The Weeknd: Hurry Up Tomorrow (XO/ Republic)
Završni dio trilogije albuma započete 2020. s "After Hours" najavljen je kao možda i posljednje poglavlje karijere koju je Abel Tesfaye tijekom posljednjih petnaestak godina vodio pod imenom The Weeknd. U skoro devedeset minuta na "Hurry Up Tomorrow" se našlo mjesta za sve, od mračnog narkoleptičnog R&B-ja nastupne mixtape trilogije do recentne synth pop faze i elemenata soula, housea, trapa i još koječega, pa album doista djeluje kao rekapitulacija dosadašnje karijere.
The Weeknd spada među najuspješnije glazbenike streaming ere. Vlasnik je "Blinding Lights", najstreamanije pjesme uopće na Spotifyu, i još dvadeset i šest drugih koje su prešle milijardu slušanja. Prirodno je stoga da je "Hurry Up Tomorrow" u dobrom i lošem smislu idealan streaming album. Predug je i nakrcan potpuno nepotrebnim pjesmama, no istodobno sjajno produciran i iznimno atmosferičan. Upravo je ova odlika, uz standardni tekstualni nihilizam, zajednički nazivnik The Weekndove glazbe, pa njena popularnost ne čudi, čak i kad filmične fascinacije zamijene očigledne hitove, kao što je ovdje slučaj.
FKA twigs: Eusexua (Young/Atlantic)
Baš kao The Weeknd, FKA twigs je karijeru započela početkom desetih kao omiljena alt pop figura tada jake scene glazbenih blogova. "Eusexua" je njen tek treći službeni studijski album, a u odnosu na nastupne EP-jeve i izrazito ambiciozni i hektični "Magdalene" iz 2019. predstavlja odlazak u nešto konvencionalnijem smjeru. Istina, eterično vokaliziranje koje preferira nikad neće biti klasični materijal za Top 40, no kao i prethodni mixtape "Caprisongs", ovo izdanje nudi pročišćenu, manje abrazivnu zvučnu sliku od one po kojoj je FKA twigs postala poznata.
Ona i njen glavni suradnik Koreless su očigledno na umu imali velike albume elektronskog popa s kraja devedesetih poput Madonninog "Ray of Light" ili Björkinog "Homogenic", ostvarenja čiji su futuristički digitalni rubovi također krili sličan miks senzualnosti i spiritualnosti. "Eusexua" možda nije manifest plesnog oslobođenja kakvim ga prikazuje dio ranih, pretjerano ekstatičnih recenzija, no svejedno predstavlja zanimljiv razvoj jedne više nego intrigantne karijere.
Kelly Lee Owens: Dreamstate (dh2)
Na sličnom tragu je i četvrti studijski album velške pjevačice i producentice Kelly Lee Owens. Premda je značajno svjetliji i otvoreniji od svojih introvertiranih, često naglašeno kućnih prethodnika, album ne pokušava pretvoriti Owens u pop zvijezdu. Za tako nešto bi ipak bio potreban daleko upečatljiviji vokalni pristup i čvršće, pamtljivije strukture pjesama. Umjesto toga, "Dreamstate" uzima zvuk elektronskog popa s prijelaza milenija i pretvara ga u slobodni kaleidoskopski presjek šaputavih vokala, pastoralnih melodija i jednostavnih, kinetičkih ritmova.
Manjak začudnosti koja je krasila mračni, distorzirani prethodnik "LP.8" Owens ovdje nadoknađuje panoramskom, širokom produkcijom koja uspješno odražava teme bijega i slobode naznačene u minimalističkim tekstovima. "Dreamstate" je lišen refrena i imperativa pamtljivosti tradicionalne pop glazbe, no ne i euforije koja često proizlazi iz njezinog soničnog tkiva.
