Velika većina meni dragih ljudi zna da je život kratak. Nije im to, općenito, neka vijest, i neće se posebno iznenaditi ako ovo pročitaju o sebi. Oni su svi, zapravo, u strahu od svega i sve rade strahu unatoč. Ne kažem, a sigurno ne bih ni na sudu ponovila, da zato stvari rade bolje, pedantnije ni zaslužnije (iako se potrefi). Dapače, rade ih kao da su fusnote ili demantiji na već dobro zamašćenu papiru i razvikanoj vijesti – o svom poslu, s nekim donkihotovskim osjećajem za smisao i svrhu.

To nisu nužno ljudi koje poznajem ili s kojima prijateljujem. Dapače, velika većina ih je u mojim feedovima, neke sretnem u vijestima, na YouTubeu, neki su na mojim policama, neki u Kindleu, neki zakucani na zidove ili u izrescima članaka spremljeni kao bookmarkeri po knjigama, neki ni ne govore naški, za neke ozbiljno sumnjam da i znaju gdje smo to mi točno, ali ta im povratna informacija ni ne treba. Ako me kad i morila neka velika intriga oko toga što nas je tako zbližilo pa smo u raznorodnim i multimedijalnim oblicima non-stop zajedno, u zadnje se vrijeme i meni razbistrilo.

Oni se od svojih strahova i spoznaja o životu nikad nisu imali potrebe skriti. Dapače. Ponekad mi se čini da na njih idu prsimice. A iza toga ne stoji jedan hitac u prazno, a ne. Stoji jedno ozbiljno vrijeme vježbanja – ljudskosti, hrabrosti, drčnosti – kako god vam je drago, i to je pokazna vježba za sve nas.

Neću da pustim budale, što je to nego iskaz krajnje i ljudskosti i drčnosti. Ako vam negdje zvoni, to je iz naslova intervjua kojim je nagrađivana spisateljica Lana Bastašić prije negdje skoro godinu dana, znala ona to ne znala, predskazala svoj nedavni otkaz suradnje njemačkom izdavaču njezinih knjiga, S. Fischeru. Nije im se libila održati čitabu po pitanju njihove šutnje oko genocida u Gazi te sistemske i sistematične cenzure koja se u Njemačkoj odvija posljednja dva mjeseca, a koju je naglasila njihova hvalevrijedna, ali i kratkovidna izjava kojom potiču borbu protiv recentnog podgrijavanja antisemitizma. Laninim riječima, ušli su tako u područje koje je "moralno upitno, politički neodgovorno i intelektualno lijeno".

Čim pomislim za nekog "di si ti krenuo, boga ti draga", znam da je krenuo kamo treba, jer je putem postavio i neka pitanja za sve nas, ali i otvorio neke škakljive, možda i ranjive teme. Kod mene konkretno po pitanjima empatije i solidarnosti koje su mi postale rak-rana i više jednostavno nisam načisto s njima. Za druge, jesmo li spremni vježbati ljudskost na kompromitiranju vlastitih povlastica za ono što kolokvijalno i zidićki zovemo "veće dobro" ili smo voljno?

Lanin potez je nešto čemu je prethodila jedna osobna i ne tako mala višemjesečna antiratna kampanja koju je vodila, i dalje je vodi, ona sama u raznim oblicima. Od samog se početka, em na društvenim mrežama, em kroz javne nastupe, em putem razgovora s umjetnicima, prosvjedima… napenalila na budale i ne pušta. Ili kako ona kaže u dnevničkim zapisima "2020." da joj je jedna od životnih smjernica da "zajebava fašiste".

Ali šalu na stranu… Lanin potez nadilazi domene empatije i solidarnosti, dviju riječi čija su mi značenja, ne mogu se još odlučiti, ili potpuno ispražnjena ili naprosto desetkovana trima nedavnim, naoko nepovezanim događajima: poplavom klasne književnosti, ratom u Ukrajini i ratom u Gazi. Ne znam kad sam točno počela napipavati nedostatnost empatije, njezinu apolitičnost i neubrojivost, i sasvim nezgrapnu nepraktičnost. Međutim, nelagoda koju osjećam kad su empatija i solidarnost naznačene kao vrhunac nekakva aktivističkog iskaza a da iza njih ne stoji konkretna društvena ili politička akcija, kako bi rekli naši učeni ljudi, stubokom me preplavi. Krindž, uglavnom. Ili kako bi meni bliska osoba rekla, "my tears won't help you".

Empatija i solidarnost su mi trenutačno sagledive jedino kod deprivilegiranih ljudi koji dijele neka ista iskustva i imaju iste pozicije, pa će se požaliti jedan drugome i razgovor završiti s "tako nam je kako nam je" ili "sve znam, sestro". Empatija i solidarnost su mi trenutačno iskazive samo u kontekstu ljudi koji se mogu jedni drugima emocionalno rasteretiti a da pritom ne performiraju kakvu društvenu ulogu koja im je dana "pogledom odozgo". Jer mi, suštinski, kad empatiju krenem gledati kao političku agenticu, a za to se stvarno moram mentalno napregnuti, od nje preostaje samo to: uloge koje svjesno-nesvjesno raspodjeljuje i njihovo performiranje.

Kako pohađam cjeloživotnu školu, dam se ovdje i doškolovati i promijeniti mišljenje. Ali ne tako skoro. Jer empatijom ne možeš zajebavati fašiste.

Fašiste i co. možeš zajebavati samo ako si voljna mijenjati svoju povlasticu za "veće dobro", riskirati je. Pustiti da voda nosi godinu dana osigurane egzistencije za naslove u medijima koji će prokazati situaciju u kojoj se nalaze mnogi Lanini trenutačni njemački sugrađani, Palestinci i Židovi, naši kolege i umjetnici. Fašiste i co. možeš zajebavati samo ako riskiraš, strahu unatoč, jer za tebe izbora u konačnici nema. Historijski gledano, i sasvim mi je nebitno ima li Lana ili nema para na računu i je li ili nije ovo napravila iz lagodne pozicije – sasvim je nebitno, ponavljam, nikom nije bila dužna ništa, ali dug prema sebi onaj je koji, barem mi je tako iskustvo reklo, najteže otplaćujemo. Zato mi je ova elegantna praktičnost ustupanja vlastite pozicije ukazala na sve ono što se zapravo da napraviti u praksi, i što treba tražiti ubuduće od "empatizera" i "solidarnih" – pomaknite se sa strane, dajte malo prostora, riskirajte ga, pridružit će vam se šačica jednakih, odgojit ćete ih i tko zna, možda onda zbilja pronađemo odgovor na pitanje može li, u ovom slučaju književnost, promijeniti svijet. Evo, Lana vam je ispisala uvod u priručnik.

Osim toga, što je Lanin čin nego elementarni iskaz hrabrosti? Hrabrosti da riskira svoj tekst jer u Berlinu radi na novom romanu, hrabrosti da riskira sigurne prihode, hrabrosti da riskira poznanstva i utjecaj, hrabrosti da riskira svoju poziciju u svijetu književnosti, a mi koji pišemo jer nam o tome život ovisi, znamo što znači kad to nedvosmisleno stavimo na panj. Strahu unatoč.

Dolje empatija, dolje solidarnost!

Gore herojice!

Ali šalu na stranu, a možda i ne…

Čitav život gravitiram tekstovima, muzici, generalno umjetnosti i ljudima koji zagrizu i ne puštaju. Od njih učim, pomno ih pratim, pazim da i ja ne ispadnem iz forme, pogotovo po pitanju rizika. Kako mi se sad čini banalnim i smiješnim moj strah, a koji sam spremna otkriti tek tu pri kraju teksta, kad sam na itac prihvatila pisanje kolumne pa došla doma i uskliknula: Sad će ljudi znati što mislim! A pa dobro, Marija, što si ti mislila da je Vrzino kolo? Mala vještičja vatrica u kolibi za odabrane? Pisat ćeš je i učiti neko vrijeme kako biti i kolumnistica, uz sva svoja ostala belles lettres. Nego…

Tvrdim sad i ovdje, sigurno i sutra, a ako bude nekih šansi, dojavit ću i iz zagrobnog života, za mene je jedina uzbudljiva i pravična ljudska egzistencija ona koja riskira. Boji se, ali štepa strahu unatoč, ispod treperi čitava mašina koju mogu zahvatiti samo neki osobni parametri koji se kreću u sferi osjećanja materije. Identifikacija. Spremnost da se odmaknemo od sebe samih i da nešto naučimo. Kakvo je samo to metafizičko iskustvo koje si u praksi u nekoj odrasloj dobi priuštimo samo tu i tamo.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma