Ima nešto silno iritantno u pretpostavci da bi Damir Boras mogao pasti tek zbog podrške profesoru kojeg se proziva za seksualno uznemiravanje i zbog prekorednog cijepljenja. U redu, stoji to da je ovdje riječ o ispadima gorima od goreg, ali njihovim izdvajanjem se lik i nedjelo ovog rektora zagrebačkog sveučilišta naglašeno individualiziraju, kao da je godinama žario i palio sasvim mimo sistema, ne računajući par najbližih suradnika koji će odletjeti skupa s njim. A daleko od toga da je bio usamljen, i da je sve rabote koje će zgranuta javnost sad početi otkrivati činio jedino u svoju i njihovu korist.
Veliki, masovni interes krije se iza danas vidne tendencije da ga se ipak niz vodu pusti u obličju anomalije kakva se uz malo političke volje dade jasno izolirati pa odstraniti. Kaže se da je zbog učestalosti afera postao nesnosan i dvjema najutjecajnijim silama u ovom društvu, Hrvatskoj demokratskoj zajednici i Rimokatoličkoj crkvi, koje nipošto ne bi htjele na sebe uzeti posljedice nereda što ga rektorat već godinama tako uporno i kreativno generira. No ako u danom kontekstu postoji išta smrdljivije od rektorske ere Damira Borasa, onda taj zadah dopire iz činjenice njihove strateške upletenosti u ovakav akademsko-politički sindrom. I da, nikako nećemo zaboraviti na odgovornost široke akademske zajednice čiji istaknuti protagonisti već gledaju kako da smjerno pljucnu na do jučer veleštovanog kolegu.
Dok takvi danas rector magnificusu sapunaju dasku, a i sam će ispraćaj kolosa potrajati neko vrijeme, posvetimo se dakle pozadini na kojoj Boras već drugi mandat veze svoj politikantski te karijeristički goblen. Onako, prigodni jedan Wiehlerov, dimenzija svečanog zastora u Hrvatskom narodnom kazalištu, prvoj sceni velikog uspona Damira Borasa koji vladavinu zagrebačkom univerzom započinje uz pozamašnu dozu feudalističkog kiča. Ipak, ništa se od toga nije zbilo bez prethodnog novicijata koji naš junak odrađuje u Lučićevoj ulici, gdje je stjecajem okolnosti službovao kao dekan.
Filozofski fakultet bio je izlučni test za ovog raba božjeg, inače po struci informatičara; najprije se tamo pojavljuje kao prodekan u garnituri Miljenka Jurkovića, od kojeg će 2009. preuzeti dekanat. Jurkovićevo imenovanje za vršitelja dužnosti dekana FF-a ovih dana utoliko se ispostavlja kao zatvaranje kruga u koji je stalo baš koješta. Nemojmo ispustiti iz vida da je ministar znanosti i obrazovanja tada bio, a i danas jest – Radovan Fuchs, mada ni on više nije isti onaj, reklo bi se. Fuchsu ovom smeta Boras, tj. potonji žulja HDZ direktno po stranačkom imidžu, ali nekoć je on i za tu stranku i za ministra figurirao kao pomazanik, dok su se najviši akademsko-upravni slojevi bavili privođenjem visokog obrazovanja kapitalu. Isti HDZ-ov ministar sada djeluje u svojstvu kriznog antidota za Borasovo razbarušeno svevlašće, jer je zadaća nasilnog uvođenja hrvatskih sveučilišta u tržišno poslovanje, dosad pomalo zaboravljena, već odrađena.
Čim je i to zbrinuto, Boras je na FF pokušao dovesti Katolički bogoslovni fakultet, odnosno spariti ih u vidu osebujnog prosvjetnog te antiprosvjetiteljskog hibrida. Puknuo je skandal, međutim, te smo zahvaljujući njemu vidjeli i kako je za transfer Damira Borasa na funkciju rektora ključna bila podrška Crkve. No kad ovdje kažemo Crkva, nije posrijedi samo KBF, zna li se da je Boras oduševljeno pogurao integraciju u zagrebačko sveučilište još jednog crkvenog visokog učilišta uz to, naime onog tzv. Družbe Isusove, kasnije preimenovanog u Fakultet filozofije i religijskih znanosti.
Nije pritom sporno jedino to natražnjačko miješanje sekularnog i sakralnog, kaljanje znanosti bogoslovljem; javno sveučilište ne bi smjelo ni udvajati programe između različitih sastavnica – kako filozofske tako ni teološke. Imao je to na umu i nekadašnji dekan KBF-a Tomislav Ivančić kad je prije 20 godina u pismu tadašnjem rektoru Branku Jerenu kritički prokomentirao zbližavanje sveučilišta i Družbe Isusove, a koje će Boras na koncu blagosloviti. Još veći problem danas predstavlja trojni program filozofije u okviru Sveučilišta u Zagrebu, premda bi i dva paralelna bila besmislena. A tu su, pored FF-a i FFRZ-a, i dalje Hrvatski studiji, ali odmah ćemo reći da je s njima najmanji problem to što se nominalno bave i filozofijom.
Nominalno, dakle, jer se tamo do prije koju godinu razvijao perspektivan filozofski studij, a zatim su ga Boras i najbliži mu kompanjoni zgazili, institucionalno i kadrovski. Bilo je tu osvete za neposluh, da ne ponavljamo sve detalje te bezbroj puta opisane rabote, barem u Novostima, a kao što je bilo i racionalne brige za odstupnicu. HS nije poslužio samo za čuveno zbrinjavanje kadra s FFRZ-a nego i kao akademski hospicij za profesore iz Borasova serkla koji se nisu željeli umiroviti onda kad im je kucnuo zakonski čas. I to je već slavna priča o vječnim dječacima, a jedan od njih, prorektor Ante Čović, prošlog je tjedna faktično otpravljen iz takvog suštinski nelegalnog statusa u penziju.
Ovaj nužno skraćeni pregled ostavštine Damira Borasa ne bi bio potpun bez spomena na počasni doktorat uručen Draganu Čoviću, čelniku HDZ-a Bosne i Hercegovine, i umalo Milanu Bandiću. I dok je kod Čovića upalo u oko jezovito rektorovo vrednovanje njegovih zasluga u preseljenju bosanskohercegovačkih Hrvata i spasu Hrvatske od depopulacije, zagrebački gradonačelnik je trebao biti počašćen uz manju pompu. Jednostavno, veza između njega i Borasa pronađena je u sustavu dodjela gradskih nagrada s pripadajućim izdašnim novčanim premijama, a što nas privodi temi rektorove vladavine u svjetlu čisto financijskom.
Kao što smo u ovim novinama više puta rekonstruirali, fino su i pomno izatkani konci rektorskog upravljanja voljom suradnika s raznih sastavnica zagrebačkog sveučilišta. Ustupci kojima je Boras darivao lojalne nisu bili ništa manje opipljivi od kazni namijenjenih buntovnima, a sastojali su od ugođenih fakultetskih i nastavničkih koeficijenata s ključevima za nova radna mjesta. Imenovanja na funkcije su također kurentna roba, uz druge oblike materijalnog i statusnog zbrinjavanja, toleranciju plagiranja i slične klijentelističke rabote.
Uz navedenog Antu Čovića, među povlaštenim licima iz Borasova mandata, točnije dva, ističu se ona Pave Barišića, Vlatka Previšića, Mislava Ježića, Tončija Matulića, Miljenka Šimprage, Mislava Kukoča, Ivana Prskala i brojnih drugih. Tu je i vanjska selekcija imena bliskih ili makar pragmatično naklonih Damiru Borasu, iako bi se za tako široku formulaciju popis trebao rastegnuti nadaleko van ovog izdanja. Ne samo akademskih, naravno, nego i političkih, privrednih, medijskih, kulturnih, a ne samo ni hadezeovskih, uostalom, jer je i npr. lijevo-centristički sektorski ministar Vedran Mornar bio na istom tragu. Sveučilišna autonomija bila im je osigurač za nedodirljivost, ali isključivo zato što je to odgovaralo okolnim konzervativnim, te poslovno zavisnim akterima, pa je tu poziciju dugo podržavalo i pravosuđe.
No danas se mnogi zdušno odriču Borasa, pa ga stižu neugodni odjeci i u Jutarnjem listu, recimo, gdje su rektor i svita godinama plandovali i kuhali nova produženja svojih radnih vjekova, mandata i ovlasti. Putevi su kapitala u međuvremenu svojski utabani, ne treba im više pionirskih trudbenika za uspostavu profitnog rezona u svim fazama akademskog života. Krajnji je tren za proljetno umivanje obraza umazanih kroz dugotrajnu igru s danas omraženim rektorom, ali tome pristupamo sa znakovito ponovljenom galerijom već poznatih faca, od Fuchsa do Jurkovića.
U takvoj konstelaciji čak i jedan Hrvoje Hitrec, sa svojom iščašenom javnom podrškom Borasu i prozivanjem anarholiberala te staljinista i sličnih demona, doima se prihvatljivije – s njim čovjek lakše zna na čemu je. Pa neka to ujedno bude upozorenje da se u slučaju Borasova pada ni u ludilu još ne može automatski govoriti o nekakvom izvjesnijem trijumfu, nego samo o dugom povratku na mjesto jednog poraza, nakon punog tuceta godina, za eventualni novi i bolji pokušaj spasa uzurpiranih akademskih i društvenih vrijednosti.
