SOLIDARNOST; praksa društvene kohezije ostvarena temeljem vrijednosti kakve su spremnost na dijeljenje s drugima, uzajamna pomoć i/li aktivna participacija u zajednici. To su važne komponente koje predstavljaju okosnicu ideja i interesa što ih dijele i prakticiraju oni koji su dio, odnosno članovi neke zajednice koja se smatra i tretira kao solidarna. Radi se zapravo o vezivnim komponentama solidarnog kolektiva, o onom što ga u sopstvenoj percepciji, ali i percepciji drugih, čini većim i važnijim od pojedinačne individue.
No solidarnost nije, kako bi se to možda dalo zaključiti na prvu, istovjetna s kršćanskom karitativnošću, niti je svediva na prakse grupnih donacija kakva je primjerice crowdfunding, iako s njima dijeli neke srodnosti. Naime solidarnost, kao važan postulat, koristi i kršćanski katolički katekizam. Ipak, u solidarnosti pronalazimo i nešto više, a to je element političnosti. Što se pak tiče znanstvenih razrada koncepta solidarnost u društvenim znanostima, klasično je mjesto ove teme podjela na mehaničku i organsku solidarnost koju je još potkraj 19. stoljeća uveo Êmile Durkheim. Solidarnost kao ideološka paradigma prisutna je unutar političke ljevice, marksističke i anarhističke, te je u temeljnoj suprotnosti s nekim od esencijalnih vrijednosnih principa neoliberalnog kapitalizma, poput kompetitivnosti, konkurencije, eksploatacije ili individualizma. Često je prva asocijacija na vezu socijalizma i solidarnosti istoimeni poljski sindikalni pokret, nastao 1980. u Gdanjsku, koji se danas najčešće interpretira kao glas otpora tadašnjem komunističkom poretku te kao početak njegovog režimskog kraja, iako su utemeljene i kritičke interpretacije po kojima je Solidarnost u znatnoj mjeri bila obilježena i tada rastućim poljskim nacionalizmom.
Solidarnost je – barem načelno – kotirala kao bitna vrijednost u socijalističkim sustavima, isticala se kao društvena i pojedinačna vrlina, etički standard socijalističkog društva, suprotnost sebičnostima i gramzivostima karakterističnim za kapitalizam. Bila je kamen temeljac ‘novog socijalističkog čovjeka’. Tako je ideološki-normativno tretirana i u jugoslavenskom socijalizmu, premda je u praksi sve to najčešće bivalo drukčije, bitno udaljeno od spomenutih ideala. S postsocijalističkom tranzicijom – obilježenom nacionalizmima, ratovima i kapitalističkim procesima privatizacije i deindustrijalizacije – solidarnost kao društveni i politički aksiom biva potisnuta, odgurnuta na marginu, ideološki poražena i zamijenjena nekim novim vrijednosnim obrascima koji su s novom epohom stekli prestižan status, a takvi su na primjer izvrsnost, isplativost, prodornost, makijavelističko stremljenje ka osobnom uspjehu…
