede treći i četvrti korak, nastavak štrajka, veliki prosvjed u Zagrebu. Ako Vlada odluči trenirati strogoću do kraja, neće biti kažnjeni samo nastavnici i zaposlenici škola nego će biti kažnjeni ponajprije učenici. Nažalost, uvijek se svaki štrajk prelomi i na učenicima, zato nijedan štrajk ne priželjkujemo.

Htjeli smo se dogovoriti. Oni koji nam sad govore da se premalo brinemo o učenicima, da krajem nastavne godine uzrokujemo stres i roditeljima i učenicima, mogli su se s nama dogovoriti još u prosincu. Ministri Radovan Fuchs i Marin Piletić redovno nas ponižavaju, premijer Andrej Plenković nije nas ozbiljno shvaćao kad smo prošle godine organizirali tri velika prosvjeda, skupili 40.000 potpisa protiv Zakona o plaćama. Kažu da je štrajk nezakonit, ali je li nešto zakonito ili nije, o tome odlučuje sud, a koliko znam nitko nije podnio takvu tužbu, zahtjev za ocjenu zakonitosti štrajka.

Na djelu je i zastrašivanje kako štrajk neće biti plaćen, kako ćemo izgubljeno odrađivati tijekom ljetnih mjeseci bez klima uređaja po učionicama. Ali, to je slika našeg obrazovanja. Štrajk zaista ne mora biti plaćen, ali ta varijanta u konačnici može biti samo skuplja za Vladu. Također, špekuliraju s brojkama. Priznali to ili ne, Vlada jako dobro zna kakvo je raspoloženje na terenu, po školama. Ako gledamo kakvo je stanje u brojkama, cirkularni se štrajkovi, po pitanju odaziva, ne razlikuju od jednodnevnog štrajka upozorenja. U Dalmaciji smo imali više od 7.000 ljudi u štrajku, u Slavoniji nešto više od 5.000, najbolje tek dolazi. Treći i četvrti korak bit će kad druga strana bude najosjetljivija.

 

Veliki prosvjed

Kada? Pred same lokalne izbore?

Ne, što god neki o nama mislili, i koliko god nas se pokušavalo uvući u tu priču da smo politički plaćenici, da iza nas stoje neke političke opcije, što je vladajućima jako zgodno za minoriziranje naših nastojanja i naše poštene i pravedne borbe za ono što nam pripada, mi se u lokalne izbore nećemo dati uvući ni miješati. Štoviše, naše će akcije u vrijeme predizborne kampanje stati. Mi ćemo ih zaustaviti baš da bismo se od toga jasno distancirali. Mi u obrazovanju imamo svoje vrijeme kada možemo biti i opasniji nego u vremenima održavanja lokalnih izbora.

Prije nego se predizborna kampanja zahukta, namjeravamo organizirati veliki prosvjed u Zagrebu. Za prosvjed smo se odlučili zato što vlast stalno smanjuje broj onih koji u štrajku sudjeluju. Mi ćemo pod sloganom "Zajedno u štrajku, zajedno na Jelačiću", dovesti sve one koji žele i mogu sudjelovati u ovoj našoj akciji. Tako ćemo vladajućima omogućiti da vide koliko nas zaista ima. Ne sumnjamo u velik odaziv, ne samo Zagrepčanki i Zagrepčana nego računamo i s dolascima ljudi iz svih dijelova Hrvatske. Odazivom, transparentima i govorima pokazat ćemo snagu, ali i još jednom vladajućima pružiti priliku da dijalogom ovaj problem bude napokon riješen. Ukoliko se ovo ne dogodi, na prosvjedu ćemo najaviti naše sljedeće korake.

Premijer Plenković i ministar obrazovanja Fuchs tvrde da ne postoji razlog za štrajk. Na vašoj je listi pet zahtjeva. Vladajući se čine čvrsti, bez razumijevanja za ijedan zahtjev?

Iako se obično govori da imamo tri materijalna zahtjeva, praktično imamo samo jedan, a ostali zahtjevi su mogućnosti za postizanje dogovora. Tražimo povećanje od osam posto za koeficijente, odnosno da se najrašireniji koeficijent u obrazovanju, onaj 2,01 koji ima 80 posto naših radnika, poveća na 2,17 koji, na primjer, ima socijalni radnik. Želimo postići da se kroz nove koeficijente, plaće učitelja, nastavnika, stručnih suradnika i asistenata na fakultetu izjednače s drugim visokoobrazovanim kadrovima u javnim službama. Vrlo se loša poruka šalje kad je učitelj, nastavnik kao visokoobrazovna osoba najniže pozicionirani radnik u javnoj službi.

Isto je i s ostalim radnim mjestima u sustavu obrazovanja: spremačicama, kuharicama, domarima, tajnicima, računovođama. O pomoćnicima u nastavi i njihovoj poziciji da i ne govorim. Odavno se ne možemo uspoređivati sa zdravstvom, jer znamo da su njihove plaće otišle u nebo, ali ne želimo biti na začelju, želimo se izjednačiti s prvima ispred nas, a to su radnici u socijali. Ponudili smo kao mogućnost rješenja i uvođenje prosvjetnog dodatka od osam posto kroz neki privremeni period ako nije moguće trenutno uvesti koeficijente.

Koliko god nas se pokušavalo uvući u priču da smo politički plaćenici, da iza nas stoje neke političke opcije, mi se u lokalne izbore nećemo dati uvući ni miješati. Štoviše, naše će akcije u vrijeme predizborne kampanje stati. Mi ćemo ih zaustaviti baš zato da bismo se od toga jasno distancirali

Postoje i dva nematerijalna zahtjeva koje smo predstavili i na prošlogodišnjim prosvjedima: izuzeće od ocjenjivanja učitelja, nastavnika i zaposlenika u našem sustavu te odgoda modularne nastave. Zločesto nam se spočitava da se protivimo bilo kakvom ocjenjivanju, a samo se protivimo načinu ocjenjivanja kakvo je predviđeno Zakonom o plaćama. Kolega kolegu ne bi trebao ocjenjivati bez kriterija, bez određene unaprijed poznate metodologije jer jako dobro znamo što je posljedica takvog ocjenjivanja. Zbornice kakve danas poznajemo će nestati i mi to ne želimo dopustiti.

Kritiziraju nas da smo kočničari promjena, a mi samo tražimo da se reforma odgodi za godinu dana jer je jako puno neriješenih pitanja, a dijeli nas samo par mjeseci od frontalnog ulaska modularne nastave u strukovne škole. Da ne zaboravimo, čak smo u drugom mirenju na neki način dobili ponudu vlade da su oni spremni na odgodu modularne nastave i da nas izuzmu od navedene vrste ocjenjivanja kroz izmjene Zakona o plaćama, ali iz sindikata nismo željeli pristati na navedenu ponudu bez ijednog prihvaćenog materijalnog uvjeta. Taj pristanak vladajućih dokaz je da jako dobro znaju za dubinski problem s ocjenjivanjem, kao i da nisu stvoreni uvjeti za frontalno uvođenje modularne nastave.

Koje su vam primjedbe za uvođenje modularne nastave?

Modularna nastava izazvat će velik potres u našem obrazovanju za koji nismo adekvatno pripremljeni, a rujan samo što nije stigao. Učenike strukovnih škola modularna nastava stavlja u vrlo nepovoljan položaj u odnosu na gimnazijalce što se tiče satnice prvog stranog jezika jer učenici strukovnih škola u dosta velikom postotku izlaze na državnu maturu i polažu istovjetne ispite s gimnazijalcima koji su za četiri godine školovanja imali veći fond sati i samim time stekli više znanja.

Još uvijek nisu dovršeni pojedinačni kurikuli za modularnu nastavu, nisu urađeni materijali za čitav niz kurikula, problem je nedostatak udžbenika. U modularnoj nastavi određeni predmeti gube autonomiju, prestaju biti zasebni predmeti, ponajprije kemija, fizika, biologija, i ulaze u module u kojima postaju sastavni dijelovi određenih nadpredmeta, a strukturu, omjer i satnice određuju same škole. Pri čemu se javlja pitanje, hoće li broj sati kemije, fizike i biologije unutar tih modula biti isti kao što je bio dok su predmeti bili zasebni.

Moramo razumjeti zabrinutost naših kolegica i kolega jer oni ne znaju kakav će konkretno biti status njihovog predmeta unutar nekog modula, ali ne znaju ni kakav će im biti njihov budući radno-pravni status. Ili, da budem precizniji hoće li oni postati tehnološki viškovi? Naravno da vladajući nemaju odgovor na pitanje šta će biti s njima ni kako će i hoće li uopće biti zbrinuti ako se ovo zaista dogodi.

Dio javnosti u vašim zahtjevima prepoznaje samo borbu za materijalna prava učitelja i nastavnika bez šireg društvenog utjecaja s obzirom na to da je stanje u hrvatskom obrazovanju zaista teško. Zašto u svojim zahtjevima niste obuhvatili širu dijagnostiku hrvatskog obrazovanja?

Znamo da se sindikate doživljava kao neku vrstu šireg korektiva koji bi sve anomalije i probleme društva trebali otvoriti i riješiti. Ali sindikat je interesna organizacija, primarno postojimo zbog naših članova i ne može nam se zamjeriti što ističemo potrebu povećanja naših plaća, što se borimo protiv nepravde koja nam je po našem mišljenju napravljena. Naš četvrti i peti zahtjev se ne odnose na naša materijalna prava.

Hrvatsko radno zakonodavstvo je postavljeno da sindikat i radnik mogu biti izvrgnuti ozbiljnim sankcijama ako štrajk bude proglašen nezakonitim. Zakon je propisao zbog čega se može štrajkati, a to su materijalna pitanja i onda to čak mora biti u skladu s procedurom. Možda je to nekome sa strane potpuno irelevantno, ali nama u štrajku nije. Ne možemo naše zaposlenike vući u nešto nezakonito. Svaki naš prosvjed je prosvjed za bolju školu gdje naglašavamo probleme hrvatskog obrazovanja.

 

Obrazovanje na tržištu

Hrvatsko obrazovanje je već preživjelo reformu tzv. Škole za život koja prema rezultatima prošlogodišnje državne mature nije urodila željenim plodovima. Od tih loših rezultata prošlo je devet mjeseci, ništa se nije poduzelo. Idemo ususret novoj državnoj maturi. Zašto nitko ne diže glas?

Ne mogu se složiti da nitko nije dizao glas protiv Škole za život jer jesmo. Nažalost, uvođenje Škole za život poklopilo se i s pandemijom i nije bilo jednostavno pokazati protivljenje. Jasno je da se u kurikularnu reformu ušlo nepripremljeno, ali isto tako je jasno da je bila potrebna promjena kurikuluma. Nažalost, kod nas se u obrazovanju sve radi kampanjski, što opet samo po sebi govori o totalnoj nebrizi države. Osuvremenjivanje kurikuluma trebao bi biti permanentan proces. Znanje i tehnologije se razvijaju više i brže nego ikada kroz povijest, a naš školski sustav je trom, kasni i naravno da naši učenici, pa i roditelji koji prate svoju djecu imaju opravdanog razloga za nezadovoljstvo.

Otkad je pokrenuta državna matura 2009. permanentno sami sebe lažemo s postignućima naših učenika i to na način da našim učenicima pružamo sve manje i manje znanja, sve ih manje i manje ispitujemo. Bilo bi vrlo zanimljivo kad bi generaciju državnih maturanata 2025. podvrgnuli istim ispitima koje je polagala generacija maturanata 2009. Tad bi se vidjelo što smo napravili u ovih 15 godina. Ako kažemo da imamo slab rezultat, sljedeće je pitanje tko je za to odgovoran, a pitanje odgovornosti naši političari vješto izbjegavaju i uopće ne priznaju da problem postoji jer bi tim priznanjem odgovorna politika morala ponuditi i rješenje.

Ako objavljeni loš rezultat nije imao za posljedicu pitanje odgovornosti, onda ga nije imalo smisla obznaniti. Zar mislimo da će isti ljudi moći probleme rješavati na drugačiji način? Tu su i nagomilani nacionalni ispiti za učenike, a od ravnatelja Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja doznali da je potrebno provesti samo deset posto nacionalnih ispita. Možda je stvarno dovoljno deset posto, ali zašto se onda ostalih 90 posto izvrgava torturi. I zašto su dosad morali pisati svi. Sada odjednom može i ovako i onako. To je u najmanju ruku, blago rečeno, neozbiljno. I pokazuje kako ti ispiti zapravo ničemu ne služe. I dalje nemamo jasnu ideju što želimo postići s tim oblikom vanjskog vrednovanja učenika.

U hrvatskom obrazovanju sve se više gubi javno dostupno školstvo. Deficit nastavnika, inflacija instrukcija u sivoj zoni, regionalna nejednakost, socijalno raslojavanje učenika, obvezni vidovi nastave, kao izvanučionička nastava, se plaćaju. Koji je vaš stav?

Hrvatsko društvo se socijalno opasno raslojava. Obrazovanje se toj činjenici prilagodilo tako što postaje sve skuplje i skuplje. Od udžbenika, priručnika, svega onog čime roditelj mora opremiti svog učenika, putovanja do škole, sve su to veliki izdaci. Znamo da pojedine županije imaju između 20 i 30 posto nestručne nastave i sad se postavlja pitanje jesmo li u ovih 20 godina išta promijenili. Ponašamo se kao da učenici lošeg imovinskog stanja ne postoje. Sustava ulaganja u mlade odrekli smo se jer nas podsjeća na neki bivši sustav.

Obrazovanje učenika prepustili smo neravnopravnom tržištu na kojem su zajedno djeca roditelja s visoko plaćenim radnim mjestima i ona djeca iz krajeva u kojima najveći dio ljudi živi od socijalne pomoći. Na vrlo ružan način kapitalizirali smo obrazovanje, na vidljivoj razini učinili smo ga dostupnim svima, ali zapravo čim se malo zagrebe, vidimo jasno raslojavanje: bogati ostaju bogati, a siromašni postaju sve siromašniji. Za našu zemlju, za naš narod, to ne može biti dobro.

Priča našeg obrazovanja svodi se na to da ćemo u budućnosti imati sve slabije i slabije obrazovne radnike koji će raditi samo najniže moguće poslove, a za te najniže poslove već postoje radnici koji dolaze iz Nepala, Indonezije. Doći ćemo u situaciju da će ovo malo koliko nas ima biti previše, jer obrazovani neće imati svoje mjesto, svoju ulogu u društvu. Nikad obrazovanje u ovoj zemlji nije bila prioritetna politička tema. Nikad. Što ne znači da živimo u zemlji u kojoj nisu postojali prioriteti: devedesetih su to bili vojska i naoružavanje, zatim se porušilo pa se trebalo obnavljati i graditi, trebalo je prometno povezati sjever i jug Hrvatske, pa je prioritet bio ulazak Hrvatske u EU, obrazovanje nikad, bez obzira na lijeve i desne.