Vladavina ili, točnije, svevlast nad ključnim javnim te društvenim institucijama – a ne demokratski prihvatljivo upravljanje – kapitalni je zalog iole trajnijeg političkog uspjeha u Hrvatskoj. Nisu to dakle ni ekonomski ili kulturni programi i rezultati vlasti, ni participativnost stranačkog članstva ili šire zajednice, bar ne ako govorimo o dominantnim tokovima umjesto alternativnih inicijativa. Uz to su direktno vezani materijalni interesi svih aktera priključenih na takav model, kao ultimativni njegov horizont. Najbolje primjere te prakse nude nam danas slučajevi dviju strateških, ujedno najvećih ustanova u prevažnim sektorima medija i visokog obrazovanja, Hrvatska radiotelevizija i Sveučilište u Zagrebu.
Efekt njihove ilustrativnosti po navedeno pitanje leži zapravo u izuzetnoj usporedivosti realiziranih situacija: obje te kuće su najznačajnije i najutjecajnije u svojim područjima, i javno su financirane u ovom ili onom vidu, a raspolažu relativno visokim stupnjem načelne samostalnosti u odnosu na ekonomske centre moći i političke vlasti koji im pak izokola kroje kapu u ime krajnje neprincipijelne simbioze. Baš njihova formalna neovisnost i autonomija, međutim, tako su područje najveće zloupotrebe tih institucija u političkom i ekonomskom pogledu.
Prisjetimo se nakratko procesa koji se trenutno zbivaju na dvjema nekoć uglednim adresama; riječ je inače o događajima koji se odvijaju takvim intenzitetom da je i za pisanja osvrta na njih potrebno budno provjeravati nije li se u međuvremenu desilo nešto novo. HRT se tako posljednjih dana žustro upinje da riješi glavne probleme – po izboru uprave – izgonom svojih novinara Hrvoja Zovka i Maje Sever, istodobno čelnih ljudi Hrvatskog novinarskog društva, odnosno Sindikata novinara Hrvatske. Njih dvoje su naime i od volje i u poziciji - za razliku od drugih kolega kojima je to zabranjeno - govoriti u javnosti slobodno, dapače, kritički prema domaćoj medijskoj realnosti. Na toj slici HRT već godinama, u najmanju ruku, zauzima počasno mjesto najveće štetočine, nipošto bez obzira na činjenicu da opseg njegova emitiranog sadržaja nadmašuje sve ostale televizije i radija u Hrvatskoj zajedno.
Nećemo za ovu priliku nabrajati notorne probleme koje odlikuju djelovanje Prisavlja u radiotelevizijskim programima i trgovačkim aktivnostima s vanjskim partnerima podalje od oka javnosti. O tome smo pisali svega nešto manje od bezbroj puta: o poltronskim ustupcima vladama, u prvom redu HDZ-ovim, ili o podilaženju Crkvi i braniteljskim desničarskim udrugama, ili o friziranju tajkunskih likova i djela, kao i neoliberalnih koncepata, ili o pogodovanju biranim privatnim produkcijama.
Ideološke i klijentelističke kompromitacije zasad nastranu; u ovom času HRT se ostraciranjem Sever i Zovka brani od druge vrste krimena, seksualnog uznemiravanja podređenih za kakvo su optužbe pale na jednog od najviših prisavskih kadrova. Mislava Stipića, ravnatelja Poslovanja HRT-a i navodnu sivu eminenciju javne radiotelevizije, glavni ravnatelj Kazimir Bačić zaštitio je paralelno - dok nam pažnju odvlači vijanjem svojih novinara – naprosto pasivnošću. Nešto fingiranih postupaka unutarnje istrage trebalo je poslužiti za privid odgovorne reakcije, ali valja uočiti da su podjednako inertne ostale i poslovične institucije pravne države, što najjasnije ukazuje na slogu mivenih ručica.
Pored svih kontrolnih instanci - Nadzornog odbora, Programskog vijeća, Saborskog odbora za medije - HRT naočigled funkcionira kao subjekt nad kojim vlada takoreći isključivo osovina politički mu zadane uprave i vrha spomenute političke stranke. Pustimo sad utjecaj kapitala, pa i snažnu impresiju koju neminovno izaziva uvid u imovinsku karticu Kazimira Bačića, s plaćom od približno 25 tisuća kuna, s gotovo 30 tisuća kuna mjesečnog prihoda iz ukupno četiri druga izvora, s obiteljskom kućom i još četiri stana u Zagrebu, s poslovnim prostorom i također stanom u Dubrovniku, s kućom i okućnicom te dodatnim apartmanom u Selcu na Braču, s kućom i okućnicom u Strmecu u Hrvatskom zagorju, sa SUV-vozilom Peugeot 5008 i jahtom tipa Jeanneau One Design 35, i s ponešto bankovne štednje te vrijednosnih papira, mada treba dodati da je dio te imovine ubilježen na ime bračne družice ovog visokodužnosnika.
Čudnovati putevi novca i drugih materijalnih ili statusnih vrijednosti nisu ništa manje bili tema kad je posrijedi vrhuška zagrebačkog sveučilišta. I tim smo vas nebrojeno mnogo puta ovdje uveseljavali; jednom bi stoga od nas, radi lakšeg snalaženja u mreži zakučastih i složenih odnosa u akademskom sektoru, možda bilo lijepo da priredimo kartu s makar glavnim licima i njihovim međusobnim karijernim i karijerističkim uvjetovanostima. Ili barem kruga oko zagrebačkog rektora Damira Borasa i prorektora Ante Čovića, s tim da je iz njega ovih dana uz dramatičnu jeku otpao Pavo Barišić, dekan Hrvatskih studija i bivši ministar znanosti i obrazovanja.
Barišić je Čoviću, profesoru na Hrvatskim studijima, dao otkaz nakon nedavnog upozorenja toga nadležnog ministarstva da je potonji već zakonski prestar za nastavak radnog vijeka. Potez je opravdano protumačen kao izdaja dugogodišnjih jataka, pa sad Boras sapuna dasku Barišiću, uz glasove Senata sveučilišta koje poslušnički slijedi rektora čak i nakon opomene sveučilišnog Savjeta da to najviše tijelo ove institucije ne provodi svoje virtualne sjednice – i ne donosi odluke na njima - na formalnopravno ispravan način.
Zaključiti nam je dvije postavke: HDZ-u je već pomalo dosta Damira Borasa i njegove pompozne, a preočito kvarne vladavine, jer prekomjernim iskorištavanjem povlastica privlači sve više kritičke pažnje javnosti, dok su veze unutar vrha sveučilišta još uvijek prilično vitalne te interesno aktivne. Nevolje u raju, s obzirom na akutni okršaj u trokutu Barišić-Čović-Boras, indiciraju mogući zalazak jedne ere, iako ne treba podcijeniti i dalje unosan i aktualan sadržaj klijentelističke im rabote.
To znači da će za Borasa još neko vrijeme raditi utjecaj npr. Crkve koji ga je - među ostalim bitnim podrškama - doveo na mjesto rektora, e da bi on zauzvrat nastavio djelovati u njezinu korist, onako kao što je bio započeo sa mjesta dekana Filozofskog fakulteta. Slične su povlastice dijeljene i drugim biranim strukturama ili pojedincima, i to s upravo minucioznom pomnjivošću. Ta je posvećenost svakako urodila uzvraćanjem potpore i lojalnosti, osim što je samo sveučilište pretvoreno – upravno, kadrovski, organizacijski - u mehanizam pogonjen u prvom redu osobnim koristoljubljem, a fakultete je država već otprije reformistički osudila na protržišni modus poslovanja.
Konačno, i Boras sa svojim kompanjonima predstavlja ništa doli sliku i priliku istoga onog mužjačkog silništva kakvom svjedočimo na HRT-u.
Prijavljeni se u ovom slučaju zove Drago Roksandić, a ishodi opstruiranih istraga su zasad isti, premda im ovlasti nisu usporedive. Časti pak više nego jesu, zna li se da je toga povjesničara s Filozofskog fakulteta baš Damir Boras zdušno – i usprkos prijavama za seksualno zlostavljanje studentica – progurao do titule professor emeritusa. No manje su nam bitni detalji iz pojedinačnih afera na zagrebačkom sveučilištu i HRT-u, jer kod tih autokratski centraliziranih ustanova do izražaja dolazi važnija modelska istovjetnost dvaju načina funkcioniranja i poredaka stvari. Ona je ta koja otkriva temeljnu istinu o našoj zemlji i sistemu ovog doba, zbog toga što je nažalost posrijedi sve, samo ne nekakva ekscesna, izdvojena pojava.
Bačić i Boras, sumarno, kao i njihovi najbliži suradnici, neformalni su agenti vanjskih tj. partikularnih interesa na pozicijama od strateške javne važnosti. Rezon je s obje strane sasvim čvrst; onaj tko pod šapom drži ustanove koje ne bi smio uzurpirati nitko, čvršće drži i širu, opću političku vlast. I lako da je u hrvatskom slučaju riječ o navedena samo dva najkrupnija slučaja, a ne o šabloni kojom se modeliraju bezmalo svi naši veliki javni sustavi i državna poduzeća, odreda samo nominalno, deklarativno nezavisni.
