Sharon Van Etten & The Attachment Theory: Sharon Van Etten & The Attachment Theory (Jagjaguwar)
Sedmi studijski album kantautorice Sharon Van Etten, ujedno i prvi s pratećim bendom The Attachment Theory, logičan je nastavak synth rock zvuka naznačenog na prethodnicima "Remind Me Tomorrow" iz 2019. i "We’ve Been Going About This All Wrong" iz 2022. Na njima se odmakla od svojih indie folk korijena i predstavila daleko mesnatiji zvuk inspiriran raznim tradicijama alternativnog i srednjostrujaškog rocka. U ovoj bendovskoj formaciji te su tendencije dodatno naglašene opuštenijim strukturama pjesama i grooveom kakav dosad nije bio tipičan za njeno stvaralaštvo.
Pjesme poput "Live Forever", "Southern Life" ili "Fading Beauty" predstavljaju filmičan, široki zvuk koji pokazuje tragove slušanja izvođača poput Patti Smith, Davida Bowieja, Siouxsie & The Banshees ili New Order. Produkcija hvaljene Marte Salogni također doprinosi tom dojmu rafinirane, oprezne primjene panoramske estetike osamdesetih na pjesme koje su unatoč svim velikim, melodramatskim potezima u svojoj biti i dalje intimistički fragmenti. Sve navedeno rezultira jednim od zanimljivijih novijih kantautorskih izleta u svijet "kompletnog benda".
Squid: Cowards (Warp)
Treći pak studijski album britanskog art rock kvinteta Squid nastavlja neprekidno zvukovno i tematsko širenje naznačeno već ambicioznim prvijencem "Bright Green Field" iz 2021. Nadahnuta distopijskim romanom Agustine Bazterrice "Tender Is the Flesh", uvodna, varljivo prpošna "Crispy Skin" postavlja crnohumorni ton ostatka albuma većinski posvećenog istraživanjima mračnijih strana ljudske prirode. Bubnjar i glavni vokalist benda Olly Judge u promotivnim je intervjuima istaknuo niz naizgled nepovezanih ostvarenja kao inspiraciju za zvuk albuma. Našlo se tako mjesta za "Nebrasku" Brucea Springsteena, "Apostrophe" Franka Zappe, "Bisch Bosch" Scotta Walkera, "Grace" Jeffa Buckleyja ili "Field of Reeds" These New Puritans.
Slušajući guste, ambiciozne aranžmane dodatno naglašene intenzivnom upotrebom gudačkog kvinteta, navedene reference itekako zvuče smisleno. Squid koriste tu nepredvidljivu zvukovnu artiljeriju kako bi ekspresivno prikazali apsurdnost narativa i mitova koje ljudski rod plete oko svog postojanja kako bi mu dao smisao. Prepun referenci i metatekstualnih komentara, "Cowards" se ne sluša lako, no polivalentnost benda i kristalno čista produkcija spomenute Marte Salogni, koja je radila i na ovom albumu, jamči snažno slušateljsko iskustvo, posebno pogodno za slušalice.
Richard Dawson: End of the Middle (Domino)
Novi album britanskog kantautora Richarda Dawsona označava odmak od razgranatih, ambicioznih ostvarenja poput "Henki" iz 2021. s finskim psihodeličarima Circle i dvostrukog "The Ruby Cord" iz 2022. Kroz za autorove standarde konciznih četrdeset i pet minuta, "End of the Middle" se fokusira na jednu obitelj, prikazujući različite generacijske odnose i protok vremena. Oslonjeno na specifičan, ekscentričan gitaristički stil i podjednako osebujan vokal, Dawsonovo pripovjedačko umijeće dolazi do izražaja u složenim narativima na nevidljivoj granici između nadrealnog i svakodnevnog.
Marljivo nastavljajući dugačku, specifično britansku tradiciju progresivnog folka, Dawson ovdje još jednom nudi alternativu algoritamskom shvaćanju glazbe. Strukture njegovih pjesama su slobodne i nepredvidljive, ponekad čak i potpuno nelogične, što ih čini izrazito nepogodnima za playliste raspoloženja, na koje bi inače lako mogle dospjeti zbog prevladavajućeg pastoralnog i mekanog zvuka. No glazba nije samo pozadinska buka, i to albumi poput "End of The Middle" redovno potvrđuju, na radost onih koji ih imaju strpljenja uvijek iznova otkrivati.
