Nije se lako riješiti Damira Borasa ni onda kad je već na odlasku, bar što se tiče funkcije rektora Sveučilišta u Zagrebu. Najprije je bio istjerao još jedan mandat na istoj poziciji već u poznoj dobi za mirovinu, ali je taj inače po svemu prosječan – ako i toliko – znanstvenik te sveučilišni nastavnik, žarko vjerovao da je nenadomjestiv. I očito jest bio, ali nipošto s razloga stručnih koliko onih akademskog podzemlja u stalnom previranju i grču radi očuvanja utjecaja na tok novca te institucionalnih ovlasti. Sad se pak oprašta uz nastojanje da tako izgrađenom sustavu uzurpirane moći zavješta izvjesnu sigurnost i nakon svoje blistave vladavine.
No, i sebi da omogući spokojan karijerni finale i nekakvu hibridnu mirovinu koja bi valjda trebala izgledati poput radnog odmora. Kratki pregled antologijski dugog oproštaja moramo stoga započeti osvrtom na stavke u kojima zagrebački rektor danas brine isključivo o sebi, da bismo došli do efekta na sveučilište kao posljedice takvog privatničkog angažmana.
Pored mlađih snaga klike koji nalaze mjesto u saborskim redovima, boras-čovićevski model najviše se realizira pomoću održanja prestarjelog kadra na pozicijama sveučilišne vlasti
Najnoviji glasovi koji u tom pogledu dopiru iz sveučilišnih krugova svjedoče da Boras najvjerojatnije ostaje na Grafičkom fakultetu. Ako je slijediti vijesti iz dnevne štampe, ta je ustanova zadužena i za novi nastavak njegova zbrinjavanja, nakon što mu je prije četiri godine pružila utočište od užasne sudbe redovnog odlaska u mirovinu. Filozofski fakultet, na kojem je bio zaposlen, to je odbio, pa se naš okretni rektor snašao na drugoj mu dostupnoj sastavnici. Ovom prilikom ne može iznova pucati na rektorski mandat, jer više od dva nisu moguća, pa Grafički navodno priprema natječaj za profesorsko mjesto koji je skrojen po Borasovoj mjeri. Poput raspisa javne nabave službenih vozila s egzaktno zacrtanim performansama koje ovdje nekim čudom zadovoljava samo jedan dobavljač.
Iste najave projiciraju daljnji rasplet toga uzbudljivog radnog vijeka: predložit će ga za profesora emeritusa, dičnog akademskog faktotuma u mirovini, ali koji time ne dobiva tek novu čast i last, nego i znatno veću financijsku satisfakciju. Predložili bi ga bili već i dosad, samo da netko nije uočio kako bi Damir Boras bio prvi rektor koji je sebe ustoličio za emeritusa. O takvoj profesorskoj emerituri, naime, odlučuje sam rektor, tj. šalje inicijativu sveučilišnom Senatu, dok to u slučaju borasovskog sveučilišta znači u biti jedno te isto.
Taj primjer može djelovati, nakon svih gadosti kojima smo svjedočili kroz posljednja dva rektorska mandata u Zagrebu, čak i zabavno, kad ne bi posrijedi bio tek simptom šire teške krize. Ona se dobro ogleda u sukobu oko nove zakonske materije kojom se regulira sveučilište, do mjere u kojoj se ono uopće regulira, naspram autonomije kao jednog od glavnih načela njegova postojanja. Sadašnji sektorski ministar Radovan Fuchs ove je godine lansirao novi Zakon o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti među saborske klupe. Upravo traje dodatna runda žučljivog natezanja oko njegovih uporišta, pa bi se moglo reći da predmet ima pomalo revolucionarni potencijal.
A nema, nego su već i diskretna Fuchsova podešavanja odnosa izazvala takvu nervozu u najpovlaštenijem sloju akademskog življa da im se pripisuje prevratnički značaj. Ukratko, tekst prijedloga novog zakona donekle ograničava mogućnost samovolje sveučilišnog vodstva u općem kontekstu. Puka inicijacija razrješenja i smjene rektora povjerena je Sveučilišnom vijeću kao tijelu pod nadzorom države, ali odredbama koje na koncu odluku svejedno prepuštaju Senatu. U igri su i novosti koje drukčije uređuju financijske relacije između sveučilišta i države, a tu ćemo podcrtati isključivo zanemarenu činjenicu da se akademska djelatnost u RH plaća uglavnom javnim novcem.
Kad i ne bi bilo tako, kad bi sva naša sveučilišta bila posve privatna, međutim, opet bi država morala imati neke ovlasti nad njihovim radom, tj. (ne)zakonitostima u sveučilišnoj praksi. U protivnom nije riječ o upravljačkoj autonomiji nego apsolutnoj samovolji i samodostatnosti bez iole relevantne nadzorničke uloge same države kao osnivača i financijera.
To bi sveučilišta pomaknulo k poziciji kakvu danas u Hrvatskoj zauzimaju Crkva, Hrvatski nogometni savez, HVIDRA, Hrvatska radiotelevizija. Dobar je primjer upravo HNS koji je onomad jednostavno proglasio neprimjenjivost novog Zakona o sportu na sebe i svoj rad. No, slično je postupalo i Sveučilište u Zagrebu, jer država benevolentno prepušta kompletan sektor unutarnjim prilikama. Stvaraju se paralelni sustavi vladanja bez šire demokratske kontrole, što u pravilu odgovara HDZ-u radi uspostave parapolitičkih centara moći u kojima se ta stranka ipak bolje snalazi. Katkad doduše takvi sklopovi bivaju preteški i samom vinovniku situacije, ako sektorski gospodari na terenu neumjereno ojačaju. Baš to je kulminiralo kad je zagrebačko sveučilište prije koju godinu jednostrano odbilo pristati na proceduru državnog upravnog nadzora.
Vodeći sindikalist u ovoj djelatnosti Vilim Ribić uputio je ovih dana na UNESCO-vu analizu 2019. godine po kojoj RH ima u Europi najmanju prisutnost države na sveučilištima. Odgovor zagrebačkog sveučilišta na državnu incijativu za minimalno ispravljanje te devijacije bio je prikladno radikalan. Ne treba sumnjati da je preuveličavanje pobornika totalnog samovlašća u akademskoj zajednici usmjereno primarno protiv svih budućih korekcija u tom smjeru, ne toliko zbog ovih sad.
Damir Boras nedavno je s tim ciljem pogurao objavu knjige Ivana Obadića "Akademske slobode u prijedlozima novih zakona". Naslovnica je ilustrirana slikom četvrtaste akademske kape s koje namjesto standardne kićanke visi o lancu zatvorska kugla. Obadić, docent na Pravnom fakultetu, uoči izdavanja svoje knjige je Fuchsov zahvat usporedio s akcijom kojom je Viktor Orbán u Mađarskoj stavio sustav visokog obrazovanja pod političku kontrolu države. Izostalo je samo prokazivanje npr. socijalističkog mentaliteta današnje političke klase, iako se brižno oglasila i saborska zastupnica Marija Selak Raspudić.
Kao vjerni izdanak sustava koji oličuje Boras, a dizajn mu osmišljava njegov prorektor Ante Čović, ta se profesorica Filozofskog fakulteta ljetos upela reproducirati narativ o ugrožavanju sveučilišne autonomije. Fuchs joj je uzvratio prosudbom da se ona valjda i dalje zalaže za mafijaški iliti kumovski modus upravljanja sveučilištem. Niz ostalih sudionika u raspravi je pravilno uočio da se ni predviđenim zakonskim izmjenama tome ne može stati na rep. A naspram povlaštenih pojava u sustavu kakva je i Selak Raspudić, dade se u više slučajeva vidjeti kako prođu oni koji ne konveniraju sustavu.
Pored mlađih snaga iste klike koji nalaze mjesto u saborskim redovima, boras-čovićevski model najviše se realizira pomoću održanja prestarjelog kadra na pozicijama sveučilišne vlasti. Oni ne idu u mirovinu ni kad im drugi put dospije rok pa je takva strategija u Zagrebu nazivana i gerontokracijom, iako najčešće nema posebnih akademskih, znanstvenih te nastavničkih opravdanja za produžavanje njihova radnog vijeka, za razliku od primjera akademkinje Milene Žic Fuchs kojoj Filozofski fakultet već godinu i pol dana uzalud nastoji produžiti staž. No stala je ranije na žulj sveučilišnom rektoratu, pa je sve teže očekivati da će je matična ustanova uspjeti zadržati.
Za sve ostale uvide u razmjere samovlašća koji opisujemo, dovoljno je danas osmotriti stanje na Hrvatskih studijima. To pervertirano institucionalno čedo aktualne sveučilišne vrhuške, čije smo zapanjujuće (anti)razvojne faze višekratno komentirali, nalik je laboratorijskom uzorku ovoga ukupnog problema. Prije nekoliko tjedana ondje je ipak započeo proces državnoga upravnog nadzora, nakon što je Ustavni sud RH pobio Borasovu tezu o neustavnosti zahvata i ugrožavanju autonomije.
Na sjednici Senata održanoj prošli utorak, posljednjoj kojom predsjedava Damir Boras, nije uvrštena kandidatura Vlatke Vukelić za novu dekanicu Hrvatskih studija, podržanu od Fakultetskog vijeća. Ovdje nije zanimljivo samo to što je ta povjesničarka već ozloglašena filofašistička revizionistkinja koja ne nalazi osobit problem ni u ustaškom tretmanu kozaračke siročadi. U kontekstu odnosa na zagrebačkom sveučilištu, još je interesantnije to što je nedavno pukla idila na Hrvatskim studijima između Ante Čovića i Vlatke Vukelić te suradnika. Neće stoga Čoviću i družbi poslije Borasa biti jednostavno održati ni približan utjecaj na sveučilištu, pa im zaista valja puhati i na neznatnija žarišta promjena statusa quo.
