Internetskom algoritmu nije trebalo ni 48 sati da počne isporučivati reklame u vezi s jednom od dviju tema pregledavanih za ovu medijsku zgodu. Posrijedi su hrvatska veleučilišta koja tako nude "besplatne edukacije" uz vaučer HZZ-a, ekspertnu pripremu za državnu maturu i veliki broj mjesta u studentskom domu. S drugom internet očito ne zna što bi komercijalnog činio – druga su izbjeglice, nesretnici sa susjednih kontinenata u masovnom prodoru k egzistencijalnom spasenju. I, navodno, ka cjeloživotnom obrazovanju ili strukovnoj prekvalifikaciji ili radnoj specijalizaciji.
To bar tvrde mnogi od njih odmah po svom diskretnom ulasku u ovu zemlju, i to po referadama spomenutih veleučilišta, a u Hrvatskoj imamo potonjih u ovom času ukupno 32. Takvu je praksu i novu pristupnu taktiku obznanio Večernji list, posvetivši joj 12. veljače udarno mjesto na naslovnici. "Migranti iskorištavaju upis na veleučilišta za ulaz u EU", kočio se naslov s grafički istaknutim ciljem tobožnjih studenata. Doslovno tako su i ukošena i podebljana dotična slova, kao da netko pouzdan, upućen pritom u sve tajne, napadno diže jednu obrvu. I još su izbjeglice nazvali migrantima, kao da nam nije dovoljno zbrke sa svim tim fino diferenciranim strancima u Hrvatskoj. Od uvoznih radnika do prognanih Ukrajinaca, naime, i ovih sad nesretnika, a o turistima i digitalnim nomadima i stranim vlasnicima nekretnina ili poslova u RH da ne govorimo.
Ne, izbjeglice nisu tu da bi zapjevale Gaudeamus igitur, kao da poručuje Večernjak. Zaista, u članku se pojašnjava da samo upišu te neke stručne studije, mahom privatne, i uplate prvu ratu školarine od nekoliko stotina eura, pa se domognu studentskih prava i boravišne dozvole, a zatim nestanu. S boravišnom dozvolom stječu i pravo na rad ovdje, maltene azil, čime npr. Afganistanci i Pakistanci anuliraju prednost koju u odnosu na njih imaju npr. Filipinci i Nepalci. Radnike inače sami uzimamo isključivo iz biranih zemalja, pincetom razvrstanih prema glasovitom našem rafinmanu.
Visokoškolski poduzetnici samo su iskoristili zadani komercijalizacijski okvir ukupnog sustava. Sve je doduše počelo još s Bolonjskom reformom i podvrgavanjem visokog školstva otvorenom tržištu, čemu je društvo znanja bilo samo zgodan marketinški alibi
No, pored otprilike 150 tisuća bagatelno jeftinih radnika danas, hrvatskom tržištu ih sada nedostaje možda još toliko. Za temu drskih izbjeglica koje glumataju studente, spomenuti je zagrebački dnevni list našao sugovornika u vlasniku jedne "agencije za privremeno zapošljavanje i posredovanje u zapošljavanju". On bi pak svemu tome stao na kraj osnivanjem regrutacijskih centara u poželjnim zemljama porijekla uvozne radne snage. Tamo da ih selektiramo, pogledamo im zube, udijelimo milost. Veleučilišta se nisu izjasnila, njima je svakako dobro, samo dok stižu uplate za školarinu, makar isključivo prva rata, ali takve u kontinuitetu.
Privatnih ustanova te vrste imamo 19, odnosno tri petine od totalnog iznosa. Dugo su se razvijale, izrastale na kaloričnom političkom supstratu, tražile svoje mjesto u sustavu i najviše pikirala na javne financije. Kao što se vidi po oglasima na internetu, uspjele su se progurati u sustav. Dio ih je započinjao u svojstvu visoke škole, dok ne bi uz prvi studij – ekonomskog menadžmenta, najčešće – otvorile poneki novi program, jednako u trendu. Sad povrh svega same određuju kriterije izbora za nastavna mjesta. Najuspješnije su prerasle u privatna sveučilišta, pa je u Hrvatskoj ubrzo zabilježena galopirajuća inflacija te vrste obrazovne ponude. Ionako većina njihovih predavača radi na još par sličnih adresa. Po mogućnosti, jedna je u javnom vlasništvu, i tamo su stalno zaposleni, samo ako imaju pravu akademsku kvalifikaciju.
Visoka učilišta s tzv. stručnim studijskim programima, za razliku od sveučilišnih, imala su zapravo biti stupovi novodobnoga hrvatskog društva znanja. Javna su osnivana više po manjim sredinama, iako bez privrednog zaleđa, dok su se privatnici mudro držali najvećih. Pamtimo itekako dobro tu ekspanziju iz prve decenije ovog stoljeća. Projekt je neslavno krahirao u društveno-razvojnom pogledu, ali je ostao unosan biznis za vlasnike samih institucija, kao i fantastično umnožen nastavni kadar. Danas žive od vaučera s javnog biroa rada i, po najnovijem, od izbjegličkih crnih fondova.
Ustvari, dobile su u međuvremenu još jedno značajno uporište, također u specifičnoj inozemnoj grupaciji – hrvatskoj dijaspori. Nema sad veze što se u tu kategoriju trpa svašta, pa su joj pribrojene autohtone hrvatske manjine u Srbiji i Crnoj Gori, mada je onoj iz Bosne i Hercegovine, valjda zato što je tamo državnokonstitutivna, ostavljen poseban status. Uglavnom, za dijasporu je kreiran specijalan pristup našim visokim učilištima, s odvojenim upisnim kvotama i pravilima upisa te stipendijama. Od njih se ne traži hrvatska državna matura na sveučilištima. Zagazili smo time u dodatnu temu integralne ove problematike, demografsko-političku, pa ćemo vidjeti i što se tamo zbiva. Sudeći po Večernjem listu, primat uvjerljivo drže medicinski fakulteti s preko 700 inozemnih studenata, odnosno njemački državljani, njih oko 500.
Nadalje, čini se da stotine raznih stranaca iz neimenovanih zemalja upisuju i privatna visoka učilišta, a nema podatka o tome koliko ih studira do kraja, i koji je udio dijaspore u odnosu na izbjeglice. Nismo istražili kako tamo pri upisima funkcionira klasifikacija po znanju hrvatskog ili engleskog jezika. Paleta se ovdašnje visokoškolske ponude naoko svejedno nezadrživo širi, ali ostaje nerastumačenom činjenica da smo ono razvikano društvo sasvim promašili, te ipak realizirali neki tip svijeta znanja, ako je mjeriti internacionalnošću.
Naravno, ta se vrsta obrazovnog i znanstvenog kozmopolitizma ovdje izražava tek prekograničnim financijskim transakcijama, uz opisane unutarnje – javnobudžetske. No treba biti pravedan i ustvrditi da su visokoškolski poduzetnici samo iskoristili zadani komercijalizacijski okvir ukupnog sustava. Dobro, zacijelo su ga malo i podmazali, jer zagovaralo se baš sveudilj. S druge strane, glavnina udara na javni sustav poduzeta je iz etabliranih krugova akademskog univerzuma, kao i vrhovnih političkih struktura ove mlade i nejake države. Već smo naznačili pošast kadrovskog tezgarenja, a tu je i notorna šapa HDZ-ovih uprava po javnim visokoškolskim ustanovama. Lica bliska toj stranci zato upravljaju i većinom neprivatnih veleučilišta, ostajući po strani od viđenije nacionalne scene.
Za sveučilišta nam ne treba višak potrošnje riječi, tamo je dovoljno podsjetiti na dugogodišnji freak show donedavnog zagrebačkog rektora Damira Borasa i njegove svite. Ili na privatno trgovanje dopusnicom za osnivanje splitskoga Medijskog sveučilišta koje će na koncu postati koprivničko-varaždinsko Sveučilište Sjever. Ili na bezbrojna pogodovanja raznim crkvenim učilištima pri njihovu parazitiranju na javnim fakultetima te osvajanju višeg institucionalnog ranga. Sve je doduše počelo još s Bolonjskom reformom i podvrgavanjem visokog školstva otvorenom tržištu, tamo gdje će fakulteti biti zaokupljeni stjecanjem financijske dobiti, a društvo je znanja tome bilo samo zgodan marketinški alibi.
Konačno, obratimo pažnju na dosegnute ishode po svim rečenim temama. Veleučilišta ne mogu pratiti mijenu hrvatskog tržišta rada na kojem jednostavno ne treba više toliko ekonomista, a po novom ni IT-stručnjaka. Za skladištare i vozače i sobarice nije potrebna studijska izobrazba. Domaća visokoobrazovna ponuda sve intenzivnije služi jedino svom računu, jer ni odziv dijaspore nije raskošan onoliko kolikim je najavljivan. Druga i treća generacija hrvatske emigracije nije pohrlila domovini svojih predaka u desecima tisuća, pa ni tisućama studenata ili već educiranog kadra ili mladih parova.
Zauzvrat, stotine tisuća mlađih državljana RH otišle su kroz proteklih desetak godina raditi u inozemstvo, produbivši nam ionako zjapeću demografsku svojevrsnu depresiju. Taj egzodus čak je nadmašio prethodni od najvećih, u kombinaciji zbjega te izgona Srba iz Hrvatske prije nepuna tri desetljeća. Preostaje nam pitanje uvozne radne snage, ali i na primjeru veleučilišta pokazalo se da je tržište rada spremno na efikasnu samoregulaciju. Ako treba, po cijenu brutalne eksploatacije stranaca. Jedino bismo ga još mogli potpomoći dodatnom mjerom otvaranja, dakle, ne onih centara u Indiji i Bangladešu i Uzbekistanu, nego tamošnjih ispostava hrvatskih veleučilišta.
