Protesti koji se posljednjih dana događaju zbog rata u Ukrajini najmasovniji su globalni antiratni protesti od američke invazije na Irak, koja se dogodila prije gotovo dvadeset godina. Protesti su kulminirali proteklog vikenda, paralelno s intenziviranjem ruske agresije na ukrajinske gradove, a održali su se na svim kontinentima, od nekoliko zemalja Latinske Amerike i SAD-a preko brojnih evropskih gradova, Bejruta i Istanbula, pa do New Delhija, Tokija i Sydneyja. Najviše ljudi, od nekoliko desetaka pa do više od sto tisuća, okupilo se u Berlinu, Kölnu, Ateni, Pragu i Bernu, a svi ti prosvjednici zahtijevali su zaustavljanje rata. U situaciji kada je najveći dio političke i medijske mašinerije upregnut u eskaliranje, pa i huškanje na rat, zahtjevi za kompletnim prekidom sukoba uvijek izgledaju nerealistični i utopijski, no mirovni aktivist i medijator Goran Božičević na ovu dilemu odgovara da su protesti "apsolutno korisni, potrebni i učinkoviti jer uvijek šalju poruku vlastodršcima i donosiocima odluka da su ljudi protiv onoga što rade".
- Druga stvar je da se šalje poruka građanima napadnute zemlje da je nekome stalo, da ćemo pratiti i nadzirati što se događa, u najmanju ruku da će uvijek neki građani, mediji, javnost općenito znati ako se budu radili ratni zločini. Ipak se barem donekle uvijek uzima u obzir što će reći javnost, a zamislimo što bi sve tek padalo na pamet onima koji su na vlasti da se nitko ne buni. Skloni smo podcjenjivati koliko običnim ljudima koji su u skloništu znači kada im bilo tko sa strane izrazi podršku, a znači puno više nego u normalnim okolnostima. Solidarnost i podrška su uvijek važni, makar na ulice izašao samo jedan čovjek – kaže Božičević, koji je u Ukrajini boravio najmanje jednom godišnje između 2013. godine i početka pandemije.
Osim u zapadnim zemljama zahtjeve za prekid rata izrazile su i mirovne organizacije iz obje zaraćene zemlje, a međunarodna organizacija Ukrajinski pacifistički pokret uputila je otvoreno pismo u kojemu ne traži samo zaustavljanje ruske agresije već i zaustavljanje militarizacije same Ukrajine, a od NATO saveza da se "povuče iz sukoba, te raspusti i transformira u alijansu razoružanja". Protesti se svakodnevno događaju i u Rusiji, što je naročito značajno ako se uzme u obzir da su praktički svi prosvjedi u toj zemlji ilegalni, te da ih redovito prati masovna policijska represija. U prvih pet dana ruske operacije u Ukrajini u protestima koji su se održali u pedesetak ruskih gradova uhapšeno je više od 5.000 ljudi, a praktički svakodnevno izvještava se o peticijama koje se potpisuju u krugovima najrazličitijih profesija. Oglasila se koalicija tridesetak nezavisnih medija, koji već godinama moraju imati istaknutu oznaku da se vode kao "strani agenti", nakon čega je radiju Eho Moskvy ukinuta frekvencija, a istu prijetnju dobila je Televizija Dožd. Dnevnik Novaja Gazeta u znak protesta izašao je s naslovnicom na ruskom i ukrajinskom jeziku.
"Osjećamo sram i tugu. Jedino ruski antiratni pokret može spasiti život na ovom planetu", poručio je urednik tog lista, dobitnik Nobelove nagrade za mir Dmitrij Muratov.
Otvorenim pismima oglasili su se i Moskovski državni institut za međunarodne odnose te tisuće ruskih znanstvenika, intelektualca i akademika, među kojima su i nobelovci, kao i medicinski radnici i mreža od pedesetak feminističkih organizacija.
Goran Božičević slaže se da protesti mogu imati efekt motiviranja i ohrabrivanja ljudi i u samoj Rusiji, jer se protesti "uvijek događaju po principu domino-efekta, pa zbog toga ne treba odmah imati velika očekivanja, već raditi na tome da se oni šire međusobnim inspiriranjem i podržavanjem". Na pitanje o prividno nepomirljivoj dihotomiji između geopolitičkog i mirovnog analiziranja sukoba, on kaže da "mirovni pristup još uvijek nije dio mainstreama i da će svaki medij uvijek radije tražiti geopolitičke stručnjake, što je i u redu jer uvijek treba čuti ljude koji raspolažu znanjem i informacijama".
- Geopolitičari objašnjavaju kako stvari stoje, a mirovnjaci uvijek moraju biti nerealni jer inače nisu mirovnjaci, iako smo praktični u dnevnom radu i znamo da se stvari ne mijenjaju preko noći. Nekoć je i robovlasništvo bilo normalno i žene nisu imale pravo glasa, a sada više nije tako. Dakle, promjene se dešavaju i mirovnjaci su tu da na to uvijek ukazuju. Potrebne su obje vrste analiza, samo je bitno znati razliku – zaključuje Božičević.
