Vrijeme je za još jednu natuknicu na temu koja se sporadično, ali redovito, provlači kroz ovu rubriku, riječ je o trendovima u suvremenom obrazovanju današnjice. Jedna od većih, ali i problematičnijih zabluda – možda nije previše reći i podvala – s tim u vezi jest ona da je u procesu učenja moguće izvesti praksu svojevrsne tehničke operacije prelijevanja znanja od instance nastavnika/profesora prema ciljanoj meti, a to je učenik.

Nešto što bismo pojednostavljeno mogli usporediti s presipanjem tekućine iz makar napola pune u praznu čašu. Bez previše napora i muke.

Jer u kvaziutopijskom, a zapravo distopijskom, scenariju potrošačkog kapitalizma 21. stoljeća, sve treba i mora biti optočeno osjećajima udobnosti i ugodnosti, pa i praksa učenja. Samo nek' se troši, samo neka klizi. Da, naravno, moguće je praktično izvesti takve procese upravo na takve načine.

Uostalom, mnoge današnje institucije obrazovanja, posebice one privatne, stvorene prvenstveno iz komercijalnih razloga proizvodnje profita, to i čine. No postoji pritom jedan bazičan problemčić oko toga, a to je da praksa učenja, ako zavređuje da ju se tako nazove, naprosto ne funkcionira na takve načine.

Jer to nije obrazovanje, niti je to učenje, više je riječ o kupoprodajnim odnosima na tržištu obrazovanja. Učenje, ako za krajnji cilj ima znanje u vidu spoznaje, te bi u konačnici trebalo rezultirati kreiranjem oslobođenog čovjeka-subjekta, ne može biti rasterećeno od jarma napora i muke, barem do neke mjere.

Istovremeno, nastavnik učeniku ne može biti više doli mentor pomagač, nekakav avatar na tom dugom i ne baš laganom putu. Netko tko upućuje na temeljne konture problemskih motiva, oprezno daje smjernice, iscrtava istraživačke putanje, ukazuje na čvorišta u strukturi, motivira i inspirira da se krene putem potrage za znanjem čiji je ritam spor jer takav naprosto mora biti.

Druga je logika vremenitosti na djelu, upravo obrnuto proporcionalna ritmovima današnjeg života, što su okolnosti koje svakako ne pomažu i ne idu u prilog. Učitelj, prethodno opisanog profila, neka je vrsta prijatelja na zajedničkom putu saznavanja i spoznavanja, netko tko u najboljem scenariju proizvodi nešto što ću nazvati kreativnom zbunjenošću – ne razumijem isprva, ali nešto me tu "muči" i pokreće.

No učitelj je i netko tko istovremeno ne može na sebe preuzeti ono što je zadatak učenika i što sam učenik mora napraviti, a to je spomenuti napor u praksi učenja. Naprosto, ne mogu te naučiti bez tvoje aktivne participacije.

To je napor i muka da se na kraju procesa nešto shvati, pa potom poprimi obrise podrazumijevajućih uvida. Moglo bi se učiniti da je uloženi napor neproporcionalan dobivenoj zadovoljštini, ali treba se othrvati takvoj primisli. Uvijek ima i uvijek će imati smisla, koliko god neposredne okolnosti mogle upućivati na suprotno.