U potrazi za adekvatnim opisom događaja ili iskustva koji su bili krajnje neočekivani, šokantni ili naprosto nepredvidljivi, često se posegne za oznakom – filmski. Pritom se oznake laćaju i neposredni protagonisti događaja, kao i oni koji ih u današnjem hipermedijatiziranom svijetu prate u takozvanom realnom vremenu. U slučaju strašne tragedije koja se u petak 19. prosinca dogodila u Osnovnoj školi Prečko oznaka je bila rezervirana za nas koji smo imali tu privilegiju da nismo bili prisutni na mjestu tragedije i da nismo morali iščekivati vijesti o bližnjima koji su tamo bili.
Pored same neočekivanosti događaja, pribjegavanje filmskom okviru kao prvoj fazi društvenog i emocionalnog probavljanja samoga šoka, pridonijela su još tri aspekta. Prvi se tiče već spomenute hipermedijatizacije: netom nakon prve vijesti bili smo izloženi fotografijama i snimkama koje nisu otkrivale puno, ali su uz koloplet provjerenih i neprovjerenih informacija, aktivirale naše nesvjesne montažne programe.
Drugi je aspekt vezan uz samu prirodu događaja. Novinari su u potrazi za bilo kakvim svjedočanstvom ispitivali i susjede na koje su naletjeli. A među njima su naletjeli i na dvije gospođe. Prvoj je prva asocijacija bila Amerika, a drugoj film, a zapravo se radilo o istoj asocijaciji: Amerika često i je svojevrsni sinonim za film. Bilo kao država porijekla gotovo svih filmova koje gledamo, bilo kao mjesto na koje nikad nećemo otići i o kojem sve znamo iz filmova. A znamo da su masakri u školama neka vrsta američke "posebnosti". Ili su barem bili.
I tu dolazimo do trećeg aspekta prve faze. Svi smo se vjerojatno odmah prisjetili pokolja u beogradskom "Ribnikaru" i zatekli u onoj fazi uvriježenog filmskog zapleta u kojoj se redovito nađu gledatelji i pripovjedno zakinuti protagonisti: pa mogli smo i očekivati da će ovo, što god bilo, doći i do nas.
Razina očekivanosti i raspodjela krivnje za one koji su, s obzirom na tu očekivanost, trebali reagirati, druga je faza društvene i emocionalne apsorpcije tragedije i tu se već nalazimo u (pred)političkoj dimenziji. U kojoj smo i dalje. S obzirom na to da su žrtve primarno bila djeca situacija je specifična. Čim ovakva tragedija zadesi djecu automatski se oblikuje nadpolitički okvir sagledavanja uzroka i posljedica. Tome pridonosi i, barem privremeni, izostanak političkih reakcija oporbenih stranaka s obzirom na nužnost iskazivanja pijeteta i prijetnju optužbi za parazitiranje.
U takvoj situaciji u kojoj formuliranje političkih optužbi ne predvode oni koji od toga žive i imaju inače tu privilegiju, da se bolje osjetiti i detektirati kako se oblikuju društveni i moralni stavovi lišeni deklarativnog žanra. Otud i prefiks "pred". U prvim se reakcijama dalo primijetiti kako značajnu ulogu igra neka vrsta predmodernog oblika uzročno-posljedične veze po kojoj nam je ovo kazna za neki vid moralnog kolapsa koji smo kao društvo ili narod doživjeli. Kao da smo morali "žrtvovati" djecu da bismo napokon progledali. Taj se oblik javljao u raznim inačicama, ovisno kojim društveno-ideološkim arsenalom onaj koji ga primjećuje uglavnom raspolaže. Bilo je i onih neodređenih po kojima smo samo zapustili djecu bez isticanja nekog konkretnijeg razloga.
Više je verzija cirkuliralo medijima, društvenim mrežama, različitim miljeima i tribinama, a istaknut ćemo tri da pokrijemo prevladavajuće moralne reflekse u društvu. U jednoj od naglašenijih verzija isticalo se odvajanje djece i sebe od Crkve ili barem crkvenog nauka. Druga se pak ticala općeg prepuštanja konzumerizmu i slabljenju društvenih veza koji su djecu i mlade učinili prepuštenima sami sebi. A u trećoj je naglasak stavljen na manjak nacionalne kohezije pa je tako jedna navijačka skupina događaj obilježila porukom na tribini na kojoj se uz datum i lokaciju tragedije nalazio i citat popularne pjesme: "E moj narode…". Kao što se moglo primijetiti, nijedan od ovih predmodernih oblika se ne može primijeniti kao konkretno objašnjenje konkretnog događaja. Međutim, to mu nije bila ni svrha. Oni su bili tu da pruže funkciju nužne društvene utjehe i moralnog kompasa u tragičnoj situaciji.
Po nekakvoj društvenoj inerciji, moralo se vrlo brzo prijeći iz moralne u političku dimenziju. A u tom prelasku objašnjenje konkretnog događaja iziskuje i konkretnije konture. No, objašnjenje nije moglo biti zaokruženo i konačno. Uostalom, odatle i potreba za predmodernim objašnjenjima prema kojima društvo, zemlja, nacija ili narod ispaštaju zbog svojih grešaka ili grijeha. Radi se, iz šire društvene vizure, o prosto nasumičnom događaju. Ne radi se o nastavku nekakvog društvenog trenda, a ni o začetku. Također, ne može se govoriti o simptomu određenih društvenih tendencija ili struktura.
Međutim, postoji snažna društvena potreba da se taj događaj smjesti u širi kontekst, da mu se da nekakav smisao i da se, posljedično, dodijeli i krivnja. Dva su moguća manevra u tom interpretacijskom naporu i zadovoljavanju društvene potrebe. Prvi cilja na liječničku odgovornost i činjenicu da se napadač slobodno kretao unatoč dijagnozi kao učinak zakazivanja sustava. Bez obzira na eventualan liječnički promašaj – a o odnosu dijagnoze i institucionalnim oblicima zaštite pacijenta i okoline tek se mora raspraviti na stručnoj razini i sud u toj domeni nismo ni približno stručni davati – prilično je riskantno govoriti o krivnji sustava. Iako je sasvim jasno zašto je privlačno i na emocionalnoj i na političkoj ravni: ako je kriv sustav, bijes i ljutnja mogu biti kanalizirani i politički zahtjevi artikulirani.
Ono što dodatno komplicira naknadne reakcije i tumačenja događaja je sasvim izvjesno stanje stvari: i događaj je nasumičan i sustav nije funkcionalan i ne zadovoljava društvene potrebe. Zato su značajno mjesto u interpretacijskim naporima da se tragedija u OŠ Prečko čita kao društveni simptom ili učinak zakazivanja sustava imale aktualne kritike zbivanja u zdravstvu i prosvjeti. Vrlo lako je uspostavljena veza između nedavnog uhićenja ministra Beroša i navodno neprimjerenog tretmana napadača u psihijatrijskoj ustanovi s jedne strane i škole kao mete i nedavnog prosvjeda nastavnika kojim su ukazivali na određeni dio problema u prosvjeti. Stoga ne čudi da su organizacijski teret izražavanja nezadovoljstva preuzeli upravo sindikati u prosvjeti: ne samo zbog toga što se tragedija dogodila u školi već i po logističkoj inerciji – nedavno su već prosvjed organizirali.
Ovaj put su organizirali "Mimohod za sigurnu školu". Na njemu se, ali i šire u medijima, dao primijetiti drugi manevar, sagrađen upravo na spomenute dvije poveznice. Naprosto je kriv sustav kao takav i oni koji ga čine. A oni su u ovom slučaj vlast i to korumpirana vlast. Tako smo mogli vidjeti transparente na kojima je pisalo "Sve ste uzeli, djecu ne damo" ili "Napad na vas je terorizam, napad na djecu je incident".
Koji dan kasnije na jednom se renomiranom portalu pojavio članak koji otkriva da je upravo na dan tragedije Vlada milijunska sredstva namijenjena Ministarstvu znanosti alocirala za druge svrhe. Drugim riječima, postoji dovoljno indikatora koji govore da ništa nije slučajno. Kao da postoji plan da se za potrebe korumpirane vlasti iscrpe svi društveni resursi, makar se o radilo i o djeci i njihovom pravu na sretno i mirno djetinjstvo.
Kao i u beogradskoj tragediji i ovdje smo svjedoci cvjetanja makrosocioloških teorija odozdo. I posrijedi je najrazumljivija ljudska potreba da se objasni ono što se dogodilo. I među tim teorijama ima i potpunih bedastoća i lucidnih uvida. Upravo zato nam te teorije i pokušaji objašnjenja ovakvih tragedija govore više o samom društvu nego te same tragedije. Unatoč tome što je onima njima pogođenima i prestrašenima nepodnošljivo bolno što možda i iscrpnog društvenog objašnjenja nema. Govore nam o tome kako zamišljamo izvore društvenih problema i na kojim adresama, emocionalnim, intelektualnim, političkim i stvarnim tražimo rješenja. Kako vidimo odnose između nas kao pojedinaca, naših obitelji i društva? Kako to društvo zamišljamo, što ga pokreće, a što ga ugrožava? Radi se o fundamentalnim pitanjima koja uglavnom ostaju po strani. I to ne samo u rutini svakodnevice već i u navodno dubljim političkim raspravama.
Suvremeni čovjek gotovo u svakoj slučajnosti ili događaju koji ga zadesi vidi "sustav", a jedino u ekonomiji vidi pojedince koji su sami za sebe odgovorni. Takva ideološka i interpretacijska podešenost nije slučajna. Ona je plod ekonomskih odnosa u kojima živimo. I u njoj leži znatna količina razloga zašto nas na refleksije o društvu, i to upravo ovakve koje smo predstavili, tjeraju uglavnom tragedije poput ove koja je zadesila OŠ Prečko. Naprosto se osjećamo interpretacijski nesigurni ili nezgrapni između vlastitih interesa i ovisnosti o društvu kao takvom i institucijama koje ga čine. I skloni smo teorijama o iskupljenju ili zavjeri. Povijest je pokazala da se interpretacijskim nesigurnostima i zabludama možemo otrgnuti jedino uz pomoć društvene solidarnosti. I solidarnost dugujemo svoj djeci. I onima kojih više nema i onima koji se boje vratiti u razrede.
