Kako je došlo do ideje za "Tihu misu", grupnu intervenciju u javnom prostoru u produkciji udruge Domino, koja je nastala kao reakcija na klečeće molitvene skupove u Zagrebu i drugim gradovima u Hrvatskoj?

Do ideje je došlo tako što sam primijetila grupu muškaraca koja se moli, meni se činilo svake subote, na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, pa me zaintrigiralo o čemu se radi. Bacila sam se na istraživanje i otišla na njihovu stranicu "Muževni budite", a kad sam saznala za što se mole, shvatila sam da to nije vjerska manifestacija neformalnog tipa koja okuplja prave vjernike i vjernice, nego samo muškarce koji sami sebe klasificiraju kao vjernike, a mole se za nejednakost. Tu se mogu nadovezati na suradnju s udrugom Domino i radove u sklopu festivala Perforacije u kojima sam problematizirala mizogine bećarce i femicid, čiji je broj u nevjerojatnom porastu, uz ogroman broj potvrđenih žrtava silovanja. Zapitala sam se na koji način muškarci koji se mole za autoritet u obitelji, da ponovno postanu glave obitelji i osobe koje donose odluke to planiraju učiniti, pogotovo ako žena nije voljna živjeti na taj način. Osim toga, mislim da je to narativ koji se ne bi smio održavati na trgovima. Konstantno smo izloženi negativnim porukama preko društvenih mreža, ali okupljanja na javnoj površini, pogotovo na glavnim trgovima, šalju drugu poruku. Po meni, ovo nije molitva jer čak ni Kaptol nije službeno stao iza nje, već govor mržnje i poticanje na nejednakost zakamuflirano u molitvu, što nas vraća u vremena koja smo odavno prevladali. Naša prva "Tiha misa" bila je tihi pijetet prema ženama koje su lani bile žrtve zlostavljanja i femicida: postavili smo 13 ruža za 13 žena ubijenih prošle godine, što je velik broj. "Tiha misa" označava i nelagodnu šutnju jer je nelagodno gledati 13 ruža kao sjećanje na ubijene žene, a s druge strane muškarce koji se ni na koji način ne ograđuju od toga što se događa niti od položaja žena u Hrvatskoj koji je sve samo ne ravnopravan, a oni ga nastoje dodatno degradirati.

 

Šutnja Grada i Kaptola

Jeste li do sada imali nekih neugodnosti zbog "Tihe mise"?

Udruga Domino, glumac Jan Kerekeš koji je napravio satiru na klečanje i ja do sada smo primili dosta prijetnji preko društvenih mreža. Naučila sam kako ih prepoznati i redovito ih prijavljujem. Policija reagira i zaista su ažurni kako bi nas zaštitili od takvih prijetnji. Iz nekog razloga vrlo često su u njima prve riječi "Srpkinjo, umri", "Srpkinjo, diši, nećeš još dugo" ili "lezba". Nisam ništa od navedenog, ali ne vidim na koji bi način to bila uvreda.

Što mislite o oglušivanju Kaptola, MUP-a i gradskih vlasti u vezi zabrane takvih skupova, jer je ono za što se njihovi učesnici mole upitno i u vjerskom smislu?

Vrlo je teško nekome ne dati dozvolu za javno okupljanje, ali postoje i neka ograničenja zbog narušavanja tuđe slobode, tu mislim na pitanje ustavnost jer i muškarci i žene imaju pravo na ravnopravnost. Ovo je dosta sklizak teren za policiju, ali ne bi smio biti sklizak teren za gradske vlasti i Kaptol, iako mi ne tražimo da zabrane klečeće molitve i uskrate dozvole, nego da se oglase. Ti se skupovi ne održavaju samo u Zagrebu nego u više gradova diljem Hrvatske; u Splitu se pojavio rekordan broj ljudi pa očekujem da će Split biti iduće žarište. U svakom slučaju, očekujem da se gradske vlasti izjasne što misle o tome. Da zeleno-lijeva koalicija nije na vlasti u Zagrebu, vjerujem da bi i oni stajali s nama. Danas kad su u poziciji da imaju platformu govoriti o tome i u Saboru i u Gradskoj skupštini, ne koriste je jednako pa se, kao i Kaptol, brane šutnjom. Kaptol je od nas i od novinara dobio nekoliko upita, ali nisu rekli ništa. Nismo smatrali da državnu vlast treba podsjećati na to da se nekako moraju očitovati, ali čini mi se da će to biti naš idući korak. Ne očekujemo odgovor jer se uvijek bliže neki izbori, a rekla bih da svi idu na varijantu "uhvati sve" pa zbog toga gube i svoje birače.

Udruga Domino, glumac Jan Kerekeš i ja do sada smo primili dosta prijetnji preko društvenih mreža. Vrlo često su u njima prve riječi "Srpkinjo, umri", "Srpkinjo, diši, nećeš još dugo" ili "lezba". Nisam ništa od navedenog, ali ne vidim na koji bi način to bila uvreda

Dosta ljudi brani skupove molitelja tvrdeći da su oni mirni. No taj mir može biti dvoznačan...

Skupovi jesu mirni, ali njihove poruke pozivaju na nemir. Mislim da pratimo hodogram Poljske, gdje je također sve počelo mirnim prosvjedima, odnosno molitvama muškaraca na trgovima. Promijenile su se vlast i politička situacija, tako da je Poljska u političkom i civilizacijskom problemu od kojeg će se morati jako dugo oporavljati, ako će uopće i uspjeti s obzirom na to da su umjetnici i političari koji su kontrirali politici koja je trenutno na vlasti emigrirali i samo ih je mali broj nastavio borbu. Ipak, vjerujem da će se to promijeniti. A ta mirnoća početak je normalizacije tog narativa; postane normalno da prolazite pored ljudi koji se mole za stvari koje sam već navela.

Kako komentirate velik broj ljudi okupljenih na kontramitingu prve februarske subote?

Tri mjeseca smo pozivali ljude da nam se pridruže, ali nam se gotovo nitko nije pridružio, osim nekolicine građana i novinara. Bilo nas je malo, čak nedovoljno da tražimo dozvolu za skup, ali smo poslali jasnu poruku. Prekretnica se zbila kad smo mi s umjetničke strane, kao i novinari, počeli kopati o čemu se zapravo radi, pratiti trag novca i tko stoji iza tih skupova. I šutnja Kaptola i vlasti motivirala je ljude da shvate da se stvari vrlo brzo moraju promijeniti i da moraju izaći na trg. Ovaj put smo manje ljudi pozivali, a više nam se njih javljalo. Došlo je jako puno mladih i to me veseli. Čini se da je mlađa generacija, koja dolazi iza moje, informiranija i nekako odgovornija. Moja je zastala i ne razmišljamo što ostavljamo u nasljeđe budućim generacijama i koja je naša odgovornost za to, što je upravo tema svih mojih radova.

Koliko je nužno da krug onih koji izražavaju protivljenje moliteljima bude što širi, uključujući i vjernike koji smatraju da molitelji zloupotrebljavaju vjeru?

Ima vjernika i vjernica koji su se priključili našim prosvjedima, što mi je također jako važno. Otpočetka smo govorili da ne želimo povrijediti ničije vjerske osjećaje i da poštujemo svakog vjernika, svaku vjeroispovijest i svačije pravo na izražavanje vjere. U početku je bilo nejasno što se događa, ali u momentu kad su se stvari raščlanile, pojavila se vrlo heterogena grupa ljudi – ateista, vjernika, ljudi desnih i lijevih svjetonazora, što je po meni dokaz da postoji građansko društvo. Iako sam u početku bila skeptična oko toga, prosvjed me demantirao.

Bi li trebalo na neki način koordinirati sve sudionike prosvjeda, odnosno kontramitinga?

I do sada smo puštali sve ljude da dođu, ali nam je iznimno bitno da ni u jednom momentu na šaljemo krive poruke, da ne šaljemo poruke mržnje, nego poruke potpore svim ženama. Voditeljica sam prosvjeda u Zagrebu, gdje se okupljaju ljudi koji su dovoljno informirani, imaju mišljenje i nije im problem doći na trg. Ali Zagreb nije Hrvatska i nisam sigurna da je tako negdje drugdje. Dat ćemo sve od sebe da ne dođe ni do kakvog incidenta. Smatram da je kontraproduktivno provociranje muškaraca koji se mole. Želimo građansko i napredno društvo i tako se moramo ponašati.

Prva "Tiha misa": 13 ruža za 13 žena ubijenih prošle godine (Foto: Udruga Domino)

 

Problemi zbog bećarca

Dokle će trajati "Tiha misa"?

Stajat ćemo na trgu sve dok se nešto ne promijeni, sve dok ne vidimo promjene u legislativi i u postupanju prema moliteljima, sve dok ne čujemo jasno i glasno tko stoji iza njih, tko ih financira i po kojoj osnovi. Isto tako, čekamo da se oglase Vlada i vlasti ondje gdje se skupovi događaju, a konačno i Kaptol, koji strateški šuti. Pozvat ćemo ljude da dođu i na naredni prosvjed, ali nam je iznimno važno, i tu ćemo dati sve od sebe, da poruka bude ista i da se ne disperzira, s obzirom na to da se okupljaju pojedinci i udruge koje imaju različite agende. Poruka je jasna i jedna: žene treba zaštititi. Kao država nemamo mehanizme za to, žene nisu politička tema i prepuštene su same sebi, nejednake su u svakom pogledu, i u životu i u smrti.

Vaša audiovizualna instalacija "Nema žene bolje od krmače" na lanjskom festivalu Perforacije izazvala je žestoke reakcije i tvrdnje da se zalažete da se bećarac ukloni s UNESCO-ove liste nematerijalne baštine?

To nikad nisam rekla niti je to poruka mog rada. Bećarac je testament jednog vremena i ima svoju tradicijsku vrijednost kao nematerijalna kulturna baština uz zaštićenu formu – dva stiha dvanaesterca u 24 takta, i dijelom sadržaj. Tu formu treba njegovati, a na stranicama Hrvatske turističke zajednice piše da je bećarac dio UNESCO-ove liste i da ocrtava život ljudi tog podneblja. Mene zanima kako se ta lirika mijenjala i moj rad nije imao namjeru tražiti da ga se skine s liste, već dati priliku za dijalog o nematerijalnoj kulturnoj baštini i o tome gdje je ona, i mi s njom, danas. Tu sam tek dobivala prijetnje jer je, izgleda, gadno taknuti u bećarac. Brojni etnolozi potvrdili su mi u razgovorima da se bećarac lirikom promijenio pa se ispostavilo da je moja teza da on ide ukorak s vremenom ispravna. Pala je i jedna prekršajna prijava zbog bećarca. Je li to narativ koji ostavljamo budućim generacijama? Jer ako bećarac ocrtava život naše zajednice danas, što to govori o njoj i o položaju žena u Hrvatskoj?

Koliko i kako umjetnici mogu promijeniti svijet?

Smatram da je na umjetnicima ogromna odgovornost da mijenjaju svijet, no svoj glas ne koristimo dovoljno, počevši od vlastitog statusa i borbe za njega do komentiranja društva. Jedna sam od onih koji smatraju da je svaka umjetnost politička, doslovno svaka, bio toga umjetnik svjestan ili ne, ali mislim da moramo biti glasni kroz medije koji su vidljiviji, a to je i moja društvena odgovornost. Do suradnje s udrugom Domino nisam osjećala podršku, već sam sve gurala sama, s kolegicom Andreom Kaštelan. Sad sam dio malog kolektiva koji mi pruža izuzetnu logističku i moralnu podršku te propituje sve što radim. Moji projekti su bili samofinancirani, uz problem neplaćenog umjetničkog rada, pogotovo što naše cehovske udruge ne rade ništa po tom pitanju; za izložbe u trajanju od tri tjedna u HDLU-u dobile smo 2.000 kuna, u što nije uključeno ni printanje ni rad, pa završavamo u minusu i snalazimo se na druge načine koje smo naučili na fakultetima. Završila sam režiju koja je "najlukrativniji" umjetnički posao i tako mogu preživljavati, ali da se bavim samo onom vrstom vizualne umjetnosti kojom se želim baviti i za koju sam se originalno obrazovala, ne bih imala od čega živjeti, doslovno. Nedavno se skupljalo za sprovod Vesne Sorić, poznate kao Vesna Proljeće, koja je bila alternativna duša Zagreba, kao i svojedobno za sprovod Vesne Parun, pa vi recite kakav je položaj umjetnika u Hrvatskoj i koliko osobne žrtve i moje i svih mojih kolega i kolegica treba biti, a koliko dodatne volje da se aktiviramo na fronti društvenih promjena.

 

Idući film bit će o premlaćivanju migranata

Aktualna militarizacija podsjetila nas je na to da ste 2015. napravili film "Parada". Je li javnost shvatila poruku?

"Parada", snimana jednom kamerom, nastala je spontano. Slučajno sam kroz prozor tramvaja vidjela probu za paradu povodom obljetnice "Oluje" i kao pacifistkinju prošli su me trnci pa sam se zapitala kakvu poruku prenosimo mladima. Na toj paradi okupilo se dosta gledalaca, mnogi su bili puno mlađi od mene, i moram priznati da mi je to bilo dosta šokantno. Nisam protiv akcije "Oluja", ali smatram da je postojao bolji, dostojanstveniji i jeftiniji način da se obilježi njena obljetnica, lišen oružja i obilježja koja se konstantno pojavljuju na svim prosvjedima, od kojih su neka u međuvremenu napokon postala protuzakonita, ali tada nisu bila. Moj idući film bit će o ilegalnom premlaćivanju migranata na granici, za što sam dobila sredstva HAVC-a za eksperimentalni film. Očekujem sredstva i od Grada Zagreba, koji kronično kasni s objavom rezultata, ali čim budu objavljeni krećem u režiju filma. Opet ću se prihvatiti kontroverzne teme, ali kako dosta radim s migrantima i tražiteljima azila, svjesna sam njihove pozicije. Čini se da su svi svjesni i pozicije MUP-a, s obzirom na to da nam presude, npr. za Madinu Hussiny, samo stižu, ali ta se tema ne zadržava dugo u medijima, već se jako brzo preskače. Željela bih da ostanemo na njoj, pogotovo kao zemlja koja je doživjela rat.