Povijest rock'n'rolla na prostoru Jugoslavije je povijest koju su ispisivali uglavnom muškarci. No šezdesetih godina pojavljuju se VIS Sanjalice, prvi isključivo ženski band, koji je to postao nakon što je jedan od dva muškarca otišao u JNA. a drugi nije htio ostati jedini muškarac u bandu. Objavile su nekoliko singl ploča. Nakon njih bilo je još bandova (Lutke, Šizike, The Chains...) ali tek osamdesetih godina jedan ženski band je objavio svoj album. Riječ je bila o opatijskom Cacadou Looku. Album se zvao "Tko mari za čari". Tu su negdje bile i novosadske Boye, a u novije vrijeme pamtimo, recimo, Punčke, Vibrator u rikverc i Žen. Više je, međutim, bilo slučajeva gdje su žene bile članice banda, kao pjevačice ili su svirale neki "nemuški" instrument. Čest je bio slučaj da su nastupale i same.
Tanja Nikolić je 2010. osmislila Femix, organizaciju i program podrške domaćem ženskom stvaralaštvu u različitim umjetničkim oblastima. Tanja je 2014. uradila istraživanje o položaju žena na alternativnoj muzičkoj sceni. Ispostavilo se da je među autorskim imenima na evropskim glazbenim festivalima u prosjeku oko sedam puta više muškaraca nego žena. Odgovori žena, iza kojih se kriju razlozi ovakvoj neravnomjernosti bili su: nedovoljna vidljivost, kulturološka tradicija u pop-rock produkciji, viđenje žene kao prvenstveno dekorativnog elementa na bini, mali interes mladih žena za autorsko bavljenje glazbom, drugačija dinamika grupa čiji članovi su ženskog ili miješanog sastava, rodne predrasude o kapacitetima, potcjenjivanje po rodnom osnovu itd. Po onoj narodnoj da se stablo savija dok je mlado, u Femixu su odlučile nešto učiniti po tom pitanju i 2017. su pokrenule "Rok kamp za devojčice" od 11 do 14 godina.
(Foto: femix.info)
Kampu je prethodio pilot-projekt, odnosno bubnjarska radionica za djevojčice u Beogradu, Pančevu i Smedrevu, koje je vodila Selena Simić, i sama bubnjarka nekoliko ženskih heavy metal bandova, poput Nemesisa i Jenner, a koja je i glavna mentorka Kampa. Tad su pokretačice shvatile da djevojčice žele svirati bubnjeve, jer je interes bio višestruko veći od kapaciteta radionica, što je bilo zeleno svjetlo da se nastavi sa razradom ideje o Kampu.
Prvi je održan u Beogradu. Zatim su održavani po manjim sredinama – Sremskim Karlovcima, jedan je održan u tri različita grada - Nišu, Užicu i Zrenjaninu, a u Novom Sadu je poslije Nove godine održan i prvi "Junior kamp" za djevojčice ispod 11 godina. Ukratko, pred početak nove školske godine očekuje nas osma generacija polaznica koja će nova znanja sticati na Rudniku, mjestu i planini između Topole i Gornjeg Milanovca.
Jedna od ideja Kampa je i decentralizacija kulturnih sadržaja, a osim toga htjele su organizatorice biti bliže djevojčicama do kojih informacije o Kampu možda i ne bi došle, objašnjava nam Selena. Da bi se došlo do Kampa i da bi se djevojčice prijavile potreban je rad i sa roditeljima.
- Morale smo da se predstavimo ljudima ko smo i zašto hoćemo da im uzmemo maloletnu decu na sedam dana. Onda smo išle u razne gradove da da pričamo sa tim ljudima, da vide da mi nismo neka sekta - kaže Selena. Roditelji često, ističe ona, postaju najveći zagovarači Kampa, posebno kad vide koliko samopouzdanja su djevojčice stekle tokom tih sedam dana.
(Foto: femix.info)
Teško da se mogla naći bolja mentorka od Selene jer je i sama kao mlađa, dok je živela u Smederevu, prolazila kroz sve osude i osporavanja kroz koje prolaze djevojčice ukoliko požele da sviraju, umjesto klavira ili violinu, recimo – bubanj.
- Moje iskustvo je bilo baš knjiško, kao iz bukvara o diskriminaciji. Kad sam počela da sviram bubnjeve lepili su mi etikete da sam muškarača, lezbejka, kao da je biti lezbejka nešto loše, a to moje sviranje bubnja je značilo da ja moram da se odreknem ženskog identiteta i postanem nešto drugo jer ne može žena da svira bubanj. Odnosno, može ali neka izvitoperena žena - pomalo ljutito ali i sa podsmijehom prisjeća se Selena svojih početaka. Kad su je prihvatili, kad je upisala školu za bubnjeve, onda su je, napominje ona, gledali kao "belu mečku".
- Wow, žensko svira bubanj! Ali uvek ti sude jer treba da sviraš brže i jače, bolje – kaže. Zato je njen izbor bio da svira sa drugaricama, jer se, kaže ona, bolje razumiju. Njeno iskustvo je dragocjeno i za druge djevojčice jer, napominje naša sugovornica, nemaju istu podršku od roditelja.
- Neke devojčice na Kamp su dolazile uprkos tome što ih roditelji ne podržavaju. Imali smo situacije gde su roditelji mislili ako njihovo dete dođe na rok kamp, da će da prestane da veruje u boga, ali na kraju ipak popuste i promene mišljenje - naglašava ona.
(Foto: femix.info)
Kroz kamp je prošlo preko 100 djevojčica. Koliki su dometi Kampa govori i činjenica da se u Beograd, kako bi radila u Femixu sa djevojčicama, preselila i Dina Bajraktarević koju smo često spominjali u tekstovima i kao integralni dio organizatorki "Povorke ponosa" u Sarajevu.
Dina je u Beograd došla iz Tuzle. Privukao ju je koncept Femixa, za koji smatra da je snažan po pitanju promocije rodne ravnopravnosti, neheteronormativnih i nepatrijarhalnih uzora. Priznaje da je u Tuzli znala samo jednu bubnjarku, pa joj je posebno interesantno bilo kad je vidjela da ih u Beogradu ima popriličan broj. Po struci je "bachelor specijalne edukacije i rehabilitacije", što se nekad zvalo defektološkinjom. Ona je svjesna da su roditelji ključ dječjeg uspjeha, njihovih aktivnosti i radionica. Čak se i sama nakon nekoliko mjeseci rada u Femixu, odlučila da zasvira bubanj.
- Dolazim iz muzikalne porodice. Brat blizanac svira bubnjeve, moj tata pjeva, a ja više kao hobi sviram akustičnu gitaru. Djevojčice su me inspirisale da se priključim "bubnjarkama sa ulice", što mi je bilo jako interesantno jer su se one same usudile da nauče nešto - ističe Dina i dodaje da na Kampu bude djevojčica koje prvi put uzimaju neki instrument u ruke, što je posebna inspiracija. Dina posebno ističe činjenicu da na Kamp mogu doći i djevojčice koje žive u lošijim socioekonomskim uvjetima, kojima se stipendira boravak.
Njoj, kao i djevojčicama, Selena je mentorka i za bubnjeve. Ove godine neke od djevojčica iz prve generacije, koje su sad već odrasle, postale su mentorke polaznicama. Problem međutim slijedi nakon Kampa jer mnoge djevojčice u svojim sredinama nemaju uvjete da nastave sa sviranjem, pa nema kontinuiteta. Kamp je ove godine, prvi put doživio zimsko izdanje, pored već uobičajenog ljetnog.
