Oduvijek patrijarhalno ceremonijalni, hrvatski intelektualni krugovi početkom 20. stoljeća radije su, iz obzora bečke moderne, birali Otta Weiningera nego Sigmunda Freuda. Weiningerov "Spol i karakter", knjiga najpoznatija po antisemitizmu i "spekulativnoj" naravi teza o nižoj fiziološkoj i mentalnoj razini razvoja žene u odnosu na muškarca i objavljena nekoliko mjeseci prije Weiningerova samoubojstva 1903. godine, u tadašnjim domaćim intelektualnim krugovima bila je hit.
Opasnost od emancipacije žena bila je itekako vidljiva na horizontu, zbog čega su teze o "metafizici spolova" tog austrijskog filozofa (o kojemu je Krleža objavio tek jednu jedinu rečenicu u časopisu Danas 1934. godine: "Ustrijelio se u dvadeset i trećoj godini kao dosljedni pesimista."), domaćim intelektualnim mužekima djelovale blagotvorno. Iako Weiningerov znanstveni diskurs o nižerangiranim ženskim bićima (gdje niti kod onih "seksualno pervertiranih" primjera nema kvalitete; naprosto nigdje nema ženskih genija) nije bio biblijski značajan za progresiju domaćih mačističkih stavova, ipak je dodatno okuražio tadašnju retoriku muškaraca na pozicijama institucionalne moći prema nepoželjno "drugačijim" ženskama, "muškaračama" ili naprosto "histeričnim babama".
Uviđamo da mobing žena u muzejskim institucijama Hrvatske nije bio tihi, povijesno skriveni obrt nadređenih muškaraca, nego dokaz prešutne tendencije tadašnje kulturno-društvene kreme da se svaku ženu progresivnog mišljenja na neki način javno ponizi
Usporedbe radi, Freud ni homoseksualnost niti "histerični simptom" nije smatrao abnormalnom patologijom: ali što možemo, frojdizam nije bio opcija hrvatske intelektualne elite početkom prošloga stoljeća. Što je pak bila profesionalna opcija žena u kondicijama intelektualne elite i šire shvaćenog društva u Hrvatskoj, pokazuje izložba "Historija zaborava – Prve žene zagrebačkih muzeja", nedavno postavljena u zagrebačkom Arheološkom muzeju i otvorena do 13. srpnja.
Kao što ime sugerira, izložba se bavi nevidljivom historijom žena muzejske struke u Hrvatskoj, a nastala je interdisciplinarnom suradnjom četiriju zagrebačkih muzeja: Arheološkog, Etnološkog, Muzeja za umjetnost i obrt i Hrvatskog školskog muzeja. Predstavlja profesionalne biografije najvažnijih žena za razvoj struke, ali i ukupnog akademskog obrazovanja u Hrvatskoj od početka 20. stoljeća.
Raspoređena u nekoliko prostranih soba, djeluje i decentno i raskošno. Da je inteligentnim detaljima moguće postići oba dojma, dokazuje već prvi prizor u prvoj izložbenoj prostoriji. Obasjane upadljivom mijenom ružičasto-bijele svjetlosti, posjetitelje dočekuje niz niskih đačkih klupica u koje valja sjesti i pogledati kratak video, kao ubojiti sažetak tematike. Naratorica (glas Nine Violić) u animirano-dokumentarnoj formi izlaže tvrde činjenice. Sve ste negdje stoput čuli, ali bome, taj užas djevojačkog obrazovanja u kondicijama samostanske pedagogije za kvalifikaciju "dobre kršćanske učiteljice" uvijek izaziva jezu.
I dok pratite historiografski uvod, pogled vam bježi na eksponat savršeno uščuvane lutkine kuće, zapravo minijaturne dvokatnice s bidermajerskim namještajem, s kraja 19. stoljeća. Ibsenovska metafora mijene (lutke u samosvjesnu osobu) na izložbi je postavljena kao jedini testament "epohe na odlasku" i jedini njezin pasiv: lijepom igračkom izložba počinje, a kronologijskom lentom usporednih događaja povijesti žena u hrvatskom, europskom i američkom kontekstu izložba završava.
Svjedočanstva protagonistkinja govore o mizoginiji s kojom su se suočavale (Foto: Sandro Lendler)
U sredini izložbenog prostora nalazi se pak naglašeno "bijela soba", a služi kao ironijski odušak predstavljenom sadržaju. Na podlozi nježnog, gotovo prozirnog postava gledate citate mizogine artiljerije visoko pozicioniranih i uglednih hrvatskih intelektualaca prošloga stoljeća, nastale očito pod utjecajem notorne Weiningerove teze, ali i svih drugih dobro uhodanih mehanizama paternalističke društvene tehnologije koja je žene odgajala kao vječito "drugotne". Neke "teze" su povijesno notorne jer su, ne samo kao historijski citati i pogotovo u kunsthistoričarskoj profesiji, neobično vitalno preživjele u suvremenosti. Zna se da je Ljubo Babić bio izraziti vajningerovac jer je tvrdio da žene "nemaju snagu za velike kreativne koncepcije", kao što se zna da je Kršnjavi volio izrugivati izgled ili ponašanje određene žene koja se tobože nije uklapala u tadašnje (ne)shvaćanje rodnih uloga.
Prve žene zaposlene u Arheološkom muzeju u Zagrebu bile su Antonija Tkalčić Koščević, pionirka među hrvatskim kiparicama i prva žena s akademskim obrazovanjem zaposlena u toj instituciji; pjesnikinja Dora Pfanova; akademska slikarica, povjesničarka umjetnosti i arheologinja Roksana Zurunić-Cuvaj i učiteljica Zora Jiroušek
No, široj javnosti je možda nepoznato ime Viktora Hoffillera, ravnatelja Arheološkog muzeja u Zagrebu od 1924. – 1943., čija je karijera popločana mizoginijom u odvratno manipulativnoj metodi kojom je profesionalno i ljudski degradirao svaku po nečemu iznimnu ženu koja bi stupila nogom u tu instituciju. Tako uviđamo da mobing žena u muzejskim institucijama Hrvatske nije bio tihi, povijesno skriveni obrt nadređenih muškaraca, nego dokaz prešutne tendencije tadašnje kulturno-društvene kreme da se svaku ženu progresivnog mišljenja na neki način javno ponizi.
Prve žene zaposlene u Arheološkom muzeju u Zagrebu bile su Antonija Tkalčić Koščević, pionirka među hrvatskim kiparicama i prva žena s akademskim obrazovanjem zaposlena u toj instituciji; pjesnikinja Dora Pfanova; akademska slikarica, povjesničarka umjetnosti i arheologinja Roksana Zurunić-Cuvaj i učiteljica Zora Jiroušek. Naravno, sve su one imale vlastitu klasnu pretpostavku za tu uvaženu službu, iako su njihove umjetničke biografije daleko impresivnije, a neke i mnogo životno vedrije, od gabarita temeljne muzejske struke.
U sličnim socijalnoklasnim kondicijama odgajane su i druge, na izložbi biografijama predstavljene izuzetne muzejske profesionalke u Zagrebu: istraživačica liturgijskog ruha Stella Ubel, dokumentaristica i knjižničarka Ruža Zanon, etnologinja Ljerka Topali, knjižničarka Ljerka Krček, kustosica Zdenka Munk, učiteljica, novinarka i etnologinja Jelica Belović-Bernadzikowska, slikarica i etnografkinja Zdenka Sertić, stručnjakinja za tekstil Tereza Paulić, učiteljica i "čipkarica" Zlata pl. Šufflay, prva voditeljica inventara u Etnografskom muzeju Jela Novak i učiteljica, ravnateljica i prva hrvatska kustosica Klotilda Cvetišić.
Kao protagonistice nevidljive kulturne povijesti ovog društva, na izložbi odaju šarm bezvremenskog, dostojanstvenog sestrinstva po struci – iako je to tako površan, performativni dojam. U dubljem registru izložbe vlada, naime, turobna aroma činjenica o sporom i napornom putu obrazovanja žena u Hrvatskoj. Koliko feminizma može biti u kondicijama borbe za obrazovanje žena u katolički impregniranom, nacionalistički intoniranom patrijarhalnom društvu na razmeđi stoljeća? Malo, ali ipak?
Prva hrvatska kustosica Klotilda Cvetišić (1853. – 1947.) (Foto: Sandro Lendler)
Komplicirane profesionalne biografije profesionalki hrvatske likovne kulture na ovoj izložbi svjedoče o zlatnom standardu povijesti obrazovanja žena na ovim prostorima. Vječnom hrvanju s baštinjenom mizoginijom i oportunizmom prešućivanja nepravde svake vrste, u ime realpolitičkih, feminističkih ciljeva.
Na terenu tog zanimljivog preplitanja feminizma i ženske povijesti o čijoj dinamici govore upravo biografije muzejskih profesionalki s ove izložbe, operirale su (i) pionirke domaćeg ženskog obrazovanja poput Marije Jambrišak, Marije Horvat, Camille Luzerne, Jagode Truhelke i Natalije Wickerhauser. Kao učiteljice Ženskog liceja u Zagrebu uputile su 1895. godine prvi zahtjev da se ženama dopusti pohađanje sveučilišne nastave. Do tada je, naime, gimnazijsko i akademsko obrazovanje bilo dopušteno isključivo muškarcima, a djevojke koje su željele nastaviti školovanje mogle su upisati jedino žensku učiteljsku školu u samostanu.
Koliki je onda put od "dobre kršćanske učiteljice" do slobode izbora u obrazovanju? O tome, recimo, govori sadržaj kataloga "Historija zaborava – Prve žene zagrebačkih muzeja" objavljen uz ovu izložbu, koji je uredila Ana Solter. Riječ je o zborniku redom odličnih tekstova suvremenih domaćih autorica čiji su profesionalni interesi vezani uz povijest epohe međuraća u Hrvatskoj. U kurikulu nacionalne povijesti savršeno bi poslužio kao kratak udžbenik povijesti ženskog obrazovanja u Hrvatskoj – kad bi pojam obrazovanja još bio tema.
