Središnje zagrebačke muzejske i izložbene ustanove za modernu i suvremenu umjetnost – MSU i Umjetnički paviljon – krajem prošle godine otvorile su dvije ambiciozne izložbe koje i dalje traju. Povezuju ih goruće teme čovjekovog utjecaja, ili preciznije, tvrdih posljedica globalno vladajućeg geopolitičkog poretka na prirodni okoliš, druga živa bića, ali i mnoge ljude koji u tom poretku nisu pozvani sudjelovati, kao i grassroots aktivnosti – ne samo u polju umjetnosti – koje se tome opiru.
Tim tragom, obje izložbe – "Šest uzoraka katastrofe" (do 2. veljače u Etnografskom muzeju, s obzirom na to da obnova Umjetničkog paviljona još traje) i "Miris svježe nacijepanih drva" (do 23. veljače na drugom katu prostora za povremene izložbe MSU-a) – na nivoima i koncepata kustosica i pojedinih umjetničkih radova koriste i dalje aktualne arhivističke metode i taktike kako bi proizvodile skupove novih znanja o navedenim temama i time propitivale vrstu i porijekla znanja pohranjenih u muzejima i galerijama.
Odnosno, da bi i ustanove i posjetitelje, ali i autore/ice izložbi, pokušale zapitati koliko su znanja spremni unijeti u sebe i osvijestiti moguću uzaludnost, no svejednaku opravdanost borbe za spas planeta i, nužno usporedno, za rušenje prevladavajućih izrabljivačkih načina industrijske proizvodnje i življenja.
Pritom je potreba za subverzijom današnje društvene uloge muzejskog arhiva izraženija u Etnografskom muzeju, gdje kustoski koncept izložbe potpisuju Irena Bekić, ravnateljica Umjetničkog paviljona, i Dušica Dražić, također i renomirana umjetnica.
Navedeno je i logično s obzirom na to da teme izložbe nalažu umjetničku kritiku ideja nastalih u znanostima poput etnografije i etnologije, kao i na njihovim sjecištima s prirodnim znanostima, koja pak odašilju vlastita upozorenja o razini ugroze svijeta kakav poznajemo, iako ih svjetski moćnici sve dosljednije ignoriraju. Potpuno je opravdano zapitati se i što umjetnost i akteri svijeta umjetnosti (umjetnici, kustosi, public relations eksperti itd.) uopće mogu učiniti da se to promijeni, ali kraj ovog teksta će se usuditi dati mogući odgovor.
Potreba za subverzijom današnje društvene uloge muzejskog arhiva izraženija je u Etnografskom muzeju, dok izložba u MSU-u intenzivnije izražava nadu u mogućnost samoorganiziranih praksi odozdo da prevladaju modele proizvodnje koji nad nama dominiraju odozgo
Izložba u MSU-u, koju su osmislile njegova donedavna ravnateljica Zdenka Badovinac i kustosice Jasna Jakšić i Ana Škegro, s druge strane intenzivnije izražava nadu u mogućnost samoorganiziranih praksi odozdo da prevladaju modele proizvodnje koji nad nama dominiraju odozgo; i njen je blagi optimizam, što se očituje i u poetičnom, iako melankoličnom naslovu, osvježavajući.
Melankolija otpora je to, kako kaže pisac. Svakako, takva se borbena osjećajnost može prepoznati i u Etnografskom muzeju, pa iako izložbe povezuje i to što je Dušica Dražić jednu kurirala, a na drugoj izlaže kao umjetnica, rekao bih da je posrijedi emocija trenutno ukorijenjena među onima koji imaju privilegiju kritički se baviti tim temama (a kustosi i umjetnici među njima su bez premca); a sadržaj je toga osjećaja sljedeći: znamo da ne možemo učiniti ništa, ali svejedno ćemo učiniti nešto.
U tom smislu je nadahnjujuće promatrati kako se dvije odvojeno osmišljene izložbe zapravo skladno prožimaju, a taj kolektivizam, čini se spontani, nešto je čemu se treba prepustiti. Za ovog su kritičara na obje izložbe najuspješniji oni radovi, stari ili novi, koji opisanu emociju najpotpunije utjelovljuju.
Uz Dušicu Dražić, u MSU-u izlažu Nermin Duraković, Ana Hušman, Maria Lai, Polonca Lovšin, Masa Nazzal, Marika i Marko Pogačnik, Anton Vidokle, Karla Crnčević i kolektiv Zemlja za nas s Brača, kao i slovenski kolektiv Plateauresidue (Aljaž Celarc i Eva Pavlič Seifert) te anonimna međunarodna aktivistička grupa No Name Kitchen, koja na terenu pomaže ljudima u pokretu, mahom duž bosansko-hercegovačke granice Europske unije.
Na izložbi Umjetničkog paviljona su okupljeni Hannes Böck, Marjolijn Dijkman, Davor Konjikušić i Ana Torfs, a Jassem Hindi i Sina Seifee su s grupom suradnika na otvorenju izložbe održali plesni performans "Suncožderi". Iz potonjih bih ovom prilikom izdvojio Davora Konjikušića, koji je za potrebe izložbe "Šest uzoraka katastrofe" rekreirao svoj rad "Crveno blato" iz 2011., fotografsku seriju o učincima jedne od najvećih ekoloških katastrofa u povijesti Mađarske.
Četvrtog listopada 2010. procurio je rezervoar tvornice aluminija MAL u gradu Ajka, sjeverno od jezera Balaton; tad se izlilo milijun kubičnih metara tzv. crvenog blata, koje je rezultat procesa pretvorbe boksita u aluminij, a sadrži niz teških metala otrovnih za ljude, biljke i životinje. Deset je osoba poginulo, stotine domova bile su uništene, a više od dvije stotine ljudi bilo je teško ozlijeđeno.
Konjikušićeve fotografije naizmjence prikazuju prirodni i izgrađeni okoliš, šume i građevine, koje su sve do određene visine jasno obilježene hrđavocrvenom bojom, preostalom nakon što je blato bilo uklonjeno ili je opalo.
U kontekstu izložbe zanimljiv je način postavljanja fotografija malog formata: na stražnjoj strani velike crne kutije unutar koje se analogno projicira 16-milimetarski film Hannesa Böcka "Sammlung Bau und Schmuckstein altes Rom" (Zbirka građevina i dragog kamenja starog Rima) iz 2021.; dakle, da bi se uopće došlo do serije Davora Konjikušića, potrebno je zaobići u postavu prostorno dominantniji rad, i tada se vide vizualno snažne fotografije koje su malim formatom zapravo pretvorene u zloslutne znakove smaka svijeta. Kao što znamo, slični su znakovi posvuda oko nas, ali smo se skloni praviti da ih nema, na što postav Konjikušićevog rada nenametljivo, no dovoljno jasno ukazuje.
Poticajan je i videoesej "Zračeća materija" Marjolijn Dijkman (2016.), o kojem čak i nije neophodno znati da sadrži više od 250 proizvoljno računalno povezanih slika, čiji motivi u intenzivnom shuffleu asocijativno kombiniraju astronomsku znanost i astrološku magiju, aviotehnikom dohvaćeni svemir s rasporedima druidskih obreda, drevne prikaze noćnog neba sa slikama s najsuvremenijih teleskopa...
Važno je što rad upućuje na nužnost upijanja cjeline povijesnog, pa i pretpovijesnog ljudskog iskustva, da bi se njegovo postojanje održalo, ali i mijenjalo u suživotu s drugim iskustvima koja su tu, u pravilu zanemarena u korist partikularnih i time nedjelotvornih sustava znanja.
Visoku tehnologiju na izložbi u MSU-u za viši cilj izvrće i Nermin Duraković, koji je za video "Naša granica" (2021.) dronom sustavno snimao granicu između BiH i EU-a na pojasu ličke Plješivice (blizu Bihaća i Velike Kladuše) gdje je država Hrvatska pomoću sredstava Europske unije raskrčila gusti sloj šume, da bi učinkovitije motrila granicu i sprječavala sve koji ju tamo pokušavaju prijeći.
Durakovićevo videosvjedočanstvo svojevrsnog policijski potpomognutog ekocida vizualno je veoma dojmljivo i već zbog toga šokantno, no još više uznemiruje ogoljenje perverznih razmjera kontrole do kojih geopolitički moćnici idu kako bi štitili nešto tako fiktivno poput granice i države. Toliki štitovi mogu značiti samo paranoju i strah.
A da umjetnost mekanim, ali nepokolebljivim razotkrivanjem predrasuda u odabranoj zajednici može i njene članove iznova okupiti oko istog cilja, kazuje temeljni rad relacijske umjetnosti, ili, ljepše rečeno, umjetnosti oblikovanja odnosa – "Legarsi alla montagna" ili "Vezati se za planinu" (1981.) Marije Lai (1919. – 2023.), talijanske umjetnice porijeklom sa Sardinije.
Pozvana da kreira spomenik za svoje rodno otočko selo Ulassai, Lai je prepoznala da sve njegove stanovnike, inače nerijetko razjedinjene sukobima i čarkama kao posljedicama teškoća tamošnjeg ruralnog života, povezuje vjera u lokalnu legendu o plavoj vrpci koju je jedna djevojčica u zadnji čas uhvatila i tako se spasila pada s planine.
Umjetnica je novom, dugačkom plavom vrpcom istkanom na tragu tehnika toga kraja povezala sve stanovnike sela, ponudivši prvo djeci da ju drže, e da bi ju na koncu prihvatili svi i tako zapravo stvorili živu društvenu skulpturu, koja je istodobno igrom obnovila koheziju zajednice i rezultirala iznimnim umjetničkim dokumentom u materijalnom smislu – fascinantnim crno-bijelim fotografijama akcije kroz koje se plava vrpca provlači kao jedini motiv u boji, crtajući trajnu snagu umjetničke geste.
Upravo je to ono što umjetnost može, i zato danas mora činiti – riskirati privilegije svoga svijeta za prisutnost među ljudima bez fige u džepu i dati obol koji je tek ona kadra gradnji njihovog zajedništva i politizaciji življenja.
