Više od 850 milijuna žena i djevojaka diljem svijeta živi u zemljama čiji je stupanj dosegnute rodne jednakosti skupina nevladinih organizacija okupljena u koaliciji Equal Measures 2030 ocijenila kao "vrlo loše". Nedavno objavljeni izvještaj ove platforme za ženska prava navodi i da još 1,5 milijardi žena i djevojaka živi u zemljama s "lošim" stupnjem rodne jednakosti, kao i da se nijedna država svijeta još nije približila stupnju jednakosti kakav su prije gotovo deset godina zacrtali Ujedinjeni narodi u svom planu Održivi razvojni ciljevi 2030 (SDG).
Takozvanim SDG indeksom organizacije su analizirale jednakost žena i djevojaka u 139 država svijeta, a u njih čak 40 posto uočena je stagnacija ili pogoršanje. U tih 40 posto zemalja živi više od milijardu djevojaka i žena. Najgoru ocjenu "vrlo loše" dobilo je 45 država koje se uglavnom nalaze u Africi, na Bliskom istoku i u Aziji, a najbolju ocjenu dobila je jedino Švicarska. Hrvatska, kao i veći dio istočne i južne Evrope, uključujući Italiju i Grčku, ali i Sjedinjene Države, dobile su srednju ocjenu "dobar". Ocjenu "vrlo dobar" dobile su pak Kanada, Australija te zemlje zapadne i sjeverne Evrope. U Evropi su ujedno zabilježene i najveće razlike u stupnju rodne jednakosti, pa se kreću od najbolje rangirane Švicarske do, na drugom polu, Albanije, koja je dobila najgoru ocjenu.
Eksplozija obiteljskog nasilja u vrijeme pandemije Covida-19, različite restrikcije reproduktivnih prava i zabrana obrazovanja najčešći su oblici institucionalnog ugnjetavanja djevojaka i žena. U izvještaju se navode primjeri ukidanja ustavne zaštite prava na pobačaj u SAD-u, jednako kao i zabrana pobačaja u Poljskoj, te državno nasilje protiv pokreta za prava žena u Iranu. Najgori je slučaj Afganistana, gdje je režim talibana nizom zabrana, koje uključuju čak i govorenje u javnosti, ustanovio sistem koji se u ljudskopravaškim krugovima naziva "rodnim aparthejdom". Uz to, 614 milijuna djevojaka i žena danas živi na područjima zahvaćenima ratom, što u pravilu dovodi do porasta obiteljskog i seksualnog nasilja i otežanog pristupa pobačaju. Ova je brojka za čak 50 posto veća od one iz 2017. godine.
Organizacije su razradile i nekoliko mogućih scenarija s različitim dinamikama, pa zaključile da, ako se trendovi koji su danas na snazi nastave, globalna rodna jednakost neće biti dosegnuta do kraja 22. stoljeća. Dapače, ako se postojeći trend nastavi, do kraja 2030. godine bit će postignut tek neznatan napredak u odnosu na 2015. godinu, kada su Ujedinjeni narodi formulirali Održive razvojne ciljeve. Ako ne bude nikakvog progresa, stanje će do 2030. godine biti gore nego što je to bio slučaj 2015. S druge strane, u najoptimističnijem scenariju, u kojemu sve države svijeta napreduju brzinom 41 najbolje rangirane države, rodna jednakost do 2030. godine bit će nešto bolja nego u slučaju nastavka sadašnjeg trenda, ali još uvijek daleko od cilja zacrtanog SDG-om.
Organizacije navode da je rodna jednakost usko povezana s nizom drugih socioekonomskih trendova, te ističu osam potencijalnih kriza koje bi u narednih šest godina mogle "zdrobiti krhka postignuća rodne jednakosti i gurnuti svijet unazad". To su rastuće ekonomske nejednakosti, društvena i politička polarizacija, državna represija osobnih prava i sloboda, tjelesna autonomija i rodno uvjetovano nasilje, ratni sukobi i klimatska kriza. Istovremeno, smanjenje međunarodne financijske pomoći i domaće mjere štednje znače da se sve manje javnog novca ulaže u politike koje štite i potiču rodnu jednakost. Tako se procjenjuje da zbog prevelikih javnih dugova više od stotinu zemalja svijeta danas reducira državna ulaganja u zdravstvo, obrazovanje i socijalne usluge, pri čemu istraživanja pokazuju da mjere štednje disproporcionalno negativno utječu na dobrobit djevojaka i žena.
