Samostalna izložba beogradske umjetnice Milice Rakić u Black Boxu zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti nosi naslov "Crvena, da te nema...". Ako je logična pomisao da ga se može nastaviti ostatkom fraze – "trebalo bi te izmisliti" – jasno je kako je baš to puni naslov eksperimentalnog filma ove autorice iz 2020., koji tvori osnovu nadahnutog postava što se lucidno poigrava fundusom muzeja.
Milica Rakić (1972.) znana je po nizu kratkih eksperimentalnih filmova i multimedijskih instalacija, u kojima dosljedno problematizira iskustvo jugoslavenskog samoupravnog socijalizma i antifašizma iz feminističke perspektive, postavljajući pitanja o stvarnoj uključivosti socijalističke ideologije i prakse za žene iz svih klasnih grupa u poslijeratno doba, kad se revolucionarna preobrazba monarhističkog i većinom agrarnog društva postupno birokratizirala i institucionalizirala.
Kakav je položaj žene u FNRJ i potom SFRJ bio nakon ukidanja Antifašističkog fronta žena 1953. godine? Ako nije bila članica novonastale političke klase i socijalističkog srednjeg sloja, kakve su bile stvarne mogućnosti njezinog obrazovanja i samoostvarenja? A što biti ženom znači danas kada se, uza sva ograničenja Jugoslavije, nasljeđe poput organizacije AFŽ-a u jeku Narodnooslobodilačke borbe iznova javlja kao nadahnuće za feminističku sadašnjost?
Izložba priređena u sklopu višegodišnjeg programa suradnje MSU-a Zagreb sa Subversive Festivalom, čije su kustosice Zorana Đaković Minniti, Dina Pokrajac i Leila Topić, postavlja takva i slična pitanja, a Milica Rakić ih upućuje posjetiteljima kroz svoj filmski alter-ego Crvene, fiktivne revolucionarke koja bi lako mogla biti historijska ličnost, sasvim lako uklopiva u program "Kinematografija otpora". Filmska Crvena se putem ratne revolucije djelomično potvrdila kao samosvojna, autentična osobnost; međutim, kao poratna pripadnica jugoslavenskog visokog društva, pejorativne "crvene buržoazije", ona shvaća da joj je okvir izravnog i posrednog društvenog utjecaja itekako limitiran ulogama u ritualima i dalje određenima patrijarhalnim strukturama, odjevenim u partizanske odore.
Crvena nije bila sklona prilagoditi se postojećem stanju, pa film predstavlja režijski osebujnu inscenaciju postepene artikulacije njenog individualnog, nekonvencionalnog buntovnog stava, dok se interijer prijeratne građanske vile u kojoj se film odvija, postavom izložbe sačinjenim od umjetnina iz muzejskih zbirki, dovitljivo širi u galerijski prostor Black Boxa. Radovi umjetnica i umjetnika poput Slave Antoljak, Jagode Buić, Ivana Picelja i Vladimira Kristla tako čine zbirku kakva je mogla pripadati revolucionarki Crvenoj, kojom ona svjedoči o prevratničkoj ulozi umjetnosti u tadašnjim povijesnim zbivanjima, ulozi koju umjetnost danas ponovno treba i može za sebe izboriti.
Film Milice Rakić u ovom slučaju služi kao vezivno tkivo koje nekoć avangardnoj, a danas muzealiziranoj umjetnosti iznova nudi tu mogućnost i de facto provocira spremnost muzeja kao ustanove da ju prihvati i potakne. Na tom tragu, ovakav je upliv u fundus MSU-a ZG jedan od intrigantnijih u novije vrijeme, jer čini da radove koji su izlagani relativno često posjetitelji doista pokušaju gledati novim očima. Crvenim očima, reklo bi se.
