Nakon nešto malo više od četvrt stoljeća, ponovno je moguće izgovoriti rečenicu: The Jesus Lizard imaju novi album! Nakon raspada benda 1999. i posljednjeg studijskog albuma "Blue", koji je za Capitol Recodrs izašao godinu dana ranije, bend je odsvirao nekoliko sporadičnih i ekskluzivnih mini-turneja, ali od stvarnog ponovnog okupljanja i pisanja novog materijala su već svi bili digli ruke.
To se napokon desilo. U originalnoj postavi – David Yow, Duane Denison, Mac McNealy i David Wm. Sims – Lizardi su izbacili novih 36 minuta kontroliranog ludila, spakovanog u 11 novih pjesama, od kojih su tri bile lansirane u formi singlova tijekom ljeta. Metacritic bilježi zavidan rezultat od 84 posto pozitivnih kritika, i čini se da ne nedostaje uzbuđenja među fanovima oko nove muzike prekaljenih šampiona hardcore punka i noise rocka, koji su svi već dobrano zagazili u sedmu deceniju života. "Rack" je snimljen u Audio Eagle Studiju u Nashvilleu pod producentskom palicom Paula Allena i sadrži sve element tako svojstvene Lizardima: brutalne ritamske i bas dionice, kreativne i neočekivane Denisonove gitarske valere te vokale Yowa, koji i dalje zvuči kao da je na ivici nervnog sloma.
Sve to zaokruženo je za dlaku čišćom produkcijom od one na koju smo navikli na njihovim ranijim albumima kao što su "Head", "Liar" ili neprevaziđeni "Goat", na kojima Yow zvuči, kako je neko svojevremeno primijetio, kao žrtva kidnapiranja koja pokušava urlati kroz selotejp na ustima. Nažalost, legendarni producent Steve Albini, koji je bio najviše zaslužan za njihov karakteristični zvuk sa najistaknutijih diskografskih jedinica, preminuo je iznenada u maju ove godine, ostavivši nas da se pitamo kako bi, nakon svih ovih godina, zvučala njegova suradnja sa Lizardima. S druge strane, produkcijskom timu koji čine Mark Lonsway, Howie Weinberg i Paul Allen se nema što zamjeriti, jer su se pobrinuli da u produkcijskom smislu izvuku na površinu ono najbolje što vremešni pankeri imaju ponuditi.
Da se podsjetimo: The Jesus Lizard su oformljeni 1987. godine u Austinu kao nastavak neurotičnog noise-punk benda Scratch Acid. Ubrzo su se preselili u Chicago, gdje su brzo stekli kultni status svojim bjesomučnim živim svirkama koje su redefinirale sam pojam živog benda. Njihovi rani albumi, poput "Head" (1990.) i "Goat" (1991.), smatraju se remek-djelima noise rocka. Unatoč njihovom underground uspjehu, mainstream slava ih je izbjegla. Potpisali su ugovor s Capitol Recordsom 1995. godine, ali njihovi albumi za veliku izdavačku kuću nisu postigli komercijalni uspjeh, pa je bend i zvanično prestao postojati potkraj 20. stoljeća. Yow je nakon raspada benda imao uspješnu karijeru kao vizualni umjetnik i dizajner, povremeno nastupajući i kao vokal bendova Qui i legendarnih Flippera.
Denison je također bio aktivan, svirajući u bendovima i izvođačima kao što su Tomahawk, Hank Williams III, Revolting Cocks i mnogi drugi. Treba napomenuti da je bend čak izdao split singl s Nirvanom. Odnosno, bolje reći da je Nirvana izdala singl s njima, jer su ih članovi Nirvane svojevremeno često navodili kao svoje uzore. The Jesus Lizard su bili jedan od najvažnijih bendova 90-ih, ključni u razvoju hardcorea, post-rocka i cijelog rocka. Njihova muzika je bila iskrivljena, deformisana, bučna, izražavajući neurozu, strah i klaustrofobiju urbanog života.
Novi album "Rack" je ovdje da nas podsjeti zašto su The Jesus Lizard bili, i još uvijek jesu, sila na koju treba računati. Bend i dalje zvuči divlje kao nekada, uz iznenadne nalete melodičnosti, koja s probija kroz monumentalne valove ritam-sekcije. Album otvara prvi singl "Hide & Seek", koji svojim energičnim grooveom i humorističnim tekstom tek nagovještava ono što slijedi. A slijede dva bangera "Armistice Day" i "Grind", nakon kojih slijedi turobna "What If?", ozbiljan kandidat za soundtrack za ovogodišnji Halloween. Dok jeza još klizi niz kičmu od prijetećeg šapata i potmule atmosftere, kreće "Lord Godiva" i novi blok žestokih udaraca, ali tek kao predah od sljedećeg singla, jezive "Alexis Feels Sick", koju je sam Duane Denison opisao kao "studiju o pohlepi, proždrljivosti i psima".
Opet slijede brže numere kao prepoznatljivi egzemplari iz standardnog opusa Lizarda: "Falling Down", "Dunning Kruger", te hipernabrijana "Moto(r)", koja će biti nesumnjiva koncertna uspješnica, tako pogodna za mahniti ples. Ovaj blok prate ništa manje energična, a opet autorefleksivna kompozicija "Is That Your Hand?", da bi cijeli album završio iščašenom "Swan The Dog", još jednom alegorijom o psima, koja se ovoga puta vraća kao farsa, sa uvrnutim bas dionicama i tekstom koji ostavlja nekoliko upitnika iznad glave: "I wish I could / Give birth to a dog / And have it come out / All trained And perfect / I wish I could..." Nije čudno što je album dobio tako visoke ocjene od kritike, iako je osobno mišljenje autora ove recenzije da je šteta što tako naglo završava. Ništa onda, zavrtite ga otpočetka i – riješen problem.
