Psiholog Boris Jokić postao je poznat široj javnosti prije nekih desetak godina kao voditelj nesuđene cjelovite kurikularne reforme. Nakon njenog kraha pod naletom desnice Jokić je ostao prisutan u javnosti u naizgled potpuno različitim ulogama. Bilo da se nalazi u cipelama političkog komentatora ili strastvenog zaljubljenika u glazbu, Jokić uvijek djeluje kao smiren, blag i artikuliran tip kojeg je lako uklopiti u cijeli niz društvenih prilika, od koncerata u Močvari do komentiranja izbornih rezultata na televiziji.
Ne čudi stoga da je njegova prva popularno-publicistička knjiga "60 otkucaja", objavljena sredinom travnja u nakladi glazbene knjižare Rockmark, koja se zadnjih godina sve više profilira i u nakladničkom svijetu, izazvala širok medijski interes rijetko rezerviran za štivo koje nosi podnaslov "glazbena lektira".
Nastala na temelju predavanja u zagrebačkoj Školi primijenjene umjetnosti i dizajna, Jokićeva knjiga je mješavina glazbenog novinarstva, memoarske proze, društvenog komentara, pedagogije i još koječega.
U intervjuima u povodu izlaska knjige za naslove su izvučene alarmističke fraze poput "samo troje studenata od 60 je znalo tko je Johnny Štulić", "današnji klinci ne znaju ni tko je bio Dino Dvornik" i sličnih, čime se Jokića potencijalno predstavlja kao isključivijeg nego se to dosad činilo kada su u pitanju generacijske podjele, ali i puno oštrijeg i zadrtijeg nego što ga predstavlja i sama knjiga, koja je, usput budi rečeno, ilustrirana vrlo simpatičnim radovima istih tih učenika kojima se njegovo originalno predavanje obraćalo.
"Hrvatska škola panično bježi od suvremenosti i mladima ne daje otkucaje nekog ludog, hrabrijeg srca sadržanog u svima", izjavljuje tako primjerice Jokić u intervjuu Večernjem listu i nastavlja kako se radi o pjesmama za koje misli da bi ih svaki 17-godišnjak, 57-godišnjakinja i 77-godišnjak trebao čuti.
S druge strane, Jokić navodi kako njegova knjiga počiva upravo na ideji "suvremenosti i davanju mladima prostora slobode". No on u svojim tekstovima ne odgovara na pitanje zašto su odabrane baš te pjesme, a ni zašto bi ih trebala čuti pangeneracijska publika na koju tako ambiciozno cilja.
Iako je jasno da mu humanistički habitus ne dopušta da zaglibi u rokističkoj dogmi, svejedno je vidljivo da je Jokićev horizont oblikovan postnovovalnim društvenim kontekstom u kojem se dijelom smatralo da je naširoko shvaćeni "urbani" ukus superioran onom "ruralnom"
Već u prvom tekstu o "Stay Free" benda The Clash Jokić piše kako bi njihov najpoznatiji album "London Calling" iz 1979. trebalo imati "svako kućanstvo koje drži do sebe". Ovakvim i sličnim rečenicama Jokić (rođen 1976.) se zapravo auta kao još jedno "sretno dijete".
Iako je kroz tekstove i nastupe sasvim jasno da mu obrazovanje i općenito humanistički habitus koji zastupa ne dopuštaju da zaglibi u rokističkoj dogmi električne gitare kao vječnog plamena modernizma i urbane kulture, svejedno je vidljivo da je njegov horizont oblikovan specifičnim postnovovalnim društvenim kontekstom u kojem se implicitno ili eksplicitno u jednom, danas je sasvim jasno manjem dijelu društva smatralo da je naširoko shvaćeni "urbani" ukus superioran onom "ruralnom", što god to bilo.
Začudno je stoga da i sam autor u osvrtu na "Dva smo sveta različita" Tome Zdravkovića istupa protiv "glazbenih tabora" i piše kako "pojavom interneta, srećom, nestaju granice". Tako, primjerice, u istom dahu zaključuje kako "srednjoškolci i studenti bez ustručavanja na playlistama uz metal i indie rock imaju turbofolk i klasičnu glazbu" i kako im to pruža pravo na odabir i razvrstavanje šunda, kojeg ima u svakom žanru, od dobre glazbe.
No kako onda pomiriti tog Jokića s onim koji u spomenutom intervjuu tvrdi kako "zbog toga što si zatvoren u algoritme s 18 godina nemaš prilike čuti Ramonese da te odvale u smijeh, nisi čuo Public Enemy i Rage Against the Machine da znaš da nisi sam u borbi i da nećeš biti sam na ulici kad dođe vrijeme da se moćnike i korumpirane političare odvaljuje u međunožje"?
Ovakve izjave odaju nekoga tko smatra da glazba ljudima znači isto što i njemu, da stihovi imaju neku benevolentnu moć mijenjanja ljudi, pa samim time i svijeta oko njih. Dovoljno je uguglati imena Johna Lydona ili Morrisseyja da bi se utvrdilo koliko njihovi recentni stavovi ne odaju nekadašnje "mladenačke ideale" koje Jokić toliko glorificira. S druge strane, zašto ne prepustiti novim generacijama da otkrivaju svoje ideale i uzore, pa makar se nalazili daleko od onih umjetničkih formi na koje smo navikli ili ih poznajemo?
Na ljudskoj razini, Jokića je teško kriviti zbog dječačkih idealizama razasutih kroz ovih dvjestotinjak stranica. Svi mi koji volimo glazbu sposobni smo vjerovati da ona može mijenjati svijet, čak i kad nam se podastre milijardu suprotnih dokaza. Na koncu, gotovo kompletna američka glazbena industrija nije uspjela zaustaviti reizbor Donalda Trumpa za američkog predsjednika, a imali su i Taylor Swift na svojoj strani.
Ono što Jokiću, baš kao ni autoru ovog teksta, očigledno nije posve jasno jest da za većinu ljudi popularna glazba ne predstavlja, a vjerojatno nije ni predstavljala, tako snažnu identitetsku ili karakternu poveznicu. Za mnogo ljudi glazba, bila ona na radiju, kazeti, streamingu ili sutra možda na nekom neurocloudu u vlastitoj glavi, ne predstavlja puno više od kulise, samo još jedne u nizu stvari kojom krate svakodnevnicu.
Usto, teško je povjerovati da će netko postati bolji čovjek jer sluša Boba Dylana, baš kao što je jednako nevjerojatno da će postati lošiji jer sluša Jalu Brata i Bubu Corellija – stvaranje hijerarhije unutar koje sklonost nekom popkulturnom proizvodu, umjetničkom djelu ili brendu tobože govori nešto izrazito bitno o našem karakteru i moralu prije svega je odraz vlastitih predrasuda i ograničenja.
Uostalom, ideja da naš ukus u filmu, glazbi, književnosti ili modi čini bitan dio našeg identiteta posljednjih se godina pretvorila u oruđe regresivnih i autoritarnih politika, koje se šire na naizgled bezazlenim, "štreberskim" temama poput Marvela i Ratova zvijezda, koje su bezbrojnim "slobodomislećim" komentatorima poslužile za radikalizaciju adolescentske i druge publike.
Ironično je da Boris Jokić u ovim tekstovima kroz niz primjera pokazuje da suštinski razumije da nas to što npr. volimo "Nightswimming" R.E.M.-a automatski ne čini boljom osobom, no svejedno knjigu orijentira oko gotovo self-help narativa samopoboljšanja kroz kultiviranje glazbenog ukusa. Upravo zato je prigodno, ali i paradoksalno ovaj tekst završiti osvrtom na sam izbor pjesama.
Ono što je, uza sve plemenite namjere, i u samoj knjizi i u kontekstu koji je prati možda najveće razočaranje (uz činjenicu da Jokić u pravilu vrlo nespretno spaja enciklopedijsko-biografski i osobni registar tekstova) jest to koliko je ovo zapravo ziheraški izbor, prepun općih mjesta. Ako netko nije u svojih 17, 57 ili 77 godina naletio na "Heroes" Davida Bowieja, "Sve što znaš o meni" Arsena Dedića, "Killing in The Name" Rage Against The Machinea ili "Alles Gut" TBF-a, razumno je pretpostaviti da ga takva glazba jednostavno previše ne zanima.
Teško da ikakva knjiga ili novi mediji i formati konzumacije glazbe mogu to promijeniti. Širina i mogućnost izbora danas sigurno nisu problem, ali naša pažnja i interes su sasvim druga priča. Knjiga poput ove samo može utvrditi i legitimirati postojeće granice ukusa, a vrlo teško ih proširiti ili preispitati.
