Novosti

I to smo dočekali. Netko je na televiziji rekao kako su Srbi i Hrvati dva "bratska naroda", a taj netko je sociolog religije Ivan Markešić, koji je o izboru Porfirija Perića za patrijarha za N1 kazao sve što je reći trebalo

Dvadeset druga Dora, hrvatski izbor za Pjesmu Eurovizije, bila je parada prosječnosti, četrnaest nijansi sive. Mogla se komotno održati u HRT-ovom studiju u Zagrebu umjesto u Opatiji, ali onda ne bi bilo putovanja na more, dnevnica i bog te pita čega još

Bata Živojinović svojedobno je ispričao kako je stenjao pod nenarodnim režimom: "Pričaću o mom lošem ponašanju u to vreme... Od tih silnih poseta Titu, sve sam te susrete s njim pamtio po jednoj stvari, ali sve. Šta je on pio i šta je pušio. Ja sam mu krao te cigare. Posle sam prešao da mu kradem i upaljače..."

U emisiju o Tušeku i "zagorskom Watergateu" Togonal je pozvao – Keruma. On je pak izjavio kako je nezakonita stvar zakonita ako ne ide izvan okvira zakona – ako ide, onda je nezakonita; to je nalikovalo na njegovu čuvenu rečenicu "i kad vozim brzo, ja ne vozim brzo"

Nemačka medicina je najbolja na svetu, govorio je Bata Stojković u "Ko to tamo peva", a danas slično možemo reći za njemačku kinematografiju. Christian Petzold, Florian Henckel von Donnersmarck, Oliver Hirschbiegel i Max Färberböck dostojni su nasljednici Fassbindera, Von Trotte, Wendersa i Herzoga

Šprajc voli uspoređivati središnjicu HDZ-a i CK, što je vrlo efektno, ali je uvreda činjenicama i Partiji. Tito je uz sebe imao Krležu, Ivana Ribara, Augustinčića, Holjevca, Šibla, Nazora, Kaštelana, Murtića, Koču Popovića, a Plenković ima Šuicu, Medveda, Culeja i Horvata, ali ne Jožu, nego Darka

Ivica Puljić svima je pokazao kak' se dela. "Ovo je povijesni trenutak", zavikao je u kameru tonom Mladena Delića, "ja sam ovdje 25 godina, nikada se ništa slično prije nije događalo... ovo će se zvati događanje naroda, Trump sada likuje!" Prilazi sedam Trumpovih mrga, viču na njega, ali reporter ostaje mrtav hladan...

Dva dana nakon odličnog dokumentarca o vučici u Alpama koja mora u egzodus kako bi zaštitila svoju mladunčad, emitirana je prva epizoda Knjazove dokumentarne serije o životinjskim vrstama – posvećena kokošima, bila je to prava mala enciklopedija kokošarstva

Na Božić se dogodila eksplozija u Nashvilleu, Bruxelles je uspio dogovoriti trgovački sporazum s Britancima, Walesa je bankrotirao, a u Dnevniku o tome nije bilo ni slovca. Može li se poneka informacija svježija od dvije hiljade godina naći barem u informativnoj emisiji?

Juričanov film "Kumek", koji je otkupio RTL, trebao bi se zvati "Koja je ovo država" jer ne portretira Milana Bandića, već svijet u kojemu je Bandić moguć. To je sociološka vivisekcija našeg društva gdje je Bandić najsavršeniji primjerak lokalnog homo politicusa

"Ćaća gleda svoje djelo, a djelo gleda Ćaću. Nije moglo bolje", rekao je Bandić na otvorenju Spomenika domovini. Zapravo se radi o frojdovskoj omaški. Tuđmana nikada nitko nije zvao Ćaćom, to je bio Sanaderov nadimak, ali gradonačelnik je pogodio, obojici možemo zahvaliti za sve ovo što danas imamo

Legendarna Kviskoteka bila je u cijelosti proizvod domaće pameti, oličene u pokojnom genijalcu Lazi Goluži. Sad kad je država suverena svi su kvizovi, ili barem oni najpopularniji, strane licence. Zašto, boga mu?

Iz filma Asifa Kapadije vidimo da je Maradonin život bio katalog sižea za neki veliki roman Dostojevskog: rođen u bijednom predgrađu Buenos Airesa, iz siromaštva je mogao pobjeći samo s loptom i on je s njom postao virtuoz. Sanjao je da siromašnim roditeljima kupi kuću, to mu je bio glavni motiv...

Milan Bandić pojavio se na vlastitom političkom pogrebu zamaskiran, pogledao Darija Juričana ravno u gležanj, pa dao petama vjetra. Maratonac posustaje u počasnom krugu, fali mu snage, volje, kisika, jedino je publika oko njega brojna i čeka ulazak u ciljnu ravninu, postavljenu negdje iza rotora u Remetincu

U sjeni hvaljenog Trećeg programa sasvim se lijepo profilirao i HRT 2. Naravno, tu nema politike, urednici ne hodaju po minskom polju hrvatskih taština pa je zadatak lakši, ali Drugi ipak treba popuniti zanimljivim obiteljskim sadržajima, kakav je primjerice bio film o Onassisu i Mariji Callas

Stalo mu je jedino do osobne koristi; On nema nimalo empatije; Predator – takve smo ocjene slušali u izvrsnom dokumentarcu o Jokeru američke politike, emitiranom u izbornoj noći. Redatelj William Karel prikazao je u realnom svjetlu, odnosno realnom mraku, čovjeka koji je Ameriku srozao na najniže razine u našem vijeku

Izvrsna BBC-jeva serija prikazuje sva lica Amerike. One koji su čuli samo za američki san neka od tih lica neugodno će iznenaditi. U Los Angelesu, u kojemu živi čak 45.000 beskućnika, Simon Reeve je napravio ekspresivan intervju sa ženom koja stanuje u unutrašnjosti jednoga mosta i koja je oslikala sve zidove svog "stana"

Emisija o jednom od najvećih hrvatskih jezikoslovaca, Bulcsuu Laszlou, bila je zanimljiva zbog izvanserijske osobnosti glavnog lika. Autor ove kritike imao je priliku s njime napraviti intervju za Feral. Razgovor je prošao glatko, samo je sintagmu "telefonski intervju" naknadno promijenio u "brzoglasna subesjeda". Sve drugo mu je odgovaralo

Predsjednik tvrdi da je Covid-19 kao karijes, premijer misli da je smrtonosan, ali nedjeljom manje, desničari ga relativiziraju... Sve je to unutar našeg koordinatnog sustava, ali kad Radman usred novog stampeda korone kaže kako će to proći jer će virus mutirati i izumrijeti, onda je jasno da građani više nemaju kome vjerovati

Dokumentarna serija o dinastiji Trump brutalno skida pozlatu s objekta analize: vidjeli smo da je riječ o tipičnoj glembajevskoj priči. Donaldov otac Fred život je shvaćao kao igre gladi pa je svog starijeg sina, koji je bio malo prenježan, žrtvovao u korist Donalda

U produkcijski raskošnoj seriji ‘Bitka na Galipolju, 32 sata’ odlučujuća bitka Turaka protiv Engleza prikazana je na nacionalno-romantičarski način: vidimo Turke, pa i Kurde koji su spremni protiv okupatora Engleza dati život za Tursku, dok joj njemački oficiri podvaljuju kao perfidni Europljani…

U dokumentarcu o Tenžeri vidjeli smo širok spektar sugovornika: Ivkošić je rekao kako mu je njegova smrt pala teže od očeve, Mandić je ispričao kako je Tenžera katkad, u vrijeme nemilosti, potpisivao tekstove pod njegovim imenom, a Seadeta Midžić se prisjetila užasne treme koju je nakon desetogodišnje prinudne stanke imao u njezinoj emisiji

Hrvoje Zovko, mučki potjeran s HRT-a, sudski se vratio na Prisavlje odakle će nama i uredništvu uveseljavati život, a to je počeo već prvom reportažom o Titovoj jahti ‘Podgorka’, koja danas plovi pod imenom ‘Učka’, zato što smo vidjeli stara, dobro znana lica: druga Tita, Sophiju Loren, Richarda Burtona, Moamera Gadafija…

‘Možemo li još što izvući od sezone?’ kaže u Dnevniku Đurica Drobac, a riječ ‘izvući’ pregnantno govori o naravi našeg gospodarstva, o prošlosti i, nažalost, našoj budućnosti. Izvući je opasno slično riječima ‘iskamčiti’ ili ‘iscijediti’, što nas vodi prema samoj biti naše ekonomije – ona je nešto između rente, dogovora, iznude i milostinje

Miniserija o Eviti Peron sjajan je, reljefan prikaz famozne Argentinke. Peron je Francu htio prodati žito, ali nije bilo zgodno da krši sankcije kad je ovaj dospio pod embargo UN-a, pa je u Madrid poslao ženu, poznatu humanitarku koja je bila nešto između katoličke svetice i komunističke agitatorice, a poput Josipa Broza sklona lijepim odijelima…

‘Ivan Grozni je bio veoma žestok, veoma surov vladar. I to treba prikazati’, rekao je Staljin Sergeju Ejzenštejnu kad je ovaj snimao film o ruskom caru, pa nastavio: ‘Ali treba prikazati i to zašto je surovost vladara neophodna. Recimo, jedna od grešaka Ivana Groznog je bila ta što nije posjekao još pet feudalnih porodica…’

Rajka Dujmića, Mozarta naših lakih nota, na onaj je svijet ispratila skromna skupina poklonika i bilo je nemoguće ne sjetiti se one masovne žalosti kad je umro Oliver, kojega je ispratila cijela Hrvatska, kopnena i morska. I Zdenko Runjić imao je skroman ispraćaj, ni Arsenov nije bio osobit, a o nekim velikanima pisma da i ne govorimo…

Jednom je Zlatko Vitez upitao Tuđmana tko je najveći Hrvat u povijesti, očekujući odgovor ‘ja, normalno’, ali Tuđman je rekao: ‘Najveći Hrvat u povijesti je Josip Broz Tito.’ Ne vjerujući svojim ušima, zamolio je da mu ponovi i Tuđman je ponovio: Josip Broz Tito. Da vidimo sad hadezeovca koji će reći da se drži Tuđmanovih kanona!

Ivica Dačić, saznajemo iz RTS-ovog magazina Oko, smatra da svi Srbi trebaju biti jedno političko tijelo i misliti jednom glavom, po mogućnosti njegovom. No ta glava nije od velike pameti. Gola logika tjera nas na pitanje bi li, prema Dačiću, po tom modelu trebali misliti i svi drugi narodi, npr. kosovski Albanci?

SR Hrvatska je imala fascinantnu količinu ekranizacija nacionalnih klasika. Svakog ponedjeljka na TV Zagrebu išla je domaća drama, a u Odabranom trenutku bili su prikazivani domaći slikari. Danas imamo nacionalnu državu, ali nemamo nacionalnu kulturu. To je ovdje prezren resor