Kada se, svako toliko, otvori neki problem ili pojavi afera u sustavu visokog obrazovanja, prozvane se institucije ili pojedinci pozivaju na akademsku autonomiju (AA). Vrlo se često to odnosi na probleme vezane uz trošenje javnog novca, rjeđe na pitanja vezana uz nastavne programe i slobodu nastavnika.
A kada se unutar same akademske zajednice otvori pitanje akademske autonomije, vrlo se često to svede na problem odnosa fakulteta i sveučilišta, pri čemu fakulteti žele sačuvati potpunu samostalnost u odlučivanju, a sveučilište doživljavaju kao krovnu instituciju koja svojom veličinom utječe na političke odluke o financiranju, zakonskim rješenjima i sličnom.
S druge strane, država donosi zakone kojima pokušava regulirati odnose s akademskom zajednicom, ali i odnose unutar nje. To upravljanje na mikrorazini dovodi, naravno, do mnogih problema, objektivnih i subjektivnih, zbog čega postoji stalan pritisak da se odgovarajući zakoni mijenjaju.
Pokušat ću ovdje iznijeti svoje viđenje o tome što je to akademska autonomija i kakav bi njen odnos s državom i društvom trebao biti.
Akademska zajednica postoji radi toga da traži i stvara novo znanje te ga potom slobodno pruža javnosti na upotrebu, prvenstveno kroz obrazovanje
Akademska autonomija mora imati svoje uporište u javnom interesu i svaka definicija AA mora jasno iskazati koje javne interese ispunjava i na koji način.
"AA se često vidi kao sebičan zahtjev profesionalnih skupina za privilegijama za visoko obrazovane radnike koji na javni trošak osiguravaju monopol nad uslugama koje obavljaju" (J. Newson & C. Polster, Science Studies 1, 2001, 55).
Odgovor na takav stav mora biti u jasnom i preciznom iskazu o tome na koje sve načine profesionalna autonomija služi javnom interesu. Odgovor je kratak, ali jasan: u Znanju.
Akademska zajednica postoji radi toga da traži i stvara novo znanje te ga potom slobodno pruža javnosti na upotrebu, prvenstveno kroz obrazovanje. Bez akademskih sloboda nema ni akademske zajednice ni prava javnosti na slobodno znanje. Znanje pretočeno u informaciju u pravom trenutku jest istinski interes javnosti.
Dakle, jedan od bitnih interesa javnosti je dobiti objektivnu i poštenu informaciju o pojedinim procesima u društvu, novim tehnologija, lijekovima, procesima u obrazovanju i sl. Utjecaj velikih kompanija, državnih institucija i drugih interesnih grupa često dovodi do povezivanja pojedinaca iz akademije uz te interese i time ih eliminira iz procesa služenja javnom interesu, bilo da šute kada bi zapravo trebali govoriti, bilo da izravno sudjeluju u promociji nekog proizvoda ili partikularnog interesa.
To je samo jedan primjer ugrožavanja akademske autonomije. Tih procesa ima mnogo i u svakom društvu, pa je zbog toga potrebno da se svaka akademska sredina i profesija kontinuirano brinu o svojoj autonomiji i na primjeren način reagiraju na specifične okolnosti u društvu. Kako se te okolnosti mijenjaju, tako se moraju prilagođavati i mjere za zaštitu AA.
Sveučilišta se tu pojavljuju kao prirodna institucionalna sredina unutar koje se razvijaju kodeksi i dogovori o funkcioniranju akademske zajednice, ali se ona ne smiju poistovjetiti sa AA. Dapače, sve je izraženiji trend i kod nas, a posebno u najrazvijenijim sredinama u svijetu, da sveučilišta ugrožavaju AA uvođenjem pritiska da se surađuje s industrijskim i drugim partnerima (u Hrvatskoj su to često i javna poduzeća) i da pojedinci sami postaju poduzetnici.
Takav pritisak razumljiv je, jer donosi financijsku dobit sveučilištima, ali u duljem razdoblju ozbiljno ugrožava AA, jer sveučilišta guraju u neki oblik poduzeća. Ako bi AA potpuno nestala, sveučilišta bi vrlo vjerojatno nastavila funkcionirati, ali bi prestala biti izvorom kritičkog i objektivnog prosuđivanja društvenih interesa u najširem smislu.
Možemo sada postaviti pitanje što sačinjava AA i na koji se to način mogu braniti akademske slobode te koju ulogu imaju institucije, prije svega sveučilišta i profesionalna društva, a koju država. Sljedeću podjelu preuzeo sam iz gore spomenutog teksta.
Prva akademska sloboda pravo je i dužnost kolegijalnog dogovaranja, donošenja i primjene kriterija za evaluaciju koji su primjereni određenoj struci ili akademskoj sredini. Sveučilišta su ta koja svojim institucionalnim pravilima moraju osigurati tu razinu samoupravljanja. Profesionalna društva, s druge strane, mogu osigurati širu raspravu o mogućim konsekvencama pojedinih rješenja za struku u cjelini i ujedno promatrati i vršiti promatranje i pritisak na pojedine aktere koji mogu negativno utjecati na AA. Tu uključujem i lobiranje na političkoj razini.
Druga akademska sloboda vezana je uz financiranje znanstvenih i nastavnih programa na sveučilištima. Financiranje mora biti potpuno slobodno. U našoj se zemlji sveučilišta financiraju uglavnom javnim sredstvima, što bi u principu osiguravalo da se privatni interesi financijera ne stavljaju ispred javnih interesa.
Problem ipak postoji, jer se financiranje odvija kroz ministarstva, pa se time politički utjecaji prelamaju kroz akademsku zajednicu, što se potom odražava na poziciju pojedinaca unutar institucija i društva.
Kao rezultat, imamo "hiberniranu" akademsku zajednicu koja radije šuti, umjesto da prva upozorava na problematične odluke i nudi rješenja. U takovim okolnostima, zahvaljujući i usitnjenosti (i tome pridruženim procesima "familijarnosti") akademske zajednice, nemoralni pojedinci optimiziraju vlastiti probitak i tako vrlo ozbiljno ugrožavaju AA.
Financiranje znanosti i visokog obrazovanja trebalo bi prepustiti specijaliziranim nevladinim agencijama. Uspješnost bi se trebala mjeriti koristeći postojeću dobru praksu i evaluatore iz drugih, interesno nepovezanih sredina. Šira društvena zajednica, uključujući i političke aktere, trebala bi imati samo nadzornu ulogu nad svrsishodnošću trošenja javnih sredstava, a nikako utjecaj na izbor nastavnih programa, nastavnika, predmeta istraživanja i imenovanja radnih tijela unutar akademskih sredina.
Treća akademska sloboda kontinuirani je dijalog s javnošću, i to prvenstveno kroz profesionalne asocijacije. Takvih društava mi imamo mnogo, ali ona objektivno nemaju dovoljno financijske snage da se transformiraju u jake lobiste za promicanje interesa struke i članova akademske zajednice koju zastupaju te da predstavljaju prirodnog sugovornika kada institucije u sustavu, uključujući i državu, namjeravaju raditi značajnije promjene koje bi mogle utjecati na AA i struku općenito.
Država bi, zbog interesa javnosti, trebala jače podupirati rad profesionalnih društava s ciljem stvaranja kvalificiranih i relevantnih sugovornika u domeni obrazovanja i istraživanja.
