Prijatelj iz Sjedinjenih Američkih Država, zavaljen na suvozačkom mjestu do mene u autu, mislio je da nam vozila koja su se kretala u suprotnom pravcu od našeg blicaju zato što imamo upaljena duga svjetla, ili zato što su prepoznali prijetnju da ćemo možda preći na njihovu stranu ceste.

Doživio je mali kulturološki šok, praćen dozom sumnje, kada sam mu pojasnio da njihovo žmiganje zapravo predstavlja svojevrsnu kodiranu poruku, neki oblik cestovno-komunikacijskog kulturnog nasljeđa u ovim krajevima. Dojavljuju nam nepoznati vozači-drugari iz druge trake da nas negdje, tokom narednih nekoliko kilometra, očekuje policijska patrola, pa bi stoga bilo pametno prilagoditi brzinu kretanja onoj koja je propisana na toj dionici ceste.

Bio je u blagoj nevjerici par minuta, činilo mu se da ga zezam, sve dok nije ugledao policijski auto diskretno parkiran uz rub ceste i dvojicu policajaca što pogledom u pripadajuću kameru pomno prate vozila.

I tako započe debata. Na jednoj, njegovoj strani, pregršt argumenata u prilog tvrdnji da je nedvojbeno potrebno poštivati ukaze zakona. Policija na cestama je tu da nam vožnju učini sigurnijom. Da spriječi očita divljanja nerazumnih vozača kojima ni jedna brzina kretanja nije dovoljna, pa tamo gdje je ograničenje recimo 70, a vi vozite na primjer 90, takvi vam rade pritisak s leđa jer ste im uvijek prespori, jer žele voziti brzinom od 120 ili 130 kilometara na sat. Te da je stoga takvo blicanje, kao sugestija, znak i poruka, vrlo neodgovoran čin.

Nisam se suprotstavio njegovim argumentima – dapače, u suštini ih naravno smatram ispravnim – ali sam ga želio uputiti u dimenzije priče koje mu očekivano promiču. Pa se interpretacija s druge, moje strane, razvezla nadugo i naširoko. Dobacio sam i do vrlo suspektnog tumačenja, teze da blicanje, žmiganje ili blinkanje, kako god nazvali dotični čin u opisanom kontekstu, predstavlja i nekakvu arhaičnu gestu ovdašnjeg potisnutog kolonijalnog sindroma, simbolični otpor slovu Zakona što je često bio poredak u službi interesa tuđina-gospodara. A i da se poluge vlasti često doživljavaju kao odnarođene.

U nešto malo manje nategnutim verzijama, objašnjavao sam kako je blicanje kojemu je svjedočio jedna od rijetkih mikrodruštvenih praksi spontanog iskaza solidarnosti. Solidarnosti među nepoznatim ljudima koje povezuje osjećaj nemoći u odnosu na represivni aparat.

Razgovor je potom otišao u drugim smjerovima i otvorili su se novi rukavci s novim pričama. Šteta. Jer ostalo je još štošta neizrečenog, a srodnog o temi vožnje, blicanja i policije. Ne stigoh mu tako prepričati mnogima znane situacije, suptilno optočene izazovom minikorupcijskih praksi. Recimo ono čuveno pitanje ovdje slabo plaćenih policajaca – i, što ćemo sada prijatelju? – koje priziva dobro poznati odgovor: mogu li vas počastiti pićem?