"Polubauk polukruži poluevropom" pomislim dok se, po povratku iz od strane studenata okupiranog beogradskog SKC-a, javnim prevozom truckam k duboko u blokovsku nedođiju, na područje bivše buvlje pijace izmještenoj novoj autobusnoj stanici. Putujem kući – u slabo srce poluevrope, samozadovoljnu periferiju svih mogućih i nemogućih evropskih i euroatlanskih integracija gdje, eto, sistemska korupcija srećom funkcionira dovoljno glatko da uglavnom ne moramo svjedočiti tragedijama poput one novosadske ili kočanske, a novi val studentskih protesta tek se veoma stidljivo i ponešto nemušto kuha.
Sve je ovdje tako nekako napola: jednom nogom negativni stereotip hiperliberalnog Zapada – seksualno zlostavljanje životinja na primjer – a drugom drčni balkanski barbarogenij – Hrvatskim Samokresom i kalašem po kukuruzu, kašikara u ruke djetetu.
Bregina kletva je stigla: zadnji Bebekov album, redom neobičnih, bizarnih tekstova i istih takvih kompozicija, nešto prije programskog, pop-rock konkretnijeg "Pljuni i zapjevaj…" Šezdesetosmaške i mnoge kasnije "revolucije", s baukom komunizma u trulim zagradama, napajao je i takt im davao "revolucionarni", ali obično ozbiljno nabrijan rock, funk, soul... Gotovo beziznimno, od Dylana i Country Joe and the Fish preko Curtisa Mayfielda do The Clash, od mirovnih marševa preko skupova Crnih pantera do rasnih nemira u Brixtonu, protesti 20. stoljeća su imali vlastiti zvuk.
U slučaju kontrarevolucija, i rock je bio takav: reakcionaran, mlohav, nikakav. Primjer: onih navodnih, dobrano fiktivnih 200 hiljada ljudi koji unisono pjevaju "Ružu hrvatsku" na Trgu Republike. No što god mislili o tome – pjesma je bila tu, himnička, spremna da pokrene mase, i mase su je, očito, trebale. Nažalost marginalni, iako srčani beogradski protesti uoči jugoslavenskih ratova imali su svoje "Hipnotisane gomile" i Rimtutituki, Yutelovim koncertima za mir orila se "Zemlja za nas", a protesti protiv NATO bombardovanja probdjeveni su uz Eyesburn i Darkwoode.
Iznenađuje stoga da ovako masovni i involvirani protesti – kao i niz više ili manje sličnih uokolo planete – čini se, sasvim lijepo napreduju bez vlastitog autentičnog zvuka, štoviše, barataju tišinom kao gromoglasnom himnom.
Što se konfekcijskog etera tiče, nije se odmaklo dalje od arhivske ziherice "Pada vlada", bendovi na Slaviji bili su sve samo ne prepoznatljivi, a jedni očiti pokušaji muzičkog hakiranja protesta dolaze od strane desnokonzervatinih repera Beogradski sindikat i njihovih sračunatih mantri o sendvičarima i – Apisu. Polubauk rokenrola je mrtav, s njime i njegova iluzija. Govore zvučni topovi.
