Novo vodstvo Sveučilišta u Zagrebu s impresivnom je dosljednošću provelo ranije već zauzeto stajalište prema kandidaturi Vlatke Vukelić za dekanicu Hrvatskih studija. Kao što su je naprosto ignorirali na sjednici sveučilišnog senata prije ravno mjesec dana, pa je diskusija o njezinom imenovanju skinuta s dnevnog reda bez mnogo razjašnjavanja, tako je i sad – točnije, prošli tjedan – čitav taj slučaj šutke pušten u evidentnu zastaru, s obzirom na formalnopravno postavljene rokove. Nitko nije rekao da baš i nije prikladna jer je nastrojena odviše proustaški, recimo, nego su se najednom odgovorna lica u rektoratu počela držati kao uopće ne postoji.

Što se tiče pukih tehničkih momenata, riječ je o tome da svi novi dekani moraju biti imenovani najmanje četiri mjeseca prije stupanja na dužnost s početkom iduće akademske godine od 1. listopada. Do kraja ovog mjeseca te isteka zadanog roka ostala je tako samo jedna redovna sjednica, a u predloženom dnevnom redu ovaj put nije navedena nikakva točka s njezinim imenom, pa ukupnu poziciju sveučilišnog vrha možemo pouzdano iščitati tek iz tog i takvog izostanka svake najave. Oni tamo valjda ni za živu glavu ne bi željeli eksplicitno zastupati njezinu kadrovsku eliminaciju, točno onoliko koliko će se nerado očitovati na temu uobičajenog ovdašnjeg revizionizma po pitanju Drugog svjetskog rata.

Vlatka Vukelić, negatorica izvjesnih ustaških zločina, naročito onog s dječjim konc-logorom u Sisku, tako je ispala korektnija od njih, što pak više govori o sveučilištu nego o njoj. Ona je ostala pri svojim tvrdnjama, degutantnim kakve već jesu, a sveučilišno vodstvo na čelu s novim rektorom Stjepanom Lakušićem nije smoglo ni minimum akademsko-upravnog karaktera da se izjasni o suštini ovog mučnog predmeta. I bit će da je to upravo zato što stava o tome ustvari nemaju, uvijek spremni da u prazninu vlastite političke orijentacije naliju neki drugi koktel, već kako nalažu dnevni trendovi, dok s Vukelić i njezinom ponudom bar znamo na čemu smo.