Cassandra Jenkins: My Light, My Destroyer (Dead Oceans)
Bruklinška kantautorica Cassandra Jenkins bila je spremna odustati od glazbene karijere u trenutku kad su njen drugi samostalni album "An Overview on Phenomenal Nature" i singl "Hard Drive" postali svojevrsna indie senzacija i našli se na mnogobrojnim top-listama 2021. godine. "My Light, My Destroyer" dolazi stoga s velikim očekivanjima i uz podršku veće izdavačke kuće, no ne gubi ništa od posebnosti prethodnika. Jenkins još jednom miješa folk i americana utjecaje sa zvukovnom estetikom bliskoj ambijentalnom popu i new ageu. Pjesme podjednako mogu završiti u kantrificiranoj gitarskoj baraži, kao i odsutno-strastvenom spoken wordu kakav je proslavila Laurie Anderson. Služeći se tako širokom stilskom paletom utjecaja, Jenkins nikad svoje emocije ne predstavlja doslovno, već kao niz kontinuiranih i kompleksnih podražaja. Oni su očiti u zvukovno kohezivnom, ali u dramskom smislu meandrirajućem tonu albuma, ali još više u upečatljivoj vokalnoj izvedbi čija suzdržanost, paradoksalno, vrlo često sugerira težinu emocija koja nije nužno naznačena u tekstovima.
Clairo: Charm (Clairo Records)
Mlada kantautorica Claire Cottrill je pak u svega pet godina evoluirala od adolescentskog bedroom popa prvijenca "Immunity" i hita "Bags" do sofisticiranog soft rock revivalizma ovog albuma. Clairo i njen glavni suradnik na ovom albumu, producent Leon Michels, jedan od osnivača retro soul kolektiva The Dap-Kings, koriste analognu tehnologiju ne kao sredstvo signaliziranja zrelosti i sofisticiranosti, već prije svega kao katalizator atmosfere i emocija. Uz reference na klasični soft rock ranih sedamdesetih, bilo da se radi o Carly Simon, Jamesu Tayloru ili Joni Mitchell, "Charm" se, baš poput najboljih retrom nadahnutih ostvarenja posljednjih tridesetak godina, zapravo i ne trudi biti "ploča iz 1972.". Michelsova produkcija previše je inspirirana hip-hopom i njegovim naglaskom na ritam i težinu basa da bi se uopće trudila reproducirati primjerice "Tapestry" Carole King. Uz svu očiglednu naslušanost i poznavanje pop tradicije, prigušeni, ali uvijek aktivni vokalni stil ukazuje na nekog odraslog na Lorde i ASMR YouTube videima, a ne na četverokanalnim snimačima i Joan Baez. Tehnologija i pop tradicija ovdje su samo prenositelji emocija koje Clairo, ali i potencijalni slušatelj koji rezonira s ovim albumom, osjećaju danas u 2024., a ne u nekoj zamišljenoj prošlosti. "Bezvremenski, a istovremeno suvremen" vjerojatno je najveći kompliment za album poput ovog.
Johnny Blue Skies: Passage Du Desir (High Top Mountain)
Johnny Blue Skies, alter ego country kantautora Sturgilla Simpsona, istodobno predstavlja novo poglavlje u karijeri i povratak zvuku koji ga je proslavio. Kroz desetak godina koliko je prošlo od njegovog zapaženog drugog albuma "Metamodern Sounds in Country Music", Simpson se okušao u svemu od bluesa, hard rocka, bluegrassa, starinskog R&B-ja, pa čak i EDM-a u nedavnoj suradnji s Diplom. Vjerojatno je najpoznatiji po "A Sailor's Guide to Earth", za Grammy nominiranom konceptualnom kozmičkom country albumu koji ga je predstavio kao veliku nadu žanra. Nastao nakon, pokazalo se, privremenog povlačenja iz glazbe zbog ozljede glasnica, "Passage Du Desir" je prvi Simpsonov album nakon niza manje-više vrlo specifičnih žanrovskih eksperimenata, koji pokazuje razinu njegove autorske ambicije i širine te ga još jednom ga pozicionira kao istaknutog nešvilskog autsajdera. Sjajne pjesme poput "Jupiter's Faerie", "Right Kind of Dream" ili psihodelične završnice "One for the Road" potvrđuju da se ne radi samo o bezglavom eklekticizmu nego o autoru koji podjednako uživa u klasicističkom rukopisu i ikonoklastičnim tendencijama.
