Roditelji učenika osmog razreda Osnovne škole Krapinske Toplice usprotivili su se 2021. godine mjerama Kriznog stožera prema kojima je njihov sin u školi trebao nositi masku. Nakon što je adolescent, unatoč upozorenjima, na nastavu došao otkrivenog lica, u školu je smjesta stigla policija, župan Željko Kolar i pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević, a pozvan je i tadašnji Centar za socijalnu skrb. Policija je roditeljima uručila prekršajne naloge, a kad nisu htjeli potpisati da su ga primili, službenici su ih zataknuli za brisač njihovog automobila i otvorili kriminalističku istragu protiv roditelja. Učenik je u roku od dva tjedna samovoljno počeo nositi masku, a Općinski je sud u Zlataru do konca godine odbacio tužbu koju su majka i otac podnijeli protiv škole.

Prošle ih je godine sud u Zlataru proglasio krivim i svakome dosudio 66 eura kazne, jer "nisu brinuli da njihovo dijete redovito pohađa obvezni dio programa kao i ostale oblike odgojno-obrazovnog rada, što su po zakonu dužni, tako da je učenik od početka školske godine 2021./2022. godine, od dana 6. rujna 2021. do dana 1. listopada 2021. neopravdano izostao 95 sati nastave“.

Tako je to izgledalo u jednom-u-stoljeću rijetkoj prilici kada je država glumila interes da riješi problem djeteta koje su roditelji omeli u pravu na školovanje, a zapravo rješavala problem slabašne reputacije Kriznog stožera.

Tri godine, jednu pandemiju i sijaset peripetija kasnije, ozbiljno neprilagođen devetogodišnji dječak sjedi sam u razredu jedne zagrebačke osnovne škole, razredni vršnjaci ga se boje i ne dolaze na nastavu, preko hiljadu učenika davalo je podršku bojkotu nastave sve do početka ovog tjedna, ravnatelj je dao ostavku, pa se vratio na poziciju vršitelja dužnosti, roditelji protestiraju, škola je mjesto beskonačnih sastanaka stručnjaka iz raznih resora, a onda se pojavljuje se i Jadranka Sloković, ovaj put u ulozi pravne zastupnice roditelja problematičnog učenika.

Djetetu je ovo navodno treća po redu škola u koju su ga roditelji preselili, misleći da je bijeg čarobni štapić koji će poništiti probleme mališana i/ili njihovu obavezu da se suoče s vlastitom odgovornošću za njegovo stanje.

Prethodno je, opet navodno, prošao čak tri vrtića i dvije osnovne škole i svugdje je nasilničkim i hiperseksualiziranim ponašanjem istraumatizirao svoje vršnjakinje i vršnjake. Jednoj je djevojčici, prema nekim izvorima, slomio ruku. U školi je njegovo ponašanje – koliko znamo - prijavljeno kada je imao osam godina, a što se događalo ranije, može se samo naslutiti iz informacije da je promijenio čak tri ustanove za brigu o djeci predškolske dobi.

Sa sigurnošću znamo da majki i ocu nitko nije objasnio kad ih se prestaje smatrati kompetentnim da samostalno upravljaju ovom situacijom i da je posljedica toga ozbiljni kaos, koji je počeo još prošle godine u osnovnoj školi u centru. Odatle su roditelji žrtava ovog dječaka uputili preko dvadeset dopisa s pozivom u pomoć Gradu Zagrebu, Ministarstvu obrazovanja i Agenciji za odgoj i obrazovanje, ali nitko nije poduzeo ništa.

Policija je intervenirala kad se učiteljica s učenicima zaključala u razred zbog roditelja problematičnog učenika, no ni to nije natjeralo takozvane institucije da rade svoj takozvani posao. Problem se mjesec za mjesecom pomicao prema još jednom preseljenju, sada u školu u kojoj ga nadziru dva specijalna asistenta.

Obitelj je navodno pod intenzivnim nadzorom Centra za socijalnu skrb, ali to nije službena informacija i ne postoji nijedan ozbiljan dokaz da Zavod radi sve što treba. Jedino očitovanje dječakovih roditelja je angažman odvjetnice Sloković. To je bizarno, jer otvara mogućnost da je u ovom nestvarnom slučaju još svašta moguće, no najbizarnija je apsolutna tajnovitost i ezoteričnost svih postupaka koji se vode: nitko od uključenih u pregovore sa školom, državnim i gradskim službama ne zna što se zapravo događa, sve pod egidom zaštite prava djeteta na privatnost.

Za to vrijeme, samo na riječi “dječak u Zagrebu” internetski pretraživači izbacuju neograničen broj naslova s pričom o točno određenom djetetu, oko čijeg je slučaja kreirana atmosfera kao da čopor zakonom zaštićenih bengalskih tigrova hara zemljom.

Izmišljotina po kojoj bi jasno izvještavanje o koracima rješavanja ove krize razotkrilo privatne podatke o najpoznatijem pučkoškolcu u Hrvatskoj, ne može biti gluplja ni apsurdnija, pogotovo kad ih mantraju institucije koje su svojim nečinjenjem djetetu navukle medije na grbaču.

Koliko je i licemjerna, lijepo se vidi na primjeru s početka teksta, u kojem se država javno i s ponosom uprizorila s cijelom lepezom akcija, potpuno neometena obzirom prema obitelji i strahom od razotkrivanja osobnih prilika jednog maloljetnika.

I pritom, valja ih pohvaliti, prilično efikasno riješila problem u korist djeteta, škole, ostale djece, ravnatelja, a usput i Krunoslava Capaka, Vilija Beroša i ostatka pandemijskih dužnosnika.

Jedina svrha tajnovitosti i neodređenosti procedura, jasno je iz COVID slučaja, kaže da nikada ne bude jasno je li ovog dječaka trebalo zaštititi od njegovih roditelja: ako jest, zašto to do danas nije napravljeno, a ako nije: zašto nije zaštićen od okoline i zašto zbog svega ovoga visi samo jedan Pedro, Radovan Fuchs.

Za maleno dijete koje navodno lomi ruke vršnjakinji, spolno uznemirava i na druge načine maltretira drugu djecu, nakon čega roditelji odbijaju uvid u obiteljske okolnosti, nadležna je prvo socijalna skrb, a zatim i Državno odvjetništvo i policija.

Zbog čega se to ne stavi u prvi plan, a odgovornost traži prvo od ministra obitelji Marina Piletića i ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića, trebaju odgovoriti mediji, tim prije što prečesto ponavljaju frazu da je ovaj dječak razmontirao sistem; nije fer da i u tome bude sam.