Uoči izbora novog rektora ili rektorice Sveučilišta u Zagrebu, nema posebno stresnih momenata kakvi bi se nadovezali na duge godine mrcvarenja javnosti i podjednako akademskih vrijednosti pod mandatom aktualnog Damira Borasa. Širi se dojam da svi samo čekaju bilo kakva nova lica i možebitno drukčije prakse. Ipak, već i ovlašni pogled na biografije ili barem dio novijih aktivnosti četvero potvrđenih kandidata otkriva da toga neće baš tako lako biti, jer su i oni sami dosad iskazivali premalo otpora Borasu, s rijetkim izuzecima.
Dok smo tako zdvajali nad sudbom ustanove koju nekadašnji zagrebački rektor Aleksa Bjeliš inače naziva SuZa, pristigao nam je nedavno materijal iz slučaja koji se tiče osobno rektorskog kandidata Stjepana Lakušića. Taj dekan Građevinskog fakulteta prijavljen je DORH-u zbog navodnog šikaniranja jednog kolege. Upravo se potonji sam obratio pravosuđu, a predmet će biti upućen USKOK-u, ako smo dobro informirani, jer je Lakušić čelnik državne institucije, pa se nadležnost odnosi na to specijalno tijelo u sastavu javnog tužilaštva.
Odmah ćemo kazati da nismo dobili nikakav odgovor Stjepana Lakušića na poslana mu pitanja o tome. Rektor Damir Boras poručio nam je, bez daljnjeg tumačenja, da ne može komentirati predmet. S druge strane, podnositelj prijave nije želio da mu objavimo ime i prezime, radi zaštite njegove obitelji, što se dade razumjeti ako napomenemo kako je dotični stradao zbog činjenice da je po nacionalnosti – Srbin. Točnije, on tako nalazi, a mi smo to uzeli u obzir zato što su indicije oko toga jako uvjerljive. Nećemo i ne možemo suditi Lakušiću, ali stav ovih novina jest taj da sa sadržajem ovog predmeta treba upoznati javnost, posebice kad se pokazalo da članovi Senata zagrebačkog sveučilišta nisu imali tu privilegiju. Senat će narednih dana odlučivati o budućem rektoru, ali je prikraćen za ovakva značajna saznanja.
Službeni predmet zaprimljen na DORH-u sadrži desetke stranica koje ćemo ovdje nužno sažeti u kraći opis. Prijavitelj je 1990-ih zaposlen kao znanstveni novak na Građevinskom fakultetu, a par njegovih kolega iz nekog je razloga odlučilo zagorčati mu život sumnjičenjima da je nastrojen, kako da to nazovemo, pa, velikosrpski. Ili su njihova proganjanja tog čovjeka bila zasnovana na tezi da je svaki Srbin ujedno četnik. Tek, častili su ga redovno tim nazivom, klevetali uokolo i kinjili onako kao što u to doba baš i nije bilo najrjeđe viđano, pa će njihova rabota kasnije završiti na sudu, uz razna slikovita svjedočenja.
To je prva točka na kojoj zasnivamo mišljenje o uvjerljivosti ovog primjera izvršenog nasilja. Novaka pod pritiskom nekolicine, koji su u tome možda vidjeli samo lagan karijerni osigurač ili sredstvo za kontrolu nad kadrovskom politikom fakulteta, branilo je više drugih pojedinaca, a i sucima su pričali o tome. Nisu mu spasili položaj ni elementarni spokoj, doduše, jer su to ipak bile slavne devedesete. Odselio se zatim u inozemstvo, i vratio se u Zagreb niz godina poslije.
Potom započinje druga tura iživljavanja nad njime, osim ako nas Lakušić nekako naknadno ne razuvjeri u vezi s tim, jer se odnosi u nastavku ove mučne storije doimaju žanrovski vrlo prepoznatljivima. Sadašnji dekan Građevinskog fakulteta je također na funkciji glavnog urednika stručnog časopisa Građevinar, u izdanju Hrvatskog saveza građevinskih inženjera. Toj će publikaciji bivši novak s iste akademske ustanove poslati 2016. godine jedan svoj znanstveni članak na recenziranje i objavu, pa se suočiti s nečim nalik apsurdnoj, mada ustrajnoj opstrukciji. Naredne gotovo četiri godine bile su, ako se ravnamo po njegovoj korespondenciji s Lakušićem, nabijene iščekivanjem, neodrživim obrazloženjima permanentne zadrške, proceduralnim začkoljicama bez kraja i konca.
Spis ove prijave uključuje niz popratnih detalja koji bolje ocrtavaju kontekst tih događaja. Preko leđa jednog građevinskog stručnjaka neprikladnog etničkog porijekla svile su se tad šibe raznih pojedinačnih odnosa, s manipulacijama u selekciji kadra i sličnim motivima. Veze se u tom pogledu ispinju sve do Jure Radića, ondašnjega neupitnog sektorskog moćnika čiji protežei s jedne strane ubiru povlastice mimo zakona, dok se nekima drugim sustavno pokušava nasapunati dasku. I uspijeva, jer bismo ono što je poduzeto nad ovim čovjekom koji nam je dostavio spis, teško mogli nazvati ikako drukčije osim efikasnim uništavanjem nečije znanstvene karijere i života općenito.
Ta ista žrtva, prema njezinoj tvrdnji, a s pozivom na podatke Ministarstva znanosti RH, postala je prvi i dandanas jedini znanstveni novak u ovoj zemlji koji je zadovoljio sve zakonske uvjete, pa ipak nije imenovan za asistenta. Pozitivno izvješće nadležnog povjerenstva je naprosto odbijeno, bez objašnjenja. Na sličan način Lakušić odbija želju autora članka prihvaćenog nakon četiri godine obrade, ne baš sadržajne, da se u zahvali publiciranog teksta navede ime jednog autorova profesora. Po svemu sudeći, autor nije u krivu kad nalazi da je uzrok tome bilo suprotstavljanje toga profesora onom nacionalističkom maltretiranju. No sam Lakušić djeluje pritom sasvim pribrano, kao da je zadužen za kontrolu jednog rubnog slučaja, i za nadzor eventualne štete, a to čini vrlo predano.
Ono što je poduzeto nad čovjekom koji nam je dostavio spis teško bismo mogli nazvati ikako drukčije osim efikasnim uništavanjem nečije znanstvene karijere i života općenito
Najpotresnije mjesto u prijavi odnosi se na obrat koji prijavitelj poduzima iz pozicije žrtve kojoj je oduzeto pravo na znanstveno djelovanje, a objave članaka su neizostavan dio tih aktivnosti. Štoviše, njihovo publiciranje i klasifikacija jesu postupci koji izravno kreiraju izgled akademskih krugova, te pripadajuće utjecaje i statuse, ne manje od politikantskog kadroviranja u manje vidljivom dijelu spektra. On tako poseže za nadasve znanstvenom metodom odmjeravanja, kako bi se obranio u situaciji gdje mu uzurpatori sustava znanosti priječe svaki normalan rad.
Rezultat toga je egzaktan nalaz, izveden na popriličnom uzorku, po kojem ne ispada oštećen samo ovaj prijavitelj, nego i svi drugi koji se ne uklapaju u pomno dizajnirani milje na Građevinskom fakultetu. On je rekorder po čekanju na objavu članka u izdanju HSGI-ja, dabome, ali ni mnogi drugi nisu baš nešto povlašteni, bez obzira na puku nacionalnost. Ovako izgleda njegov račun: od 102 članka publicirana kroz posljednje dvije godine, 22 su pisali autori zaposleni na Građevinskom, a 80 ostali, te su se oni prvi pokazali privilegiranima. Zaposleni na tom fakultetu su prosječno čekali preko tri mjeseca manje do predaje ispravljenog članka od onih koji tamo ne rade, i pet mjeseci manje do prihvaćanja članka za objavu. Prvima je čitav proces trajao u prosjeku 112 dana, prema tome, a drugima 264 dana. Uvezivanje interesa štićene odvojene grupacije bi trebalo biti više nego bjelodano, kao i zloupotreba najviših javnih ustanova i obrazovnih te znanstvenih sustava u ovoj zemlji. No ako to ne bude stavljeno na znanje članovima sveučilišnog Senata prije izbora novog rektora, slutimo da bi akademske vrijednosti opet mogle biti grubo iznevjerene.
Postupci koji se Stjepanu Lakušiću ovime stavljaju na teret odista nisu neki poticajan zalog u razglašenom nastojanju da zagrebačko sveučilište kroči u novo i bolje sutra. Lakušić, građevinski ekspert koji se razvijao kroz istraživanje tramvajskih, potom željezničkih kolosijeka, ali i bukobrana, mogao bi poželjeti da se ovu temu skrene podalje od članova Senata, s tim da jedan od njih jest i on sam. Boras mu zasad izlazi ususret po toj osnovi, kao što se ni Lakušić ranije ljubazno nije konfrontirao s njim.
Pustimo sad to što Lakušić uz kandidaturu najavljuje zaokret, izmjenu paradigme itd. Dugogodišnje katastrofalno stanje na Sveučilištu u Zagrebu nije prouzročila samo jedna osoba, ili svega nekolicina njih, koliko god to često izgledalo tako. Ono je posljedica politički toksičnog šireg ambijenta i opće trgovine, o čemu smo ovdje dosta već pisali, pa se definitivno ništa ne bi riješilo ni pojedinačnim istjerivanjem pravde u ovome izdvojenom slučaju. No morat će se od nečeg i krenuti, a izbor rektora svakako nije najgori povod.
